Bože Vukušić: Nijemci imaju dokaze protiv Josipa Perkovića

Bože Vukušić, nekadašnji emigrant, pa djelatnik SZUP-a i HIS-a, a zatim i bivše Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća, u ponedjeljak je treći put bio u Njemačkoj kako bi svjedočio u istrazi za udbaško ubojstvo Stjepana Đurekovića. Nakon povratka otkriva nove detalje iz istrage.

 Zašto su vas Nijemci ponovno zvali?
 Ponajprije su se htjeli propitati o autentičnosti snimki radijskih i televizijskih emisija o slučaju Đureković u Hrvatskoj, koje sam im u međuvremenu poslao. Najzanimljivije su im bile emisije u kojima je nastupio Božidar Spasić, bivši inspektor savezne jugoslavenske Udbe, u kojima je praktički optužio sam sebe za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića.
 
Ima li kakvih novosti u istrazi?
 Čini mi se da je najbitnija novost što su njemačka redarstvena tijela uspjela pronaći dokaze koji potvrđuju da je Krunoslav Prates, suradnik Udbe pod pseudonimom Stiv, na sastanku u Luxembourgu u lipnju 1983. predao Josipu Perkoviću kopiju ključa tiskare u kojoj je Đureković ubijen. Konkretne pojedinosti nisam uspio doznati, ali mogu pretpostaviti da je riječ ili o priznanju samoga Krunoslava Pratesa koji se nalazi u zatvoru u Münchenu ili o navodima iz njegova dosjea koji su u posjedu njemačke policije.
 
Hoće li Nijemci zvati još nekoga iz Hrvatske za svjedoka?
 Ja sam im predložio da pozovu Josipa Manolića, budući da mi je on osobno potvrdio spremnost posvjedočiti pred njemačkim redarstveno-pravosudnim tijelima kako mu je poznato, što je prethodnih tjedana u nekoliko navrata ponovio i u hrvatskim medijima, da su atentati na hrvatske političke emigrante bili sastavni dio rada jugoslavenske tajne policije i da je Josip Perković u tome morao sudjelovati, inače bi izgubio posao.
 
Hoće li se istraga širiti na još neke ljude?
 Čini mi se da hoće, i to u prvom redu na Božidara Spasića zbog njegova javnog priznanja da je sudjelovao u pripremama ubojstva Stjepana Đurekovića. Međutim, ne bi me iznenadilo kad bi istraga obuhvatila i Zdravka Mustača i Stanka Čolaka. Njih dvojica su, svaki na svoj način, Mustač u Zagrebu i Čolak u Beogradu, sudjelovali u "obradi" Stjepana Đurekovića.
 Kako tumačite stav predsjednika Mesića o Perkoviću i njegovu sinu savjetniku?
 Javni stav predsjednika države prema Josipu Perkoviću i njegovu sinu Aleksandru-Saši nije izazvao zaprepaštenje samo u hrvatskoj javnosti nego i u diplomatskim krugovima u Zagrebu. S obzirom na štetu za hrvatske nacionalne i državne interese koji nastaju iz takva stava, ne bi me iznenadilo ako netko počne razmišljati o potrebi pokretanja postupka za njegov opoziv s mjesta predsjednika države.
 
Jeste li u međuvremenu doznali zašto su Nijemci upravo sada pokrenuli istragu o ubojstvu Đurekovića?
 Pouzdano znam da je dobro poznato Josipu Perkoviću, pa i Zdravku Mustaču, da Nijemci nisu tek sada pokrenuli istragu nego da je provode cijelo vrijeme od 1983. godine. Imao sam priliku steći uvid u neke materijale iz kojih nesumnjivo proizlazi da su se njih dvojica nakon raspada Jugoslavije dogovarali što bi trebalo poduzeti da se "Služba zaštiti od Nijemaca". Mustač je posebno zabrinut da se ne dozna za njegovu ulogu u "obradi" Đurekovića i njegove relacije prema Arkanu nakon što je postao šef Udbe u Beogradu.
 Bivši sisovac Ivan Bandić, inače bratić zagrebačkoga gradonačelnika, optužuje vas da ste organizirali otmicu jednog od bivših šefova Udbe u Beogradu Ivana Lasića iz Mostara.
 Ivan Bandić nije samo u bliskim rodbinskim vezama sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem nego i sa Stankom Čolakom, koji ga je, kao i prije njegova brata, zaposlio u mostarskoj Udbi. Čini se da i on kao i Perković boluje od sindroma zaboravljivosti. Naime, upravo je on, prema dogovoru između različitih civilnih i vojnih službi, vodio grupu koja je izvukla Lasića iz Mostara i predao ga meni u Imotskom. Posrednik u cijeloj operaciji bio je Lasićev sin, a ja u njoj nisam sudjelovao dok se odvijala na području BiH. Na kraju krajeva, postoje brojni svjedoci koji o svemu tome mogu posvjedočiti.
 
Što ste vi znali o tome?
 Meni je bilo rečeno da je Lasić spreman dobrovoljno staviti na raspolaganje svoje spoznaje za protuuslugu izvlačenja iz Mostara gdje se osjećao ugroženim te garantiranja sigurnosti njemu i njegovoj obitelji, pribavljanja domovnice i ostalih osobnih dokumenata. Štoviše, s obzirom na kvalitetu njegovih prvih izjava i posebice na činjenicu da je kao svjedok dao izjavu pred istražnim sucem u Zagrebu, u dogovoru s nadređenima bilo je planirano njegovo egzistencijalno zbrinjavanje u Hrvatskoj. Situacija se naglo promijenila nakon što je Miroslav Tuđman doznao za neke Lasićeve izjave koje su se odnosile na njegova suradnika i prijatelja Ivu Lučića. Nakon toga meni su bili zabranjeni daljnji kontakti s Lasićem, a nastavili su ih Lučić i Bandić. Prema onome što sam naknadno doznao, oni su Lasiću prijetili i nisu ispunili ono što su obećali. Čak mu nisu uručili osobne dokumente koji su bili izrađeni u Zagrebu.
 
Zašto je Bandić sad izašao s ovim optužbama?
 Ivan Bandić trenutačno je hrvatski konzul u mađarskom Pečuhu. Sumnjam da je, kao hrvatski diplomat, tražio i dobio odobrenje za javni istup. Vjerojatno se odlučio za ovu javnu avanturu ponukan činjenicom da bi se njemačka i hrvatska istražna tijela mogla zanimati za njegove spoznaje o atentatu na Luku Kraljevića u Njemačkoj i pogibiju Ludviga Pavlovića kod Posušja, s obzirom na to da je on u mostarskoj Udbi bio zadužen za njihovu "obradu".

U nekim medijima iznesene su sumnje o povezanosti vašeg oslobađanja iz zatvora s određenim njemačkim službama.
Te su se insinuacije prvi put pojavile sredinom 1993. dok sam radio u HIS-u. Mislim da im je povod bila jedna moja informacija o Stanku Čolaku, dugogodišnjem šefu odjela za emigraciju u Beogradu, i njegovim vezama u Hrvatskoj. Pozadina je znatno složenija, ali o tome zasad neću govoriti. O tim insinuacijama očitovao sam se u pisanom obliku pokojnom predsjedniku Tuđmanu, po čijoj želji sam i radio u HIS-u. Ukratko, naveo sam da sam spreman dobrovoljno se podvrgnuti svim vrstama provjera i ako se pokaže da sam ikad radio za bilo kakvu stranu, protivničku, neprijateljsku ili tome sličnu organizaciju da ću se sam objesiti. Ali sam, također, naveo da ću se sam objesiti ako ne uspijem dokazati kako su upravo oni koji me optužuju bili suradnici stranih i neprijateljskih službi.

Josip Perković i Zdravko Mustač optuživali su vas da ste potkraj 1991. organizirali otmicu Petra Gudelja i Blagoja Zelića u Splitu.
Valjda Gudelj i Zelić bolje znaju od Perkovića i Mustača tko ih je oteo, a oni su izjavili da sam ih ja oslobodio. Kakvu su ulogu u tome imali Perković i Mustač, tek ćemo doznati. Perković je imao naviku snimati sve svoje razgovore, pa sam tako mogao doznati da je upravo on stajao iza prve izmišljene kaznene prijave za ubojstvo Brune Bušića, nakon čega je novinarka Jasna Babić pokrenula medijsku hajku protiv Gudelja kao osumnjičenika. Mustač, kao zamjenik predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka, bio je izdao pisanu zapovijed za nasilno oslobađanje otetih u trenutku kad je bilo jasno da ću ja to postići mirnim putem. Samo stjecajem okolnosti, nakon što su mu podređeni otkazali poslušnost, izbjegnuto je krvoproliće. Vidljivo je iz snimljenih telefonskih razgovora Perkovića sa Stankom Čolakom u Beogradu da se sve to događalo nakon "konzultacija" između Čolaka, Mustača i Perkovića.