Kad se vratio iz Tanzanije gdje je volontirao u sirotištu, mladi arhitekt iz Dubrovnika Božo Benić neprestano je razmišljao kako iz Hrvatske pomoći silno siromašnom narodu kod kojega je doslovce ostavio svoje srce.
– Ovih smo dana uz pomoć Župe sv. Mihajla u Dubrovniku i svesrdnu potporu njezina župnika don Roberta Ćibarića pokrenuli humanitarnu akciju “Kap vode – ocean ljubavi” kako bismo prikupili novac za gradnju sustava za dopremu pitke vode u sela Župe sv. Franje Asiškog u Monduli Juu pokraj Arushe, gdje djeluje hrvatski misionar pater Tomislav Mesić. Pater Mesić od 2010. živi među plemenom Masai. Riječ je o polunomadskom narodu, čija je novija povijest, kao i način života, osobito teška. Sve je započelo kada su područja u kojima su dotad živjeli zaštićena, a njima su nametnuta stroga životna pravila. Očuvanjem prirodne baštine zapostavljena je briga o njihovu tradicionalnom načinu života pa je najveći dio ljudi postao iznimno siromašan. Tako je, primjerice, u Ngorongoru zabranjen bilo kakav dugotrajniji oblik poljoprivredne proizvodnje, pa je lokalno stanovništvo često prisiljeno prodavati svoju stoku, mlijeko i mliječne proizvode kako bi si pribavili drugu hranu i lijekove – priča Božo Benić dodajući kako ljudi u selima žive na rubu egzistencije jer sve ovisi o kiši, pa ako je kiše premalo, suša sve pohara, a ako je kiše previše, voda sve uništi.
K tome, priča Benić, sela su teritorijalno velika pa u nekima treba čak četiri sata pješačenja s ruba sela do središta. Na to su svakodnevno prisiljena djeca jer su škole koje pohađaju sagrađene baš u centru. Međutim, u Župi sv. Franje Asiškog najveći je problem nedostatak pitke vode. Kako bi preživjeli, ljudi koriste vodu iz umjetnih jezera koja su sami iskopali.
– Za vrijeme kiša ondje skupe nešto vode koju potom u sušnom razdoblju svi koriste. I ljudi i stoka i divlje životinje. No, ta voda količinski nije dovoljna za cijelu godinu jer već nakon dva do tri mjeseca postaje pravo blato koje stanovništvo uzima i pohranjuje u posude te čeka da se mulj slegne. Takva voda, donekle očišćena, koristi se za piće, što dovodi do raznih bolesti, ponajprije tifusa i dizenterije – priča Božo Benić i dodaje kako je zbog toga trenutačni prioritet patera Mesića gradnja 30 tisuća eura vrijednog sustava za dopremu pitke vode, čime se ne bi samo riješilo pitanje vodoopskrbe nego bi se i spriječila pojava brojnih vodom prenosivih bolesti, a koje su ujedno i najčešći uzrok smrti na tom području.
Svako dijete ima tešku priču
Kao voditelj sirotišta sv. Ante u Songei, kojim upravlja Udruga “Kolajna ljubavi”, Božo Benić proveo je više od dva mjeseca u Tanzaniji, gdje se zajedno s odgojiteljicom, kuharicom i drugim volonterima brinuo o 36 djece i mladih u dobi od četiri do 20 godina.
– Svako dijete ima neku svoju tešku životnu priču i obiteljsku traumu koja ga je dovela u sirotište. Na volonterima je tako velika odgovornost da svojim predanim radom djeci osiguraju bolju budućnost i pokušaju im nadomjestiti ono što većina njih nikada nije imala, a to je toplina i ljubav roditeljskoga doma. Djeci u sirotištu treba pružiti odgovarajuće obrazovanje, odmalena im razvijati radne navike i osjećaj odgovornosti, upoznavati ih s kućanskim poslovima te im omogućiti usvajanje vještina neophodnih za samostalan život nakon što jednoga dana napuste sirotište – kaže Benić prisjećajući se ustajanja u zoru kako bi pripremio djecu za vrtić i školu.
Priznajem, u trenucima potpune nemoći, a gledajući pritom nezamislivo teške uvjete života, bolesti i neimaštinu, emocije pritisnu čovjeka
– Svakog poslijepodneva na vratima sirotišta dočekivao sam ih raširenih ruku, a oni bi mi trčali u zagrljaj. Nakon popodnevnog učenja, uslijedila bi zajednička igra u dvorištu. Nekada je to bio nogomet, igra skrivača, a nekada natjecanje u crtanju, pjevanju, plesu ili glumi. I sve je to uvijek bilo začinjeno opijajućim dječjim osmijesima. Vikendom smo imali opušteniji ritam i više vremena za igru i zabavu, iako su nam subotnja jutra i dalje bila radna. Provodili smo ih ili na tržnici ili pješačeći nekoliko kilometara do polja gdje bismo iz suhe afričke zemlje vadili korijenje biljke kasave, koja je uz rižu i ugali najčešća hrana u najvećem dijelu Afrike, premda nema gotovo nikakvu nutritivnu vrijednost – priča Benić, dodajući kako su im nedjeljna jutra bila rezervirana za svetu misu koja je u Tanzaniji ispunjena glazbom, pjesmom i plesom.
– Dakako, ponekad bismo se znali i posvađati, a nerijetko smo vodili i duge razgovore na kojima bismo ih mi volonteri opominjali zbog njihovih svakodnevnih nestašluka. No bez obzira na sve to što čini sastavni dio djetetova odrastanja, svake sam večeri, iako izmoren i iscrpljen od napornoga dnevnog ritma, u krevet odlazio s osmijehom na licu, ni u jednom trenutku ne požalivši što sam tu gdje jesam. Požalio nisam ni u trenucima kada me teška malarija na nekoliko dana prikovala uz krevet i odnijela mi čak sedam kilograma ionako skromne tjelesne težine – s osmijehom priča Benić objašnjavajući kako život u Tanzaniji nije nimalo jednostavan jer je nama, Europljanima, takva stvarnost potpuno nezamisliva i potrebno je izvjesno vrijeme privikavanja kako bi se prihvatili lokalni običaji i kultura.
– K tome, uz svakodnevni rad i brigu o djeci, nije bilo lako usporedo se nositi s teškim siromaštvom i ljudskim patnjama na koje sam nailazio. Iz dana u dan na vrata sirotišta u Songei dolazila bi lokalna siročad ili pak majke sa svojom djecom i bake s unučadi o kojima su spletom nesretnih životnih okolnosti one preuzele skrb. Svi su htjeli samo jedno: priliku da se njihovoj djeci pokuša osigurati bolja budućnost. Ne postoje riječi kojima bi se moglo opisati ono što proživljavate dok im slušajući njihove teške priče govorite da su kapaciteti sirotišta popunjeni i da im, nažalost, ne možete pomoći. Ožalošćena majka teško prihvaća “ne” kao odgovor, zbog čega vam u svojoj bezizlaznoj situaciji u koju ju je život doveo nerijetko zna nepokolebljivo u ruke gurati vlastito dijete, znajući da će ona ili on, ostane li s njome u potpunoj neimaštini, teško imati bolju budućnost – priča Benić prisjećajući se jednog sela na samoj granici Tanzanije i Kenije u blizini Kilimandžara u kojem je nekoliko dana živio s Masaima i čijoj je djeci iz Hrvatske nosio novčanu pomoć za životne potrebe i školovanje.
Pronašao papirić s porukom
– Bilo je jako mnogo potrebitih, a ja sam teško prihvaćao činjenicu da sam došao pomoći, vidjevši da istodobno ne mogu pomoći svima. Priznajem, u trenucima potpune nemoći, a gledajući pritom nezamislivo teške uvjete života, bolesti i neimaštinu, emocije pritisnu čovjeka. Tako sam se sâm pred sobom sramio svega onoga što sam u Hrvatskoj nazivao svojim problemima. Tada sam shvatio koliki sam čitav svoj život bio sretnik, a istodobno i nezahvalnik zbog onoga što imam – priča Benić, dodajući kako je tako jedne večeri pretresao dan na izmaku tražeći razloge takvoj okrutnoj stvarnosti, a optužujući zbog svega cijelo naše društvo, nerijetko i Boga.
– A onda sam sasvim slučajno u sirotištu pronašao papirić s ovom pričom: “Za nekoga se pobožnog čovjeka govorilo kako je prolazio gradom i susreo djevojčicu pohabane odjeće, koja je tražila milostinju. Prolazeći pokraj nje, pomisli: “Gospodine, kako možeš dopustiti takvo što? Poduzmi nešto!” Navečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: “Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!” Odjednom je čuo jasan glas: “Ja sam već nešto učinio – stvorio sam tebe!” I ta me duhovna priča ohrabrila da u okolnostima u kojima sam se nalazio očvrsnem, prihvatim činjenicu da čovjek ne može pomoći svakome te da dam sve od sebe da ispunim onu misiju zbog koje sam tu uopće došao, pomoći onoliko koliko je to u mojoj moći – priča Benić, dodajući kako su upravo osmijesi djece s kojom je živio u sirotištu u Songei bili njegova najveća unutarnja snaga, koja ga je iz dana u dan poticala da nastavi dalje.
– Ubrzo sam shvatio da, dok sam se ja brinuo o djeci u sirotištu, ista su mi ta djeca i ne znajući uzvraćala tako da su odgajala mene samoga, iz dana u dan mijenjajući moj pogled na svijet, učeći me, prije svega, veseliti se malim stvarima. Primjerom su mi pokazivali koliko su, bez obzira na sve svoje teške obiteljske priče, sretniji i zahvalniji i zbog onih najmanjih sitnica koje primaju, za razliku od nas koji smo čitav svoj život odrastali u izobilju, a pritom uvijek željeli više i više. Afrička siročad čezne tek za kapljicom ljubavi i pažnje, onime što im je u životu prije dolaska u sirotište nedostajalo. Kada im to pružite, oni vam uzvrate ozarenim licima, a vama bi srce od radosti iskočilo iz grudi. Zbog toga ne treba čuditi da se uskoro planiram vratiti u Songeu i provjeriti kako moja djeca, jer ih nakon svega što smo zajedno prošli takvima smatram, uz pomoć drugih volontera rastu, napreduju i razvijaju se u zrele i odgovorne mlade ljude. Ja sam Africi dao tako malo, a ono čime mi je ona uzvratila promijenilo je moj život. Hvala joj na tome – kaže Benić, čije je svjedočanstvo upravo ovih adventskih dana pokrenulo mnoge dobre ljude u Dubrovniku da mu se pridruže u humanitarnoj akciji “Kap vode – ocean ljubavi” kako bi se prikupio novac za gradnju sustava za dopremu pitke vode u sela Župe sv. Franje Asiškog.
>> 'Vrlo smo komotni kad nam je sve servirano, a u inozemstvu je sve drukčije'