Božić u Lekeniku: Darova je toliko da ih jedva nose

U neobičnome selu petnaest je jednoobraznih kuća, bijelih zidova, zelena krova, s malim dvorištem, tihom ulicom, a ispred su kuća velika livada i nogometno igralište... U selu je društveni dom i dječji vrtić. U svakoj kući živi za naše prilike natprosječno velika obitelj.

O svakoj se brine samo mama, a tate ni u jednoj još nema na vidiku. No, jednog dana, možda se, pojavi i on... Do tada, mame, uz pomoć desetak teta, uspiju obaviti sve što treba i manje-više sretno i veselo živjeti sa “svojim” mališanima. Ovih dana kuće su blagdanski urešene. Okićenih borova i žaruljica ima na sve strane, a u selo redovito stižu i darovi...

Selo nije bilo kakvo ni bilo koje nego SOS dječje selo Lekenik. Osnovano je prije petnaestak godina da djeci koja ljubav i sigurnost nemaju u roditeljskom domu pruži sretno odrastanje. Svaka kuća nosi ime po cvijetu - mak, ljubičica, ruža, tulipan, suncokret... U kući “Iris” živi šesteročlana obitelj - mama Vera Bartolin i njezinih šestero klinaca - biološka braća Davor i Dino te Marija, Mia, Mirna i Miroslav, također biološka braća i sestre.

Ovih dana, kao i sva djeca, zaokupljeni su darovima. A njih je toliko da ih jedva nose. Neki su još neotvoreni i čekaju trenutak da se “obitelj” okupi. Jedan ih je posebno razveselio - novi televizor, kojim su dječaci bili potpuno zaokupljeni. Jedanaestogodišnjaci Miroslav i Davor, s mamom Verom isprobavali su kakva je slika i iščekivali da se ostala djeca vrate iz škole ili vrtića. U njihovoj kuhinji ovih dana također miriše po blagdanu, no Božić neće provesti zajedno u Lekeniku.

– Željela sam organizirati obiteljsko druženje, ručak, pečenje kolača, ali biološki roditelji te bake i djedovi za blagdane žele djecu u svojem domu. A kako oni odlaze, i ja ću Božić provesti sa svojom biološkom obitelji - kaže mama Vera. Staž mame teče joj od srpnja ove godine, no djecu poznaje već nekoliko godina. Prije je bila “teta”.



– SOS tete pomažu majkama i, za razliku od mame, rade samo osam sati dnevno. Obavljaju kućanske poslove, čuvaju djecu, pomažu im u rješavanju i pisanju školskih zadataka, rade u igraonicama, vode djecu na sport - objašnjava  direktor Sela Ognjen Andrić ulogu teta. Trenutačno ih je desetak, a ako se neka mama  umori i zauvijek ode, na njezino mjesto uskače teta. Ipak, riječ “posao” ne prihvaća ni jedna mama u dječjem selu.

– Ja imam svoju biološku djecu, ali ovo što radim nije posao, ovo je stil života. I kad se u tome nađete, onda je super. Djeca su topla, odgovorna, vrlo draga i odlično se slažemo. Između mojeg privatnog života i ovoga nema velike granice - mi se jako volimo - kaže Vera.

– Nikad se ne svađamo. Mi, djeca znamo se i dograbiti, ali s mamom nikada - domeće Davor. On voli svirati gitaru, obožava kompjutorske igrice, crtanje, a nastavnici kažu da je darovit.

Miroslav je sportaš, razumije se u kompjutore, a iznad svega mu se sviđa “domaćinstvo”. – Budem kuhar kad odrastem. Subotom spremam kolače - ponosno će. Dodaje da su ove jeseni spremali zimnicu, a zarađenim novcem dopune kućni budžet. Dječje selo Lekenik živi od donacija, uglavnom međunarodnih organizacija. Vrtić dječjeg sela otvoren je i za ostalu lekeničku djecu, a mališani iz dječjeg sela polaze osnovnu školu u mjestu.

– Svako SOS selo ima niz sadržaja, društveni centar, vrtić, a u nekim, recimo, afričkim zemljama imaju i ambulante i bolnice.  Integracija s lokalnom zajednicom jedno je od temeljnih pravila života. Naši klinci i djeca iz mjesta druže se od vrtića, zajedno su na sportskom igralištu, zabavljaju se, igraju se – kaže Andrić. U svakoj obitelji, u kojoj sva četiri kuta kuće drži mama, živi od pet do sedam mališana. Tate u toj zajednici kod nas još nema. U nekim selima u eurospkim zemljama i tate žive u obitelji.

- I mi pripremamo pokusni projekt s tatama i mamama, iako je to teško jer je pritisak života u selu toliko jak da dovodi do raspada bračnih zajednica - tumači Andrić iskustva onih koji su s takvim oblikom skrbi za djecu počeli prije nas. Sreću u selu znaju ponekad potražiti cijele biološke obitelji - nekoliko braće i sestara, koja se, ako ih nije više od sedam smještaju u istu kuću, a ako ih je deset, što je znalo biti, onda se podijele u dvije obitelji.

No prava drama nastaje kad netko od njih ode na udomljenje ili posvojenje. – To je za nas velik problem jer nam rastrga obitelj, koju želimo zadržati na okupu. A i djeci je traumatično ako se koje odvoji i odvede. Na sreću takvi slučajevi nisu česti - veli Andrić.

Prvi stanari Dječjeg SOS sela Lekenik danas su već odrasli ljudi, a neki imaju i obitelj i djecu. Najmlađim stanarima bilo je mjesec dana kada su došli u Lekenik. Za razliku od klasičnih dječjih domova, u SOS selu djeca ostaju do završetka osnovne škole, a nakon toga odlaze u kuće za mlade.

Tamo ih živi po petnaestak, a brigu o njima vode odgajatelji. Treća je faza u njihovu životu polusamostalnost - ustanova ih i dalje financijski potpomaže, osigurava im stan i daje im što god im zatreba. Ta pomoć i briga ostaju i nakon potpunog osamostaljenja, pa i nakon što osnuju obitelj. Ovih blagdanskih dana s njima obilaze mjesto svojeg, unatoč svemu, sretnog odrastanja.