Nakon ugovorena posla sa Silvijom Luks napustio sam Dubrovnik i krenuo prema Neumu. Želio sam ispitati kako mogu uložiti u gradnju pelješkog mosta. Čim sam došao u to malo mjesto, čuo se žamor. I prije nego što sam stupio u akciju prišla su mi dvojica kupača. S vidljivom dozom strahopoštovanja i vidnim crvenilom u licu, jedan od njih pružio mi je ruku te uz "Salam alejkum" promrmljao nešto na mješavini bosansko-njemačko-turskog jezika, iz čega se dalo samo naslutiti da se zove Mirza i da je u Neum došao iz Tuzle. Tek kad je komunikaciju preuzela "službena" prevoditeljica Ljiljana, gost se malo oslobodio napominjući kako oni cijene ono što su Kuvajt, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija učinili za Bošnjake u BiH tijekom i nakon rata.
– To je velika stvar, to je veliko, prevedite molim vas, i mi to cijenimo. Svi muslimani došli su na kupanje prije mjeseca ramazana, nek' se zna, prevedite šeiku.
– Ooo, pa vi postite?
– Mi za ramazana – nema kupanje, samo postimo i klanjamo se. Nama je teže nego vama. Mi postimo 16 sati, a vi samo 12.
– Kakav ste vi to musliman, a pijete alkohol, čujete li se?
– Ma to je samo jedno pivo, i to još bezalkoholno! A recite mi, došli ste posjetiti BiH?
– Bio sam u Dubrovniku i susreo sam se s predsjednikom Josipovićem koji me molio da dođem vidjeti i uložiti u gradnju pelješkog mosta.
– Ma kakav pelješki most? Neka to Hrvati sami grade!
Vukući Ljiljanu za rukav, uzbuđeno je govorio: – Molim vas, recite mu neka ulaže u džamije jer to su šeici radili nakon rata u BiH.
Čudo od države
Upirući prstom u nedavno sagrađenu katoličku crkvu koja je stršala iznad neumske plaže, kazao je:
– Oni imaju crkvu, a mi nemamo džamiju. Tu u Neumu živi više muslimana nego katolika.
Njegove riječi pozdravio je i njegov prijatelj Esad hvaleći se pred šeikom kako mu sin igra rukomet u kadetskoj rukometnoj reprezentaciji Katara.
– Maj san plej in Katar... – uzvikivao je glasno Esad napominjući kako je jednom čak bio kod njega i da je to, kako je kazao: – Čudo od države, guuud... Bogato, puno para... mani, mani...! Moj sin zove se Edo Mehinagić, dajte molim vas, iako je talentiran, dajte još malo razgovarajte s trenerom jer ipak ste vi šeik.
– O.K., nije to problem.
Ispred lanca trgovina, kafića, restorana dočekuje nas skupina neumskih Hrvata koji su mobitelom snimali šeika dok je jedna od prodavačica dobacila:
– A u što će ulagat ovdje?
Prevoditeljica Ljiljana odgovorila je:
– Šeik je došao snimiti situaciju jer se dogovorio s predsjednikom Josipovićem i premijerom Milanovićem da će financirati gradnju pelješkog mosta.
– Ma vrag ih odnio oba. Molim vas, nemojte ulagati u gradnju pelješkog mosta. Za nas trgovce u Neumu to bi bila smrt. Nitko više ne bi prošao kroz Neum. Samo bi nam dolazila sirotinja koja nosi hranu sa sobom.
Jedan posto muslimana
– Ali ja ću imati od toga novčane koristi...
– Ma bogati. Šetate obučeni u zlato koje vrijedi više nego cijeli Neum. Ako ga vi ne sagradite, Hrvatska ga nikada neće sagraditi.
Komuniciralo se donekle mirno dok nisam spomenuo kako želim, uz financiranje gradnje pelješkog mosta, pomoći i u gradnji džamije u Neumu.
– Projekt džamije je pri kraju i treba početi gradnja jer su muslimani ovdje većina...
– Ma kakva džamija, kakvi muslimani, nije to istina... To su vam slagali, gospodine. Tu je jedan posto muslimana, a možda i manje. Tko će graditi džamiju za tako malo ljudi?
– Nećete da ulažem ni u džamiju ni u pelješki most! Pa što biste vi htjeli?
– Ma kupite cijeli Neum i napravite raj na zemlji!
Iz ove scene može se iščitati da nikome nije stalo do Hrvatske. Svatko vuče vodu na svoj mlin. Jedni viču, ne gradite most Hrvatima, gradite džamije jer je više muslimana. Drugi viču, ne gradite most, jer će u Neumu stati trgovina i turizam. A tko pita kolika će šteta biti Pelješkom stanovništvu ako se most ne gradi. Tko o tome vodi računa da se od stagniranja i ili neizgradnje mosta neće revitalizirati Pelješki kraj. A gradnja mosta donosi mu sigurnu revitalizaciju i procvat na korist Pelješca i cijele Hrvatske. Ali griješim, vodi država brigu u Pelješcu i Hrvatskoj. Graditi će cestu kroz BiH i na taj način revitalizirati će sve krajeve u BiH kroz koju će prolaziti autocesta. Na taj način pomoći će Pelješcu i Hrvatskoj da ne bude povezana čvrstom vezom, pa pelješani ne moraju strahovati od gospodarskog procvata a niti Hrvatska mora strahovati da će stranci prolaziti u Hrvatskoj Hrvatskom, jer ih Hrvatska sigurno usmjerava kroz drugu državu da bi ponovo izbili u Hrvatsku. Toliko o brigi za Hrvatsku. Bolje vode brigu o tuđoj državi nego našoj državi i razvitku Hrvatske u svim njezinim krajevima.