Plaši me što se ni Crkva, ni političari, ni puk ne odriču zločina i onih koji ih čine uime nacije

Književnik i prevoditelj Borivoj Radaković, rođen 1951. godine u Zemunu, nedavno je u VBZ-u objavio roman u stihovima "Što će biti s nama". Radaković je 1990. objavio hvaljeni, po mišljenju mnogih i kultni roman "Sjaj epohe", roman "Virusi", zbirke priča "Ne, to nisam ja" i "Porno", dramu "Plavi grad", knjigu eseja i putopisa "Sredina, naprijed!", ali i svoju verziju Kolarove "Breze". Poznati je i dramatičar, pa su mu u kazalištu Kerempuh izvedene drame "Dobro došli u plavi pakao", "Miss nebodera za Miss svijeta" i "Kaj sad?". Na sceni u Peščenici kazalište KNAP mu je izvelo trilogiju Kvart s dramama "Amateri", "Grupa" i "Dobitnik". Priredio je antologiju lezbijske poezije "Dvije", a u suradnji s Mattom Thorneom i Tonyjem Whiteom zbornik "Croatian Nights", a u suradnji s Arsenom Oremovićem uredio je zbirku rock-priča "Zvučni zid" i "Zvučni zid II – Vinilne priče". Jedan je od pokretača FAK-a. U VBZ-u se bavio i uredničkim poslom.

Zašto ste se u vremenu nenaklonjenom poeziji i rimi odlučili napisati roman u stihu?

Istina, proza je posljednjih dvadesetak godina dominantna književna vrsta, ali nije baš u pretjeranoj prednosti nad poezijom. Poezija se danas manje čita, ali se neprekidno sluša jer veći dio suvremene glazbe bez poezije ne može, pri čemu je možda najeklatantniji rap, koji već tridesetak godina bijesno pljuje ovaj svijet. Kako bilo, ipak sam napisao prozu, ne spjev makar sam se služio izrazito poetskim sredstvima, rimom u prvom redu, ali i kombiniranjem fonetskih skupina, svime onime što jeziku daje zvukovitost. A ja silno volim čitati naglas – sebe i druge, sebi i drugima. Kako su strukturalisti govorili, jezik čine govor i pismo, tako i ja mislim o književnosti – objavljuje nam se u svojoj punini kad je konzumiramo i u pisanom i u govorenom obliku – nije li, uostalom, s govorenjem i počelo? Dakako, postojala je opasnost da se sve pretvori u puku maniru, ali sam u nekoliko navrata nastupao pred publikom i čitao sekvence iz tog romana, pa sam prema reakcijama publike određivao do koje mjere mogu i trebam ići. A kad već govorim o nastupima pred publikom, dragocjeno mi je bilo što se publika neprekidno smijala, a to mi je bio znak da je i takav artificijelan jezik prijemčiv. Uostalom, volim nasmijavati ljude i romanom i u kazalištu.

Je li ovaj roman zapravo vaš obračun s političkom korektnošću koja je postala sveprisutnom, a valjda i unosnom ideologijom?

Na neki način jest. Kad sam negdje početkom devedesetih prvi put čuo tu (ne baš spretno sročenu) sintagmu, bio sam oduševljen i pomislio sam da napokon dolazi neki nepisan uzus koji će zaustaviti barem javno vrijeđanje pojedinaca, rodnih i društvenih skupina i naroda. Ništa od toga. Politička korektnost pretvorila se u tehnobirokratsku frazu čije se značenje odavno potrlo. Najotužnije je kad, na primjer, feministice, zadojene američkom literaturom postaju hiperkorektne pa za „svatko" govore i pišu „svaki on ili ona" i to postaje karikaturalno baš kao što bi bilo karikaturalno da američke feministice počnu tražiti da engleski jezik uvede gramatičke rodove. Osobno, nadam se da sam građanski korektan, kao građanin ću podržati svakoga tko se bori za svoja prava do onog trenutka kad njegova prava počnu ugrožavati i potiskivati tuđa.

Nije li glavni lik romana zapravo Zagreb?

Jest. I ne pišem o drugim prostorima osim o Zagrebu i ponekad Londonu (kao u "Sjaju epohe", na primjer). Odnosim se prema Zagrebu dvoznačno, odnosno dvojako, onako kao Jura Stublić u svojoj sjajnoj, meni silno dragoj pjesmi „Zagreb je hladan grad". Koliko me zanimaju zagrebački toposi, još me više zanima zagrebačka kajkavština, reklo bi se da sam blizak psihogeografizmu na način Iana Sinclairea i Stewarta Homea. Propustio sam inače zgodu da napišem bar jedan dijalog između bake i unuke. U bake bi sve bilo „šercl", „šircl", mnogo germanizama, dakle, a u unuke bi bili anglizmi, „baj d vej", „majnd set" itd.... Govorile bi istim jezikom, istom zagrebačkom kajkavštinom, ali se ne bi razumjele, baš onako kako se vrijeme prošlo i današnje ne razumiju. Samo, drukčija je to pojava od ove koju nam nameće Institut za hrvatski jezik koji preko armije lektora nasilno mijenja leksik i u novije vrijeme sintaksu. Događa se već to da danas srednjoškolci ne mogu razumjeti Matoša, a uskoro nova generacija neće razumjeti nas. Tamo se stvara umjetan jezik po uzoru na grčku (inače odavno već i ukinutu) katharevousu, izmišljen tip jezika koji se tobože nekoć govorio. Desna struja suvremene hrvatske lingvistike čini nasilje nad svojim narodom i nad njegovom poviješću, odriče se svoje književnosti i kulture samo zbog jednog razloga – da se za desetak godina ne razumijemo sa Srbima, Bosancima/Bošnjacima i Crnogorcima. Alal vera! A zanimalo bi me da nam već danas prezentiraju gramatiku tog novog, izolacionističkog hrvatskog jezika pa da svi razgovaramo. Ovako oni uporno preko medija nameću svoj falsifikat, onda će tu nametnutu praksu proglasiti normom i tek tada nam podastrijeti moguću gramatiku. Do tada govornici hrvatskog ostaju ucijenjeni, vazda nesigurni u to poznaju li uopće svoj jezik. Mislim da nigdje ne postoji takva perverzna situacija. Još je perverznije to što svi šutimo, puštamo da se stvari zbivaju, puštamo da netko čini nasilje nad privatnim ili osobnim jezikom/govorom. Zašto da dopustim da mi neki lektor izbaci veznik ako, da mi trpa glagolske priloge gdje treba i gdje ne treba, da mi određuje redoslijed riječi u rečenici prema principu subjekt-objekt-predikat umjesto uobičajenog i prisutnog u svim indoeuropskim jezicima subjekt-predikat-objekt, zašto da dopustim da mi uz glagole namjere stavlja kondicional, zašto da divlja po mom tekstu i stavlja enklitiku na mjesto na koje ju ja nisam stavio...? Zašto da dopuštam da mi netko ukida odnosne zamjenice? Zašto da dopuštam da mi umjesto „mnogo", stavlja „puno"? Da mi „vrlo/veoma" mijenja u „jako"? Nitko se ne buni zbog takvih stvari, ljudi su nesigurni, čak se i pisci kao jadničci daju u ruke nekome tko bolje... Zna? Ne, tko bolje i s manje razmišljanja sluša naputke jedne klike.

Zašto ste za naslov romana izabrali baš početne stihove iz popularnog songa "Jalta, Jalta"?

Nije mi to bila namjera, ali kad sam toga postao svjestan, rekoh: „Zašto ne?" Neka taj naslov priziva u sjećanje taj izuzetan komad Milana Grgića i Alfija Kabilja i svrstava se u njihov niz. Ipak, primjećujete da u mom naslovu nema upitnika, moj se roman postavlja kao da, tobože, zna što će biti s nama.

U romanu se mogu pronaći mnogi likovi hrvatske političke i društvene elite. Jeste li u njegovu dugogodišnjem pisanju imali i neke osvetničke porive?

Nisam nikakav osvetnik, a i nisam pisao roman s ključem. Pojedine su mi osobe više bile modeli, tipovi svijesti, ali da, jesu krivci za lošu nam sadašnjost ter budućnost s lošom perspektivom. Ne mogu im se svetiti, mogu ih ismijavati. O, s užitkom.

Zašto afirmirani pisac s visokim literarnim kriterijima poput vas prevodi i literarno smeće?

Ja sam, kako se službeno naziva – samostalni umjetnik, živim, dakle, samo od onoga što zaslužim spisateljskim i prevodilačkim radom. U smislu zarade – pisanje se ne isplati. Radite nekoliko godina za honorar od desetak tisuća kuna. Za prijevod knjige od tristo stranica dobije se više. Prevodio sam i najzahtjevnije pisce, Burroughsa, Barnesa, (s Gigom Gračan) kanadskog pjesnika Barryja Callaghana, na primjer, a za svoju dušu počeh prevoditi Don Juana lorda Byrona. Sada prevodim što izdavači ponude, pa tako na red dolazi i „smeće".Ipak, to smeće hrani izdavače, „Pedeset nijansi sivog" prodaje se u nas u tisućama primjeraka. Na meni je samo da svaki prijevod obavim što bolje mogu, uz minimalan broj pogrešaka.

Imate odličan glas. Zašto češće ne pjevate?

O! To nisam očekivao! Kad pjevam, nesiguran sam, uvijek puštam boljima od sebe. Kad govorim ili čitam svoje tekstove, nesigurnosti nemam, lako mijenjam registar, timbar, mislim da sam uzgojio uzornu dikciju. Kad govorimo o glasu, moje područje je takozvano interpretativno čitanje. I da – moja sestra odlično pjeva, a jednom mi je u djetinjstvu u ljutnji rekla da ne znam i da nikada neću znati pjevati. Ne mogu reći da stalno mislim na to, ali se toga često sjetim kad zapjevam i hop – ode sigurnost. Ah, te traume u djetinjstvu...

Upoznali ste brojne pisce. S kim ste najviše "brijali"?

Joj, bilo je svega i ima svega, nadam se i bit će. Od Milka Valenta do Irvinea Welsha, od Saline Goden do pokojnog Voje Despotova... Lijepa druženja i prijateljstva, "brijanja", kako kažete, sjajni ljudi...

Tehnologija je maksimalno ubrzala naše živote. Živimo li mi uopće u realnom vremenu?

Crvena kraljica koja živi u svijetu iza ogledala kaže maloj Alice: „Moraš jako brzo trčati da bi stajala na mjestu." Stoga, da, živimo u realnom vremenu ako dovoljno brzo trčimo. Ali mene u ovom vremenu zanima brzina u književnosti. Što se sve događa i na kojim sve razinama, koliko je senzacija u tekstu koje pokreću radnju i razvoj romana na primjer, koliko je motiva i postupaka na jednoj stranici. Ne preslikavam mehanički, ali književnost mora biti brza kao muzički spot, kao internet, a hoće li senzaciju izazvati neobična riječ, događaj, rima – svejedno je, važno je samo da nije sporo. Ali, u književnosti je tako, ono za što pledirate ima i jednakovrijednu suprotnost, a valjda su najbolje izmjene brzine i usporenja, zastoja, predaha. Ipak, kao što je Henry Miller govorio – ako umjetnik počne dinamitom, mora završiti trinitrotoluolom.

Osjeća li se Borivoj Radaković 2015. kao manjinski pisac?

Svakako da sam manjinski pisac jer ne pišem mainstream, jer ne robujem konvencijama, nisam religiozan, idejno sam lijevo. Manjinac sam svojim izborom. Misli li se ovdje na moju nacionalnu pripadnost, stoga moje manjinstvo? Moji preci i moji roditelji su Srbi iz Hrvatske. To, dakako, ne skrivam, ali mi je besmisleno o tome govoriti. Po svome izboru nikad nisam uzgajao nacionalne osjećaje jer mi oni ništa ne znače. Smiješno mi je vidjeti, a i plaši me kad vidim što sve ljudi rade u ime svojih nacija. Neki čine zločine, neki te zločine podržavaju, a užasno je što se zločinaca u svojim redovima ne odriču. Ni političari, ni Crkva, a ni puk.*