Božićna priča, ili 
kako nostalgijom za djetinjstvom tražimo Krista u Zagrebu

četvrtak

25. prosinca

U višim razredima osnovne škole i u gimnaziji u Imotskom, davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća, s nekoliko ratobornih vršnjaka vodio sam skupinu “seljaka” koji su boj bili s “građanima”, točnije s nastavnicima i profesorima kod kojih su gradska djeca imala povlastice, ili se bar nama tako činilo. Za ista znanja dobivali smo različite ocjene, u nekim učeničkim aktivnostima “građani” su bili privilegirani, za iste nepodopštine dobivali su blaže kazne, ili se nama tako činilo, i tako dalje. Možda je to bilo zato što je većina nastavnika bila iz grada ili su u gradu živjeli te su poznavali roditelje gradskih učenika. Kao učenik sa sela imao samo i neke predrasude, a u nečemu sam bio i seoski rasist. Tako sam u svađama znao “građanima” govoriti da oni i ne znaju što je Božić, ne samo zato što su većinom bili djeca partijaca. Mislio sam da su oni zakinuti, jer nemaju ni gdje ni kako slaviti radosni blagdan. Za nas je seosku djecu najveće veselje bila slama prostrta u kuhinji sa zemljanim ili prirodnim pločama prekrivenim podom, dugi badnjaci od mladih hrastova koji su plamtjeli na ognjištu, kuća okićena grančicama bršljana, golemi lonac koji je visio na komaštrama i u kojem su se kuhali najljepši komadi mesa i djevenice... No oni u gradu nemaju gdje prostrti slamu. Badnjake nemaju gdje usjeći niti naložiti jer nemaju ni šume ni ognjišta, nemaju gdje ni naći bršljan da okite kuću, a ne mogu ni “prirodno” kuhati jer nemaju vatru na kominu... Božića za njih nema! I samo je nas seosku djecu slama po kojoj smo se valjali povezivala s Kristom, a povezivale su nas i životinje koje su nam bile u staji nadomak ruke. Samo smo se mi rađali zajedno sa Sinom Božjim, u istoj štalici i istom siromaštvu kao i on. Ali i mi, njegovi “učenici” iz stotina hrvatskih sela, odosmo u gradove mnogo bezbožnije od onih malih, ljupkih, čednih provincijskih gradića. I kako pjeva genijalni hrvatski pjesnik Rajmund Kupareo, i ta nevina seoska djeca “odmagliše u novim kolima”. A najveće senzacija bit će im oštra propovijed nekog biskupa koju će radoznalo tražiti po televizijskim vijestima i portalima ili pribivanje misi ovog ili onog političkog licemjera, makar to bili bezbožnici koji vladaju Hrvatskom ali koji svojim dolaskom razvesele crkveni vrh koji ionako ima povijesnu naviku da odvraća pogled od štalice u kojoj je rođen Krist i upravlja ga prema vlasti. Ali Zagreb kao da ima prema meni i ovakvima osjećaj krivnje pa nas za svaki Božić tješi borovima, žaruljicama, zabavom..., te svoje središte pretvori u seoski sajam na kojem kao da se skupi cijela Hrvatska kako bi okajala svoje otuđenje od istinskog Krista sa slame. Volim osjetiti bliskost i toplinu toga mnoštva što se jedva miče Cvjetnim trgom, Bogovićevom, Gajevom, Trgom bana Jelačića... I baš mi ovih dana tamo pade na pamet misao – Božić je nostalgija, nostalgija za djetinjstvom, tom nostalgijom tražim Krista po Zagrebu.

subota

20. prosinca

Dok je svadbi, ima i nade da će narod nadjačati lopove i profitere

Na svadbi u Osijeku gledam mladež kako neumorno pleše cijelu noć, a zagrmili su i Thompsonovi “Geni, geni kameni”, potom i “Prijatelji”, pjesma upućena ratnom naraštaju, ali i ovim plesačima od kojih mnogi u vrijeme ratnog herojstva još nisu bili rođeni. Pjesma pjeva i o njima, i oni “kada jedan uz drugoga stane” na podiju mogu reći “sve smo mogli, sve smo htjeli”, i oni su “na prvoj crti” borbe za život, i oni pjevaju i plešu “protiv smrti”, i njih pjesnik može pitati “jesu li vas prevarili”. Kao što su lopovi u ratu vrebali prilike da se na krvi branitelja nagrabe i naprave karijere, i danas je Hrvatska puna mirnodopskih profitera, i političkih i gospodarskih. Puna je Milanovića, Pusićki, Vrdoljaka, Vargi, Tedeschija i drugih crvenih buržuja, koji se bogate i upropaštavaju zemlju te na beznađu ove razigrane mladeži s podija koja nema budućnosti kupuju privatne zrakoplove ili koriste državne kao da su njihovi. Ali dok ima svadbi, ima i nade da će ih narod nadjačati.

nedjelja

21. prosinca

Nisam čuo da neki Hrvat žali što vojvoda Šešelj nije Hrvat

Vojislav Šešelj kaže: “Hrvati žale što ja zaista nisam Hrvat, voljeli bi da sam njihov”. Nisam baš čuo ili pročitao da neki Hrvat žali što Šešelj nije Hrvat, ali ima uvjerljivih tvrdnji da su nekad svi Šešelji bili Hrvati, a većinom su Hrvati i danas, samo što su preci četničkog vojvode prešli na pravoslavlje. Uz to treba reći: s obje strane ima ružnih mišljenja o dvama narodima. Tako je “slavni” zenitist Ljubomir Micić pisao kako su Hrvati “vanbračna deca nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige”. No uz taj neduhoviti šovinizam ima i obratnih mišljenja – Srba o Srbima. Tako je glasoviti srpski pisac i prevoditelj Stanislav Vinaver napisao rečenicu u kojoj bi se Vojislav Šešelj mogao i te kako prepoznati: “Srbi su ogranak Hrvata koji se vratio divljaštvu”.

ponedjeljak

22. prosinca

Zastidjeti bi se trebala sindikalistica trgovaca

Ovo je vrijeme paljbe po građanima i potrošačima. Te će za darove, raskošne objede i provode potrošiti silne milijarde, te će deseci tisuća Hrvata na skijanje, te ovo, te ono. Kao da upravo troše novac voditelja i izvjestitelja glavnih informativnih emisija na televizijama, ili prazne novčanike novinara i narogušenih kolumnista u tiskanim medijima. A kad će se narod razveseliti ako neće za Božić i Novu godinu!? U “Večernjaku” sam naišao i na moralnu pljusku potrošačima koji su bezobzirni prema ženama što u praznično vrijeme rade i do 24 sata na dan. Hoće li se kupci “zastidjeti pred ženama koje moraju raditi zbog naše komocije?” – pita se Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine. Ne, gospođo draga, nitko se neće zastidjeti, jer ljudi vole kad su im trgovine za blagdane na iznimnoj usluzi, ali trebali biste se zastidjeti vi što tim prodavačicama niste osigurali pristojnu dodatnu novčanu naknadu, pa da zarade bar kao i njihova sindikalistica, koja zacijelo od njih ima plaću bar triput veću.

utorak

23. prosinca

Od jugoslavenstva je gora podložnost srpstvu

Neki kolege bezazlenost jugoslavenstva vide u statistici. U Hrvatskoj, po popisu stanovništva, ima samo 331 Jugoslaven. Za neke je opet vlast dovoljno nesposobna da oni koji je kritiziraju ne trebaju izmišljati njezino jugoslavenstvo. Broj Jugoslavena je nevažan, ni u bivšoj državi nije ih kao nacije u Hrvatskoj bilo previše. A svako malo imamo dokaze da uza svoju nesposobnost vlast koketira s jugoslavenstvom. Evo nekih, starijih i najnovijih: Milanovićev savjetnik Slavko Goldstein u španjolskom “El Paisu” kaže da je “jugoslavenski pisac”. Njegov sin Ivo u Parizu u hrvatskom veleposlanstvu drži Titovu sliku. Milanović ide u Srb na proslavu jugoslavenskog “Dana ustanka”, zapravo dana četničkog divljanja. Ministar Bauk tobože ironično tvrdi kako su cestu Solin-Klis Jugoslaveni započeli i sada dovršili. Ne treba se bojati obnove Jugoslavije, ali ostale su podložnosti iz bivše države. Srbiji, u kojoj je četništvo rehabilitirano, Hrvatska će, u potpori na njezinu putu u EU, “dati sve od sebe”, kaže Milanović. Ministar Matić Fred proglašava Veljka Marića ratnim zločincem na osnovi presude beogradskog suda, premda beogradski odvjetnici tvrde da su imali svjedoke koji znaju da na mjestu zločina za koji je suđen Marić nije bio, ali sud ih je odbio saslušati. Itd, itd. Od jugoslavenstva je puno gora podložnost srpstvu, narkomanska ovisnosot o nekad najmoćnijoj i tlačiteljskoj naciji u Jugoslaviji.

srijeda

24. prosinca

Bauk uskraćuje vjerska prava 17.000 Hrvata

Uoči božićnih blagdana obnovljeni su razgovori o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, koju je osnovala Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu, a i sam sam elektronskom poštom zamoljen da pišem o toj temi. Ministar Bauk, bez razloga i objašnjenja, o čemu sam jednom već pisao, odgađa upis te crkve u Evidenciju vjerskih zajednica u RH, premda se gotovo 17 tisuća ljudi na popisu stanovništva izjasnilo kao Hrvati pravoslavne vjere. Ali za ministra koji manipulira stotinama tisuća birača na popisima baš onako kako su njegovi ideološki preci smicali svoje nedužne političke i ratne protivnike, i nije neki moralni prijestup udariti nogom u stražnjicu 17.000 Hrvata i uskratiti im vjerska prava.

petak

26. prosinca

Više zaposlenih, veće plaće, to je domovina!

Premda ćete ovo čitati u subotu kad je preidzborna šutnja, ispričat ću kratku priču o “predsjedničkim izborima”. Prije dvadeset i nešto godina, zabave radi, u obitelji smo organizirali izbore za predsjednika obitelji. Pa smo otkrili: otac je glasovao za sebe, majka za sebe, stariji sin za sebe... A mlađi – za tatu! To nas je sve, osim njega, iznenadilo jer je bio jako privržen majci, ali on je za naše čuđenje imao odgovor: “Tata ima više novca!” U tome je sva mudrost svih naših izbora: nad patriotizmom i izdajništvom, ustašama i partizanima, homoseksulacima i homofobima, moralom i nemoralom..., uzdiže se najvažniji kriterij – novac! Bolje gospodarstvo, više posla, više zaposlenih, veće plaće, više novca, to je domovina!

>> Zar Danica Ramljak nije imala razloga za jednako ubojita pitanja i Ivi Josipoviću!?