Povod mom javljanju rasprava je sindikata i Vlade RH o božićnici, koja se na kraju svela na jalovu trakavicu otužna završetka. Dugogodišnji sam radnik u državnoj službi i - da budem iskren - nakon svih manipulacija i eksperimenata kojima su državni službenici bili izvrgnuti nekoliko posljednjih godina, nisam bio iznenađen što smo izvukli kraći kraj. Odnosno, što nas je dopalo famoznih 250 kuna. U Hrvatskoj, koja za ispoliranu garnituru i šačicu sposobnih i zbrinutih vjerojatno predstavlja sinonim za zemlju blagostanja, iz pozicije svakog iz kolone nezaposlenih, zaposlenih koji životare i vegetiraju te umirovljenika, 250 kuna ekvivalent je boljeg zgoditka na lutriji.
Sindikat javnih službi ponuđenih je 250 kuna doživio kao poniženje i udar na svoje dostojanstvo. Ne ulazeći dublje u umjesnost takve izjave u današnjoj Hrvatskoj, niti u razloge sindikalne razjedinjenosti i nepostojanja zajedničke platforme, koja bi sama po sebi trebala biti nužnost pri nastupu više sindikata srodnog ceha pred Vladom, volio bih upitati samo jedno: Kako je uopće moguće da postoje tako goleme razlike između stavova i najvažnijeg - plaća između javnih i državnih službenika koji, na kraju krajeva, rade na srodnim mjestima? Ne bih želio da se ove moje riječi shvate kao zavist i ogorčenost. Mnogo više od toga zanimalo bi me racionalno i velikog mudrovanja lišeno objašnjenje zašto se primanja javnih i državnih službenika ne ujednače i stave u onu istu ravnotežu u kojoj su opseg, odgovornost i kvaliteta obavljena posla.
Također je zanimljivo kako gradske službe u cijeloj Hrvatskoj učinke te velike štednje nisu ni osjetile. Primjerice, primanja radnika u zagrebačkim službama poprilično premašuju hrvatske prosjeke (znakovito je da će zagrebački gradski službenici dobiti božićnicu od 1000 kuna), a njihova primanja financiraju građani, odnosno financiraju se iz gradskog prireza. Prošla gradska vlast novoj modernoj i europski orijentiranoj gradskoj vrhušci očito je u naslijeđe ostavila i neke stvari koje ova nije našla potrebnim mijenjati. Zašto smanjiti prirez i time rasteretiti građane kada je jednostavnije vrlo dobro živjeti na njihovoj grbači? I uz to imati opravdanje kako taj novac nije iz državnog proračuna.
Radu državnih službenika pristupa se sa sumnjičavošću i unaprijed pripremljenim kritikama. Daleko od toga da idealiziram državne službenike i njihov rad, no efikasnu i produktivnu tvornicu ipak nose članovi menadžmenta, a ne radnici na traci. Na optužbe da je državna služba prije svega samo idealno mjesto za uhljebljenje i čekanje mirovine odgovorit ću kako je istina da su državni službenici pravi ziheraši. Radije će ostati na svojim radnim mjestima, gdje za božićnicu dobivaju sedam puta manje od svojih kolega u gradu, nego da pohrle, primjerice, na neka od silnih radnih mjesta koja se svakodnevno otvaraju u proizvodnom sektoru!