Upravo kada se nakon rata počelo vjerovati kako će se BiH početi normalizirati, međunarodna zajednica krenula se obračunavati s bh. Hrvatima pojačavajući kod njih osjećaj daytonske nepravde. Sve je počelo 2000. nametanjem amandmana na Ustav Federacije. Njime su tadašnji visoki predstavnik i voditelj Misije OESS-a promijenili strukturu federalnoga Doma naroda i još puno toga u sustavu odlučivanja. Time su Bošnjacima ostavili širom otvorena vrata za pretvaranje Federacije u svoj entitet.
Kompliciranu daytonsku strukturu države gurnuli su u mutnu močvaru u kojoj je slabijima ostavljena mala mogućnost preživljavanja. Država je od tada u sve dubljem blatu, a u njemu su najmalobrojniji jačima lak plijen. Osamnaest godina nakon te 2000. u BiH vlada politički kaos koji je u velikoj mjeri rezultat i djelovanja međunarodne zajednice.
Nekoliko je zaključaka zašto stranci ruše svoje međunarodne ugovore (Dayton i Washington) na štetu Hrvata. Prije svega, oni žive i rade u 90-postotnom bošnjačkom Sarajevu. I sva njihova logistika je iz toga grada. Domaći stručnjaci, suradnici, prevoditelji i drugo osoblje indoktrinirali su ih svojom istinom. Bošnjački političari diplomatima su prodali priču o građanskoj državi. Zapadnjacima je posve logična, a onima s istoka prihvatljiva. Teško i mogu razumjeti specifičnost BiH, koja jedino može opstati kao država triju konstitutivnih naroda. Na koncu, oni su i pragmatični. Lakše je BiH urediti kao srpsku i bošnjačku jer već postoje entitetske granice između Federacije i Republike Srpske. Zato Hrvate obilježavaju kao remetilački čimbenik. Najslabiji su i lako ih je pokoriti. Uostalom, takvoj vrsti surovog pragmatizma u međunarodnoj zajednici svjedočimo i danas diljem svijeta.
Ravnodušno međunarodna zajednica promatra kako udruženi Bošnjaci (stranke, a ne narod) žele izglasati po svojoj mjeri Izborni zakon na razini entiteta. Ne smeta im što se time izigrava odluka državnog Ustavnog suda, derogira državna razina vlasti i njezine ovlasti. Nije teško zamisliti što bi se dogodilo da Hrvati ne poštuju takve odluke i da, primjerice, županije (jedina razina vlasti na kojoj Hrvati još mogu presudno utjecati na odluke) preuzimaju ovlasti države. Stavljeni bi bili na sve crne liste svijeta. A sigurno je da se “discipliniranje” ne bi na tome zaustavilo.
Danas je za bh. Hrvate “devedeset i prva”. Zajedništvo je potrebnije nego ikada. Hrvati u BiH, Hrvatskoj i iseljeništvu moraju toga biti svjesni. Razjedinjenost ih je koštala. Cijena se vidi na svakom koraku. Sada ih stranci označavaju kao kočničare i u EU predstavljaju kao rušitelje. Ima li itko iz međunarodne zajednice tko će dignuti glas i ispraviti nepravdu, zaštititi najmalobrojniji narod u BiH? Hoće li “kršćansku Europu” bar malo uzdrmati kardinalovo upozorenje: “Visoki predstavnik nosi veliki grijeh nepravde jer je Izborni zakon mijenjao na štetu Hrvata”? Čuje li to Hrvatska koja može, kao članica EU, konačno i konkretnije reagirati jer jedan narod uništavaju na njezinim vratima, vratima Europe.
Država koja ne poštuje odluke svog Ustavnog suda ne posjeduje državne atribute i treba je ili ukinuti ili urediti. To bi trebao biti naglasak Hrvatske vanjske politike prema EU. Ništa više i ništa manje !