Kada su genijalnog Aleksandra Nikolića jednom pitali što misli tko bi mogao biti njegov trenerski nasljednik, košarkaški profesor, inače čovjek škrt na komplimentima, rekao je da bi to mogao biti Bogdan Tanjević. S tim ugodnim čovjekom i eruditom naširoko smo razgovarali za vrijeme zadarskoga klupskog turnira.
– Na račun toga ja sada govorim mladim trenerima da sam ja "njihov profesor Nikolić" i oni me ne smiju odbiti.
Je li mu profesor Nikolić tu čast ukazao zbog njegove intelektualističke podloge? Naime, Tanjević je studirao književnost na Filozofskom fakultetu.
– Nije to zbog toga što profesor Nikolić nije čitao romane ni poeziju. On je bio apsolutni cehovski profesionalac, ekstremno obrazovan čovjek koji nije imao sklonosti za literaturu.
Od kolike su mu pomoći u trenerskoj karijeri bila znanja i spoznaje s fakulteta?
– Pomoglo mi je u smislu da je povećalo moj kapacitet introspekcije jer u ovom poslu moraš razumjeti ljude. Osim toga, mogao sam im poslati jače poruke jer motivacijski dio čovjeka ne može se trošiti svaki dan. Ne možeš očekivati da će ti igrači u svih 55 utakmica u sezoni "kopati parket".
Jesu li vas igrači zbog vaše akademske razine više uvažavali?
– Kada kao trener preuzmete neku momčad, osjećate se kao čovjek koji je upravo ušao u tramvaj i svi putnici gledaju u vas i pokušavaju otkriti nešto smiješno ili loše na vama. Tako je i s igračima, oni te stalno vrednuju pa ne smiješ zaboraviti da si stalno pod prismotrom. Oni prate tvoj odnos prema upravi, oni prate bojiš li se novinara, kako se ponašaš prema svim ostalim ljudima... Ako stalno tražiš alibije, onda brzo vide da si gol.
Treba li trener igračima priznati vlastitu pogrešku?
– Treba, i to u cijelom opsegu. Ja sam se uvijek trudio da to ne bude lažno priznanje samo da bih kupio moralnu superiornost, već i nastojao objasniti zbog čega sam kriv. A kada je tako, onda bolje spavaš. Igrače ne smiješ nikada ljudski izdati jer oni su kao morski psi, jedan te ugrize, a ostali osjete krv i pojedu te.
Kako ste podnosili udare medija, jeste li bili izloženi nekom "prekomjernom granatiranju"?
– Nikad se nisam posvađao ni s jednim novinarom zbog argumentiranih kritika jer i vas smatram sudionicima sportske zbilje. Vi trebate kritizirati i igrače i trenere.
Tanjević je trener prve momčadi postao sa samo 24 godine. Tko ga je pogurnuo u tim prvim trenerskim godinama?
– Od svih starijih kolega najviše mi je pomogao Mirko Novosel. On je postao savezni trener godinu dana nakon što sam ja postao prvi trener. Došao je u Sarajevo i pitao me možemo li surađivati. Bio sam sretan kao prasac da se takav stručnjak za mene zanima. Imao sam 26 godina kada me postavio za trenera juniorske reprezentacije, što mi je tada bio najbolji poklon. Taj čin je i kod mene stvorio obvezu da ja budem takav u sličnim životnim situacijama.
Od Hrvata poseban trag u Bošinom životu ostavio je i Krešo Ćosić.
– On je najbitnija osoba fenomena košarke s ovih prostora. Prvo je starijem naraštaju omogućio da 1970. bude svjetski prvak, a onda je na krov Europe odveo i svoj naraštaj. Kada su došli Kićanović i Delibašić, on im je štitio leđa govoreći im da je on kandidat za Oscara za sporednu ulogu i da je uvijek spreman zaštititi rezultat ako njima zapne. Kod Kreše sam obožavao njegovu dobrotu, on je bio dobar čovjek iz korijena, a zborio je mudro poput kakvog starog čovjeka.
Igrači su me čuvali od stresa
Poštivao je Boša i Krešinu duhovnost, nakon povratka sa studija u SAD-u.
– Iz poštovanja prestao sam pred njim "spominjati" Boga i možda mi je nakon toga tek dvaput rekao "ne beštimaj". Iako me nikad otvoreno nije nagovarao da postanem mormon, u njegovim vizijama bio sam predviđen da budem apostol za BiH, a Kapičić za Srbiju.
Prisjetio se Tanjević i jedne anegdote na temu "novačenja" novih vjernika.
– Kada samo 1975. postali prvaci Europe, u beogradskom hotelu Jugoslavija održana je fešta na kojoj je bio i Stane Dolanc, tada praktički drugi čovjek bivše države, inače čovjek koji je volio košarku i koji je bio prisutan u košarci. Krešo je tada već preveo Mormonovu knjigu na hrvatski i tiskao je u 50.000 primjeraka pa smo pomislili da Dolanc o tome s njim želi porazgovarati. No, zove on da mu dovedu Krešu da mu kaže ovo: "Ili ćeš ti mene u mormone, ili ćemo mi tebe u komuniste". Dovitljivi Krešo odmah je dometnuo: "Druže Stane, jedan takav nam upravo treba!".
Koliko god ga je volio, Tanjević će za Ćosića reći da mu je upravo on oduzeo naslov prvaka države u sezoni 1976./1977.
– Početkom veljače moja Bosna imala je šest bodova prednosti pred Partizanom i odjednom natjecateljska komisija odluči da Ćosić, premda tada član ljubljanske Olimpije, može u završnici prvenstva igrati za Zadar koji se spašava od ispadanja. Nama se pak događa prvi poraz, i to od Jugoplastike u Sarajevu nakon čega moramo putovati u Zadar. U klubu i republičkom savezu nam govore da ne moramo igrati tu utakmicu jer je to nakaradna odluka pa nam ne može nitko ništa. Meni se učinilo da je to bio trenutak u kojem se mogla razbiti jugo-košarka, jer je SFRJ ionako već bila konfederalna država, pa sam rekao svojima "ne možemo to učiniti košarci, a i tko kaže da ćemo mi u Jazinama izgubiti". Nažalost, došli smo u Jazine i izgubili, a Jugoplastika je u tim istim Jazinama pobijedila i bodovno nas stigla, i to u jednoj čudnoj utakmici u kojoj je Zadrov Ćiro Perinčić pucajući penale razbio tablu. Na koncu se dogodila ta majstorica u kojoj je Šolman protiv nas zabio pobjednički koš za Jugoplastiku.
Sve to nije pokvarilo njegov odnos s Krešom kojeg je obožavao:
– Kada je ušao u religiju, počeo je čitati, a ja sam mu bio savjetnik za knjige. Imao je fantastičan intelekt, ali i veliki kapacitet altruizma.
Iskazao je Krešo tu nesebičnost na primjeru Dejana Bodiroge kojeg je centrirao Tanjeviću u Trst kada je postalo jasno da u Zadru kao mladi srpski košarkaš pristigao iz Vojvodine ne može ostati.
– Tu sam bio nepošten prema Kreši jer sam, u nadi da ćemo ga dobiti za mali novac, govorio da za Bodirogu nemamo prostora i da ga ne možemo uzeti, nadajući se što povoljnijoj cijeni. Na to mi je Krešo rekao: "Glupi Bosanac, kada ti ja kažem, trebaš ga uzeti!".
Taj genijalni Krešo, nažalost, otišao je s ovog svijeta prerano, a s opakom bolešću, srećom uspješno, borio se i Boša.
– Bio sam na klupi turske reprezentacije tri, četiri mjeseca poslije vrlo ozbiljne operacije, no adrenalin je činio svoje. Nisam ni pred kim krio zdravstvene probleme, otvoreno sam govorio o svemu, a Turci su bili pogođeni u srce. Te godine nisam morao podići glas ni na jednog igrača jer su znali što mi se događa pa su pazili da se ne trošim na treninzima. Na kraju priče nisam noge osjećao zbog jednog jakog lijeka koji sam pio.
Imam još energije za klupu
Nažalost, nikakav lijek nije spasio još jednog genijalca iz Tanjevićeva trenerskog života, a to je Mirza Delibašić. I on je poput Ćosića umro sa 47 godina.
– Bez njega nikad ne bih bio klupski prvak Europe, što smo postali 1979. I on je poput Kreše bio pojam altruizma, a jedan je od rijetkih igrača u bivšoj državi kojeg su u Jazinama pozdravljali aplauzom. Umro je prerano, ne samo zbog boemskog života, već i zbog bolna srca. Nije mogao podnijeti neke nepravde kao ono kada su počeli pričati da ima javnu kuću sa srpskim ženama. Možete zamisliti koji je kod njega to bio stupanj razočaranja.
Tanjević je malo razočaran što ga sa 67 godina života i 42,5 godine staža prvog trenera zasad nitko ne traži. Je li to odlazak u mirovinu na mala vrata?
– Imam još energije, a i uživam na treningu i mislim da bih još mogao raditi.
>>Tanjević: Toni Kukoč ne može biti izbornik zbog toga što još nije naučio posao