Bosanska obitelj tvrdi da su ih neonacisti potjerali iz njemačkog gradića: 'Pakiraj svoje stvari'

Obitelj B. je nakon samo tri dana pobjegla iz mjesta Lieberose. U strahu od neonacista, kaže za DW samohrana majka Enisa B. Što se doista dogodilo u tom gradiću na krajnjem istoku Njemačke? San o boljem životu je Enisu B. s četvero djece odveo u njemačku provinciju. Krajem srpnja ove godine, oni su se iz Berlina preselili u Lieberose, gradić s oko 1400 stanovnika u Lužičkoj (Lausitz), udaljen 30-tak kilometara od Cottbusa. Ali njihov san se vrlo brzo pretvorio u noćnu moru.

„Tamo smo stigli 27.7. Bio je to četvrtak. Sve je počelo dan kasnije, u petak navečer. Djeca su već spavala, a odjednom je netko počeo kucati po prozoru. Mislila sam da je neki pijanac. Ali nije bio pijan. On je podigao ruku i doviknuo mi „Heil Hitler", ja sam se skamenila od straha", priča Enisa za DW.

Kako je kasnije saznala, bio je to njezin novi susjed. Nakon prvog šoka, uspjela se malo pribrati: „Pokušala sam ga smiriti. Zatvorila sam prozor i otišla do ulaznih vrata, da popričam s njim. Nisam se usudila izaći iz stana. A on je opet uzviknuo „Heil Hitler" i podigao ruku, pokazao mi onaj njihov pozdrav."

„Ovo je moj grad!"

Enisa ga je, kako priča dalje, pitala zašto je došao i što želi od nje? „Rekao mi je: Ovo je moj grad! Pakiraj svoje stvari i odlazi u svoju zemlju! Tamo odakle si došla! Počeo je galamiti, bio je dosta histeričan. Ja sam htjela samo da se smiri i rekla sam mu da ću sutra spakirati stvari i vratiti se u Berlin." Nakon toga je on samo dobacio „OK!" – i otišao. Enisa je zaključala vrata, kaže da tu noć nije oka sklopila.

VEZANI ČLANCI

Nije znala što da napravi. Mislila je kako će se sve smiriti. Ali ništa se nije smirilo. Dan kasnije, bila je to subota, do nje je navratio domar da obavi još neke stvari u svježe renoviranom stanu. S njim je bila i njegova kćerka. „Ona je pitala moju kćerku hoće li navratiti kod njih, da se malo poigraju. Rekla sam joj da nisam sigurna, da ne znam ljude u tom mjestu, da ne znam nikoga!"

Enisu je, nakon šoka protekle večeri i epizode o kojoj nije ništa rekla djeci, bilo strah da se njezinoj kćerki nešto ne dogodi. Ali dozvolila joj je ipak da ode, ali samo pod uvjetom da kod nove prijateljice ne ostane dugo.

Negdje oko pola devet navečer, kćerka ju je nazvala i majka joj je rekla da krene kući. „Rekla sam joj da ide ulicom koja je svjetlija, ima i jedna druga koja je mračnija. Ona mi kaže OK, i krenula je. Kad odjednom me zove i kaže da na ulici stoji skupina ljudi. Samo sam joj rekla da ih ne gleda i da nastavi prema kući. I onda se prekinula veza…"

Strah od neonacista

Kod Enise B. su, kako nam priča, baš u to vrijeme u posjeti bila i dva muškarca, njezini rođaci, kako kaže. Zamolila je jednog od njih da krene u susret kćerki, a s njim je krenuo i njezin sin. Oni su otišli, a Enisa je nastavila s kućanskim poslovima, s njom je bio drugi muškarac. U jednom trenutku je, ni sama ne zna zašto, pogledala kroz prozor prema ulici i vidjela svoju djecu i rođaka kako trče prema stanu.

„A iza njih je trčala grupa ljudi koji su ih ganjali, u rukama su imali nekakve lance, ja sam iskočila kroz prozor, ništa u rukama nisam imala. Počela sam trčati prema njima. Rekla sam kćerki i sinu da uđu u kuću i da se zaključaju. Srećom su i moji susjedi s prvog kata čuli da se nešto događa i oni su izletjeli na ulicu. I počeli su vikati u smjeru ove grupe, da nas puste na miru, da sam ja samohrana majka. Tada je došao i moj drugi rođak, u ruci je imao čekić, i oni su počeli bježati." Nakon toga su se, zajedno sa susjedima, doslovno zabarikadirali u stanu, u strahu od novog napada.

Dok priča o tim događajima, Enisa B. povremeno zastaje, kaže da se i danas trese dok joj kroz glavu prolaze te slike, sve ono što je sa svojom obitelji doživjela prije samo nekoliko dana na krajnjem istoku Njemačke. Tvrdi da su napadači bili lokalni neonacisti koji su njezinu obitelj, kako pretpostavlja, htjeli zastrašiti i natjerati da napuste Lieberose. Susjedi su joj, kaže, te subote navečer ispričali kako već odavno znaju i za muškarca koji joj je kucao na prozor, a i za skupinu mlađih osoba koji su joj ganjali djecu na ulici.

„Rekli su mi da u mjestu imaju dvije familije neonacista. I da su im i djedovi isto bili nacisti. Pa gdje sam ja to došla? Zašto mi nitko nije rekao, zašto me nisu upozorili?"

Azil u Berlinu

Enisa B. potječe iz Tuzle. U Njemačku je, s tri kćerke (danas imaju 16, 13 i 12 godina), došla 2015. Podnijela je zahtjev za dodjelu azila. U međuvremenu je upoznala jednog Nijemca, s njim zatrudnjela, dobila i četvrto dijete i ostala u Berlinu. Veza ipak nije dugo potrajala. S ocem svog sina (danas 7-godišnjaka) i dalje je, kako naglašava, u dobrim odnosima, redovito se viđaju, on ih posjećuje, brine se oko zajedničkog djeteta. S ocem svoje tri kćerke, s kojim je bila u braku u BiH, više nije u kontaktu.

„Život u Berlinu nije bio lagan, kao samohrana majka sam sve morala sama obavljati, tada nisam ni dobro znala njemački, gotovo da ništa nisam razumjela, uvijek bi mi netko morao tumačiti, na primjer kad bi došli socijalni radnici"

Jedno vrijeme je Enisa B. u Berlinu s djecom živjela u domu. A onda je pronašla stan u kvartu Schöneweide, na južnom rubu njemačke prijestolnice. „Mali je to bio stančić, s dvije sobe. Kuhinja, balkon, i te dvije male sobice s četvero djece. Ali to nam je bilo bolje nego život u domu."

Život u skupom gradu

U Berlin- Schöneweide je provela sedam, osam godina. Primala je socijalnu pomoć. Djeca su krenula u školu, ali u stanu je bilo tijesno, kaže nam 33-godišnjakinja, nisu imali ni prostora a ni mira za zadaće i učenje. Pokušala je uz pomoć gradskih nadležnih službi pronaći malo veći smještaj, ali nije uspjela. Berlin je skup, stambena situacija napeta.

„I onda mi je jedna kolegica rekla da pogledam na eBayu, da i tamo nude stanove. I tako sam pronašla jedan stan, odmah sam nazvala čovjeka koji ga je iznajmljivao, odmah me je pitao kad mogu navratiti i pogledati kako stan izgleda."

Enisa je otputovala u Lieberose, stan joj se odmah dopao, sve je bilo renovirano, puno prostora za djecu: četiri sobe, dvije kupaonice, vrt. Svidjelo joj se i to naselje. Nije bilo bučno kao u Berlinu, jedno malo i mirno mjesto, kaže nam.

„Ali da mi je netko pričao da mi se ovakvo nešto dogoditi, ja bih radije nastavila živjeti u one dvije sobice u Berlinu. U Schöneweideu nitko mojoj djeci i meni nikad nije rekao nešto ružno. Noćima ne mogu spavati, budna sam do tri-četiri ujutro, a onda ustajem u šest."

Nije samo Enisa traumatizirana, i djeca su doživjela šok: „Moj sin od sedam godina, sad ga je strah da sam ode na toalet, od straha se pomokri u hlače. Od straha. Moram uvijek uz njega biti."

VEZANI ČLANCI

Za Enisu B. je Lieberose gotova priča. Već u nedjelju, samo tri nakon što se preselila u to mjesto, pokupila je djecu i vratila se u Berlin. A u ponedjeljak je sama otišla u Lieberose, otišla do policije i prijavila što se dogodilo. U međuvremenu je dala i iskaz.

Dvije verzije priče?

Glasnogovornica policijske uprave Južni Brandenburg je postaji rbb potvrdila da je zbog sumnje u rasističke napade i prijetnje protiv bosanske obitelji pokrenuto „nekoliko istražnih postupaka". Istraga je još u tijeku, a na meti njemačkih organa je skupina od šest mladih ljudi, njih se tereti za rasističko vrijeđanje maloljetnice u centru Lieberosea, za prijetnje a postoji i sumnja u nanošenje tjelesnih ozljeda.

Osim toga na meti njemačkog pravosuđa je i 45-godišnjak koji je kucao na njezin prozor, i kojeg se tereti za korištenje protuustavnih simbola. Po navodima lokalnih medija s istoka Njemačke, on je u Lieberoseu poznat pod nadimkom „Hitler".

Pokrenuta je i istraga protiv dva muškarca iz Enisinog okruženja, njezinih rođaka, kako kaže. „Mi moramo razjasniti što se stvarno dogodilo", rekla je policijska glasnogovornica. Po njezinim riječima, iskazi članova Enisine obitelji i skupine mlađih muškaraca o tome što se događalo u centru Lieberosea se znatno razlikuju. Agencija dpa piše kako policija ispituje i navode o tome da je jedan od ta dva muškarca fizički nasrnuo na mlade ljude. On je, kako se dalje navodi, prijavljen zbog sumnje u nanošenje ozljeda.

Martina Veselyja iz organizacije „Opferperspektive" koja pomaže bosanskoj obitelji to ne čudi. „U brojnim slučajevima desničarskog nasilja se događa pokušaj zamjene uloga žrtve i počinitelja. Oni podnose prijave kako bi odvratili fokus s onoga što su napravili", rekao je Vesely za rbb. Udruga „Opferperspektive" je prije nekoliko dana na Twitteru objavila informacije o ovom slučaju, nakon čega su o njemu izvijestili brojni njemački mediji.

Porast desničarskog nasilja

Iako policijska istraga još traje, pogotovo na društvenim mrežama mnogi korisnici su mišljenja da je „slučaj Lieberose" odraz aktualne situacije u Njemačkoj po pitanju porasta stope nesnošljivosti prema strancima. Broj politički motiviranih desničarskih kaznenih djela samo je u saveznoj zemlji Brandenburg znatno porastao u prvom polugodištu 2023. Po službenim podacima je Ministarstvo unutarnjih poslova Brandenburga od siječnja do lipnja registriralo 1.049 slučajeva. To je za otprilike za trećinu više nego u istom razdoblju prošle godine.

U cijeloj Njemačkoj u 2022. je po navodima Službe za zaštitu ustavnog poretka registrirano 23.493 desničarski motiviranih kaznenih djela (porast od 7% u odnosu na godinu ranije). Broj ljevičarskih politički motiviranih činova je iznosio 6.976 – odnosno 31% manje nego u 2021.

Na spomen tih brojki Enisa B. u razgovoru za DW kaže da trenutno ima druge brige. Njezina obitelj je sada smještena u jednom domu, u sobi s pet kreveta. Opet su na početku, U Berlinu traži novi stan. Iako je iscrpljena i umorna, kaže da i usprkos noćnoj mori iz Lieberosea i dalje sanja o boljem životu za sebe i svoje četvero djece.