Pola milijarde kuna zarada je za četiri tjedna iščekivanja Božića u Hrvatskoj. Računica je to koju trgovci ističu na kraju došašća, kako na račun kobasica, kuhanog vina, sarmi u pecivu, germknedla..., tako i na račun turističkih noćenja u svim većim hrvatskim gradovima.
Komercijalizacija se utkala i u vrijeme iščekivanja rođenja Isusa Krista, vrijeme u kojem se lampicama, figurama Djeda Božićnjaka, kuglicama i umjetnim snijegom nabacanim oko štandova postavljenim na svim gradskim trgovima, stvara atmosfera božićnih blagdana. Sve za slavlje.
I nije komercijalizacija božićnih blagdana apsolutno loša, dapače, utržak nakon adventskog razdoblja nužan je onima kojima je to glavni izvor prihoda.
Samo lani Zagreb je od kobasica, kuhanog vina i ostalih jela i pića utržio 305 milijuna kuna, Split 41 milijun, Rijeka 35 milijuna, a Zadar 23,6 milijuna kuna.
No jesu li milijuni, kako potrošeni tako i zarađeni, stvarna vrijednost došašća?
Jesu li te utržene kune realni trošak rođendanskog slavlja koje traje dulje nego bilo koje drugo rođendansko slavlje – jer došašće ili advent, koje počinje četiri tjedna prije samog Božića, vrijeme je pripreme upravo za Kristov rođendan.
Ipak, jesmo li zbog kobasica, umjetnog snijega, dobre atmosfere, pjesama o “bijelom Božiću” zaboravili na pravi značaj adventa?
Jednoznačnog odgovora, složit će se i sociolozi religije i teolozi, nema. Zbog komercijalizacije se građani ne bi trebali osjećati povrijeđenima, ali je ne bi trebalo ni glorificirati. Tajna je u umjerenosti, jednoj od najznačajnijih kršćanskih kvaliteta.
Život određen potrošnjom
– Živimo u potrošačkom kapitalizmu koji je agresivan i koji gleda korist i zaradu, a advent je zbog same svoje prirode, prirode iščekivanja, atmosfere u kojoj su ulice pune lampica, u kojoj su gradovi okićeni, a ponude bogate, pogodan upravo za to. No to se ne može okarakterizirati, niti bi trebalo, kao loše, to je nešto što možemo odabrati hoćemo li ili nećemo – poručio je Siniša Zrinščak, sociolog religije i profesor sociologije i socijalne politike na Sveučilištu u Zagrebu.
Kaže, ako se sve svodi samo i isključivo na potrošnju, ako je to jedini cilj, onda se u kontekstu cjelokupnog našeg života, pa i u vremenu adventa, govori isključivo o negativnostima spomenuta četiri tjedna do Božića.
– Cijeli naš život određen je potrošnjom, brendiranjem i to nije kritika, nego činjenica. Za Crkvu je pitanje postoji li unutar toga dovoljno prostora i za duhovnost. Slavlje adventa u brojnim gradovima samo po sebi ne smatram problematičnim i ne mogu jednoznačno reći što u takvom načinu valja ili ne valja ili reći da se pretjeruje. Uostalom, BDP nam zbog potrošnje raste, svi smo ponosni što Zagreb nosi titulu najboljega grada, no jasno je da se baš sve ne bi trebalo orijentirati samo na zaradu i korist – kaže Zrinščak.
Podsjeća, nije toliko mnogo vremena prošlo otkako su Hrvati s nostalgijom pratili vijesti o veličanstvenim proslavama i jednako toliko bogatim gastronomskim ponudama za vrijeme adventa u drugim zemljama, sve dok advent nisu počeli i sami organizirati u mjeri za kojom su nekada čeznuli.
– Svaki advent smo u napasti da pred navalom predbožićnih trgovačkih ponuda izgubimo onaj pravi osjećaj pripreme za jednostavnost, malenost i intimnost blagdana Božića – kaže Marino Ninčević, svećenik i profesor pedagogije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Dapače, ističe da je život advent.
– Usred silne žurbe, tipične za ovo doba godine, kršćani bi trebali pokušati učiniti od vremena
došašća vrijeme iščekivanja i čežnje, obraćenja i nade, razmišljanja o nevjerojatnoj Božjoj ljubavi i poniznosti – poručuje Ninčević. A upravo to i jest glavni značaj i poruka adventa, koji obilježava ljubičasta, liturgijska boja.
Iako je ljubičasta boja identična onoj u korizmeno vrijeme, vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko radosnim očekivanjem. U to se vrijeme u misnim slavljima izostavlja himan Slava – “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje”, da bi taj tipično božićni himan jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja – odnosno na sam dan Božića, kada je sin Božji postao čovjekom.
Sve tri nedjelje došašća imaju u liturgiji jasne značajke – prvu nedjelju karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću Ivan Krstitelj, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem, time i primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. Zato se i u srcu došašća slavi njezin blagdan – Bezgrešno začeće. Iščekivanje, nada, budnost i čežnja osjećaji su, po Bibliji, koji se isprepleću u doba adventa koji prate zornice, ranojutarnje mise na kojima se tijekom četiri tjedna pjevaju već poznate adventske pjesme: Padaj s neba roso sveta, Visom leteć, Poslan bi anđel Gabrijel, Raduj se grade Nazarete, Tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju i mnoge druge.
Iako liturgijom nije propisan, adventski vijenac ključni je simbol došašća kako u crkvama tako i u mnogim domovima. Simbolizira pobjedu, a svaki element adventskog vijenca ima svoj značaj: plete se od zimzelenih grančica da nema ni početka ni kraja što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od bolesti. Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa, a one, izvorno crvene i bijele boje, kazuju o Isusovoj žrtvi i pobjedi.
Ljubičaste svijeće
Poneki stari običaji još uključuju i adventski vijenac s tri ljubičaste i jednom ružičastom svijećom. Ljubičaste su svijeće znak pokore i obraćenja kao pripreme Isusova dolaska, a ružičasta radost zbog Isusova rođenja.
– Mise zornice u vrijeme došašća, osim romantičnog okružja, imaju i duboku poruku: u iščekivanju Kristova dolaska treba biti budan. Svijeće na adventskim vijencima nisu samo ukras stolu, nego su ono malo svjetlo u tami ovoga svijeta, koje nas podsjeća: Krist je tu, došao je i dolazi. Mudrost je, stoga, sačuvati sabranost i biti uronjen u svakodnevicu svijeta.
Kontemplacija u akciji, to je kršćanska budnost. Život je advent i u tome je njegova draž – pojasnio je teolog Marino Ninčević.
Kaže, Bog dolazi i to je ključna poruka i samog došašća i Božića bez obzira na to koliko nam ulice i trgovi bili okićeni, koliko štandovi bili posjećeni i koliko je bogata adventska gastronomska ponuda na svim tim štandovima.
– Došašće nas poziva na budnost, bdijenje, nadu. Bdjeti da prepoznamo Boga koji dolazi. Može li k nama ovakvima? Sveto pismo kaže da može, jer da je svako mjesto i vrijeme podesno. U „ono vrijeme“ koje je nalikovalo našem, kad je čovjek ”osvojio” svijet, proveo vlast i podijelio uloge. Kad je „nebo“ izgledalo bespomoćno i kad se sve ukočilo od banalnosti i besperspektivnosti, kad je izgledalo da je mudrost svijeta koncentrirana na dvorovima i sudovima, Bog je došao. Dolazi i danas, u svakom trenutku, u svakom događaju i biću. Dolazi u načinima i trenucima za koje i ne mislimo da dolazi. Dolazi u svemu onome što smo u napasti shvatiti kao sporedno. Dolazi, kao što je došao u neznatni Betlehem, i to ne u svratište, već u štalu. Došašće nas zbog toga poziva da bdijemo, a bdjenje je za kršćane stil života, iščekivanje hranjeno nadom. Življenje u sadašnjosti nadahnjujući se budućnošću. Oplemenjivanje zbilje Bogom koji dolazi – istaknuo je Ninčević.
Za njega je ovo vrijeme iznimno važno jer, kako je poručio, neovisno o kojem je blagdanu riječ, biti vjernik znači biti budućnik.
– Onaj čiji pogled nadilazi ovo vidljivo i prolazno – kaže. I dok kršćani iščekuju blagdan Božića, u pravoj biti adventa, ali i ovogodišnji utržak od adventskih manifestacija, i one, u svojoj mjeri, pridonose još jednoj velikoj kvaliteti – zajedništvu i druženju u proslavi Isusova rođenja. Kako u Zagrebu, tako i u Stuttgartu, Beču, Strasbourgu, Manchesteru i na drugim adventskim sajmovima.