Živimo u društvu koje mnogi, zavisno od ideološkoga kuta gledanja, nazivaju modernim, postmodernim, postindustrijskim, postkršćanskim, u društvu koje je potpuno različito od onoga sredinom 19. ili početkom 20. stoljeća, odnosno u društvu koje je u odnosu na ranija razdoblja doživjelo takve korjenite promjene da bi se u mnogim segmentima moglo nazvati uistinu novim i posve drukčijim.
Naravno, mnogi se neće složiti s tom tvrdnjom, smatrajući da u društvu i nije došlo do takvih promjena. Obrazloženje nalaze u činjenici da mi u tehnološkome smislu jesmo prešli „iz industrijskoga u informacijsko doba", ali smo taj prijelaz, kako bi to slikovito rekao njemački sociolog Ulrich Beck, učinili „efektom dizala". A to znači da klasno kapitalističko društvo i sve ono što ono podrazumijeva nije nestalo nego je tim prijelazom razvilo - zahvaljujući tehnološkome napretku - drukčije oblike rada i stjecanja ekonomskoga, političkog i socijalnog kapitala.
>> Pogledajte kakav divan poklon za Božić je dobio ovaj dječak
Ne čudi stoga da je, prema shvaćanju katalonskoga sociologa Manuela Castellsa, to novo umreženo, informacijsko društvo donijelo i promjene ne samo u području ekonomije i financija, nego i u drugim društvenim podsustavima: politici, kulturi, religiji, obitelji kao i u međusobnom odnošenju ljudi. Uzimajući stoga u obzir sve ono što nam se u tome razdoblju događalo kao „novo" i što smo - ne imajući vremena razmišljati koliko je to „novo" bolje od onoga „staroga" usvajali ovo „novo" kao već tradicionalno i nezaobilazno, kao svakodnevno i zdravorazumsko - moglo bi se reći, idući Castellsovim stopama, da živimo u digitalnome dobu, u vremenu u kojemu se stvaraju novi socijalni slojevi, nove klase, novi odnosi, nove institucije, u vremenu u kojemu se iznova propituju temeljna načela ljudskoga postojanja kao što su sloboda, jednakost, pravda, solidarnost, u vremenu u kojemu se postavljaju pitanja „o moći i nejednakosti, demokraciji i javnosti, o infrastrukturama i platformama".
Priča
Riječ je dakle o još uvijek do kraja neistraženim procesima digitalnoga doba koji izazivaju duboke i korjenite društvene promjene, ali i procesima koji donose sve veće nesigurnosti, sumnje, ali i ogromne šanse. Slijedom toga svjedoci smo da digitalizacija nije parcijalni, nego globalni proces koji zahvaća sve niše (sve pore) društva i ljudskoga djelovanja pa tako i obilježavanje najvećih i najznačajnijih religijskih svetkovina kao što su Božić, Uskrs, Velika Gospa itd. Što je nama u takvome digitalnom dobu Božić, i to upravo danas na početku 21. stoljeća, u vremenu koje je nezamislivo bez interneta, e-maila, Facebooka, Instagrama, Googlea, Yahooa itd.?
Je li to isti onaj Božić koji i mnogi od nas još uvijek pamte kao neku posebnu „priču" u kojoj Marija u već poodmakloj trudnoći, zajedno s mužem Josipom - koji je povjerovao anđelu kad mu je u snu rekao da dijete koje će roditi njegova zakonita žena nije njegovo nego neke nadnaravne osobe (Boga) - ide u Betlehem kako bi tamo izvršili svoju građansku obvezu - prijavili se da žive na svojoj adresi, u „priču" u kojoj je Marija, stiješnjena trudničkim bolovima primorana svratiti s mužem u seosku pastirsku štalu na prostranoj livadi i tu roditi dijete koje će upravo kao takvo, kao dijete, promijeniti svijet navješćujući "mir na zemlji" i "pred Bogom smo svi jednaki".
Taj događaj rođenja novoga čovjeka imenom Isus, kojeg kršćani drže Kristom, Božjim pomazanikom, Bogom i čovjekom, događaj koji se zbio početkom nove ere, svakako ne u godišnjem dobu u kojem mi danas slavimo Božić, kršćani su počeli obilježavati nekoliko stoljeća kasnije. Kao datum nije uzet datum kada je Isus uistinu rođen, nego datum zimskoga solsticija, 25. prosinca, dan u kojemu umire stara, a rađa se i nastaje nova godina, dan u kojemu prema ondašnjim religijskim predajama umiru stari i rađaju se novi bogovi, dan koji je 274. godine rimski car Aurelijan postavivši sirijskoga boga Alagabala za carsko božanstvo odredio kao dan novoga boga Sunca „Sol Invictus - Nepobjedivo Sunce".
Nešto kasnije, kada kršćanstvo postane državnom religijom, crkveni i državni poglavari taj će datum slavljenja rođenja boga svjetlosti zamijeniti slavljenjem rođenja kršćanskoga Boga Isusa Nazarećanina koji je rekao „ja sam svjetlo svijeta". I od tada pa do danas nitko nije propitivao istinitost priče koju su nekoliko desetljeća nakon Isusova rođenja napisali pisci evanđelja. Nije važna povijesna istinitost te priče koliko njezina interpretacija. Ona je bila i ostala, smatra njemački sociolog Detlef Pollack, utopija puna smisla: Spasitelj svijeta je bespomoćno dijete rođeno u štali, on nije ni car ni ratnik, nema ni novca ni moć, ali obećava spasenje i navješćuje ljubav, čime Božić postaje antiteza mržnji i nasilju. Stoga, iako živimo u digitalnome dobu, tu lijepu prispodobu s pohodom triju kraljeva i pjesmom anđela i porukom „i na zemlji mir ljudima dobre volje" nitko ne želi kvariti. Naprotiv, želi je, koristeći se novom tehnologijom, ispričati modernome čovjeku na prihvatljiv način.
Galerija: Advent u Karlovcu
Priča o rođenju Isusa kao Sina Božjeg, kao Kralja svijeta, u ovozemaljskim uvjetima koji nisu primjereni njegovu božanskome statusu, budila je i još uvijek budi maštu mnogih ljudi. Ona ih 'tjera' da budu "pravi" kršćani barem tih nekoliko božićnih dana, svejedno što će ih netko nazvati sezonskim, prigodničarskim, jedanputnim, odnosno "božićnim" kršćanima. Oni takvim svojim svakogodišnjim traženjem božićnog 'štimunga', božićnih pjesama, jaslica i okićenog drvca svjedoče iskonsku ljudsku potrebu za zajedništvom i ritualima. Svi će oni kititi božićno drvce i kod kuće, iako neće pitati za njegov izvorni smisao. A to znači da veća digitaliziranost društva ne znači istodobno manje tradicije i tradicionalnih običaja. Oni ostaju i dalje, samo se zahvaljujući novim tehnologijama mijenja i osuvremenjuje njihovo korištenje, kao i prigodom čestitanja i darivanja.
Čestitanje
Unatoč promjenama u slavljenju Božića - posebice u oblicima i načinima čestitanja i darivanja - do kojih je dolazilo tijekom povijesti, a posebno krajem 20. i početkom 21. stoljeća - razlozi i smisao slavljenja Božića ostali su isti: želja i težnja kako predmodernog tako i modernog čovjeka bila je i jest da ne bude sam, da barem u te dane ne bude ostavljen i prezren, da bude s drugima, a posebno sa svojim najbližima. Ako je ikako moguće za božićnim ručkom. Ništa drugo nije važno!
>> Pogledajte kakva je gastronomska ponuda na zagrebačkom Adventu
Međutim, ni danas kao ni ranije svi kršćani nisu i neće Božić doživjeti na isti način. Za one koji u tome žele vidjeti i doživjeti zajedništvo sa svojim najbližima, Božić je obiteljski blagdan, blagdan mira, ljubavi, izmirenja i praštanja, blagdan međusobnoga poštivanja i uvažavanja. To je dan obiteljskoga susreta. Stoga su u takvim okolnostima današnjim kršćanima moderne tehnologije dobrodošle pa u tome slučaju Božić za njih nije najkomercijalniji blagdan u godini. Pruža im mogućnost da budu kreativni, da sami osmisle svoje božićne čestitke, da ih oblikuju i sadržajno ispune. No unatoč tome, mnogi Božić neće doživjeti na takav način jer svoja očekivanja neće moći ostvariti u realnome životu. Stoga za njih Božić neće biti blagdan kojim bi mogli slaviti osobni uspjeh, iskazati sreću, zadovoljstvo ni zajedništvo s nekim od svojih najbližih. Za njih će u takvome nerazmjeru očekivanja i stvarnoga života božićno vrijeme biti najžalosnije vrijeme, vrijeme u kojemu su ostali sami, ostavljeni, napušteni, u kojemu nemaju nikoga koga bi mogli nazvati s najnovijeg telefona, nikoga koga bi mogli nečim vrijednim darovati niti nekoga tko bi njih nazvao ili možda darivao.
Za njih je božićno vrijeme "krizno vrijeme", vrijeme kada, ostajući sami, Božić počinju shvaćati kao neku vrstu „podvlačenja crte", neki način obračuna u vlastitom životu. A što je čovjek stariji, njegovi životni gubici su veći: naime, netko od njegovih prijatelja ili pak od najbližih članova obitelji je već umro, nestale su 'zajedničke biografije', osjećaju se bezvrijednim i kao da su smetnja svojima. To neprestano isticanje obiteljskih vrijednosti kao najvišeg smisla slavljenja Božića, kao i naglašavanje vrijednosti obiteljskog okupljanja za jednim stolom mnogima je teška mora, jer su ostali bez obitelji, svojom ili voljom drugoga, prirodnom ili nasilnom smrću. U takvome značenju za njih je Božić mrtav i ne treba ga više ni biti.
Krajem 20. stoljeća uobičavali smo kupovati već gotove božićne i božićno-novogodišnje čestitke i vlastoručno na njima ispisati svoju čestitku. Mnogi su pratili kako u pisanju slova napreduju djeca pišući svojim bojažljivim dječjim rukopisom svake godine baki i djedu: "Dragi naši, na dobro vam došao Božić - Sveto Porođenje Isusovo. To vam žele vaši ...." Već pripremljena čestitka ograničavala je mnoge naše želje, ali u njoj je prema našem ondašnjem shvaćanju sve bilo sadržano. Nasuprot tome, danas zahvaljujući modernim tehnologijama u stanju smo svakome od naših dragih prijatelja ne samo izabrati riječi čestitke nego i sami kreirati čestitku te njome iskazati sve ono što želimo.
>> Pogledajte kako je bilo na Zagreb Advent Runu 2018.
Darivanje
Ipak, najveći dio kršćana u predbožićno vrijeme obilazi trgovačke centre, posebne i specijalizirane trgovine kako bi onima do kojih im je stalo kupili prikladan dar. Iako je izbor darova velik kao i mogućnosti kako ih nabaviti, i dalje ostaje jedno od najtežih pitanja pred kojim se nalaze i kršćani i oni koji to nisu - kako nekoga darivati, a posebno kako ga darivati u ovo digitalno doba. No, iako se može činiti nevjerojatnim, danas je jako teško darivati o Božiću. "Čarolija" darivanja i "čarolija" iščekivanja božićnoga dara već je davna prošlost, iako smo danas kao nikada u mogućnosti uštedjeti svoje vrijeme i živce i ne trčati od trgovine do trgovine da bismo uz lijepe osmjehe uslužnih djevojaka (rijetko gdje ćemo naći muškarce) kupili darove. Sve možemo naručiti i dobiti na kućnu adresu.
No unatoč tome, često se nalazimo pred zidom: kako darivati nekoga nečim čim ćemo ga razveseliti? Međutim, ta kriza darivanja nije nešto što karakterizira naše novo digitalno vrijeme. Kriza je postojala i prije, o čemu još početkom 1950.-ih godina u svojoj knjizi "Minima moralia" (Sarajevo, 1987) govorio Theodor W. Adorno. On je još tada govorio da do krize darivanja nije došlo zbog tehničkoga i tehnološkoga napretka. Ljudi se naime odučavaju od darivanja. Ipak, "u najpovoljnijem slučaju", ističe Adorno, "ljudi daruju ono što žele za same sebe, samo par nijansi lošije".
Propast darivanja pokazuje se, smatra on, u „mučnome pronalaženju artikala za poklon i u već raširenoj mogućnosti zamjene, što je danas prisutnije nego ikada prije: ako ti se ne sviđa, možeš to zamijeniti." A Adorno to tako upečatljivo kaže kao da je danas ovdje među nama: "Ovdje imaš svoju stvar, učini s njom što hoćeš, ako ti ne odgovara, meni je svejedno ako uzmeš nešto drugo za nju". Ipak, ljudi su se dosjetili kako izbjeći nelagodu darivanja.
Smislili su, navodi dalje Adorno, najbolju mogućnost: "pokloniti dragoj osobi vrijednosni bon ili pak novčanicu u kuverti: ne znam što bih ti već darovao, evo, uzmi ovo, pa kupi sebi što će ti trebati.
"Međutim, budimo iskreni, pravo i iskreno darivanje pretpostavlja da nasuprot nama stoji osoba, drugi, netko tko mi je vrijedan u životu. Zbog njega ipak moram ići potražiti i izabrati poklon, potrošiti svoje dragocjeno vrijeme. Zapravo, darivajući drugoga poklonom koji smo izabrali, mi toga drugog doživljavamo kao subjekt, a ne kao objekt koji bismo željeli poniziti. Stoga Adorno i kaže: "Stvarno darivanje je imalo svoju sreću u imaginaciji sreće daroprimca". Učinimo to i ovoga Božića. Uočimo tračak sreće u očima daroprimca. Na dobro vam došao Božić - Sveto Porođenje Isusovo!
Gospon Markešić, Nisam u kondiciji da pročitam ovaj vaš ep.Osobno,volio bih kada bi se papa Franjo više molio Bogu Svevišnjemu a manje bavio migrantima i njihovom smještanju u kršćanskoj Europi. Naravno, sve nas jako zanima što je sa beatifikacijom Božijeg čovjeka blaženog Alojzija Stepinca.Hvala.