Božo Petrov, iznenada se našao pod svjetlom reflektora, okružen kamerama i mikrofonima, a zapravo mu više godi neki mirniji, povučeniji i neizloženiji život. Međutim, avantura u koju se upustio prvo kandidiravši se za gradonačelnika Metkovića, a potom stavši na čelo Mosta nezavisnih lista na saborskim izborima, okrenula mu je život naglavačke.
No to nije prvi veliki zaokret u njegovu životu. Isprva je htio postati svećenik, završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a onda se predomislio izašao iz sjemeništa i upisavši medicinu. Zamišljao je sebe kao seoskog liječnika u idiličnom okruženju, no onda je ipak odlučio kao stručni suradnik ostati na Medicinskom fakultetu u Mostaru. I kada je posložio sve kockice, specijalizirao psihijatriju, obranio temu doktorata, oženio se i dobio djecu, nije mogao odoljeti izazovu pa je na nagovor prijatelja Nikole Grmoje postao jedan od osnivača Mosta i aktivno se uključio u politički život koji je prije samo promatrao sa strane.
Božo Petrov rođen je 16. listopada 1979. u Metkoviću, u velikoj obitelji. Ima stariju sestru Nikolinu i dva mlađa brata, Branimira i Ivana. Za djetinjstvo ga vežu samo lijepe uspomene.
– Meni je stvarno bilo odlično. Roditelji su mi bili vrhunski, oboje, a takvi su i danas – kaže Petrov.
Majka Mirjana radila je u knjigovodstvu, sa završenom gimnazijom, a otac Jakov bio je bravar. Danas su oboje u mirovini.
– Od rođenja, preko vrtića, do kraja osnovne škole, cijelo sam vrijeme bio u Metkoviću. Iznimka su četiri mjeseca u šestom razredu kada sam zbog ratnih prilika u Metkoviću s majkom, sestrom i braćom otišao u Varaždin. Bili smo kod očeve tetke. Tamo sam i završio 6. razred osnovne. Bio sam dijete, naravno bilo me je strah što će se dogoditi u Metkoviću, što je s rodbinom i ocem, ali, iskreno, pamtim lijepe trenutke iz tog razdoblja – priča Petrov.
Odrastanje u rodnom Metkoviću, s prijateljima iz škole i ulice, bilo je sretno i bezbrižno. No, potkraj osnovne škole odlučio je da će biti svećenik, i to franjevac, pa je upisao Franjevačku gimnaziju u Sinju.
– U osmom sam razredu bio ministrant i želio sam postati svećenik. Moja je obitelj desetljećima bila vezana za crkvu. Nekad su bili sakristani, a i sada obavljaju neke dužnosti u crkvi. Uso, velik utjecaj na mene imao je i kapelan fra Neven Pavlinušić koji je tada bio u Metkoviću. Okupio je nas mlade, bilo nas je u jednom trenutku više od 100, bili smo vrhunska klapa. Sve mi se to strašno svidjelo i na kraju sam odlučio otići u sjemenište. Vrijeme provedeno u Sinju bilo je odlično. Kada biste me sada pitali koju bih srednju školu odabrao, odabrao bih istu. Zbog društva, ali i zbog škole i odgojitelja koji su nas pratili – kaže Petrov.
Tri zavjeta
Ipak, svećenik nije postao. Počeo se lomiti, kaže, u četvrtom razredu gimnazije, a tri mjeseca prije kraja školske godine odlučio je da će svoj život usmjeriti u nekom drugom pravcu. Nije se zaljubio, kao što bi se pomislilo, kaže da je duboko promišljao i vagao može li se obvezati svećeničkom pozivu i položiti franjevačke zavjete.
– Ja se stvarno istinski divim svećenicima franjevcima i njihovim obećanjima koje daju u trenutku kada se zarede. Imaju tri zavjeta. Obvezuju se na celibat, siromaštvo i poslušnost. Ni celibat ni siromaštvo nisu mi nikakav problem, ali problem mi je ta poslušnost. Malo mi je teže funkcionirati na taj način. Cijelog života bio sam osoba koji voli na svoj način tragati za određenim rješenjima i tada mi je bilo teško prihvatiti da strogo moram slušati nekoga iznad – kaže Petrov i objašnjava kako su ga roditelji odgajali da mu nikad nisu zapovijedali. Uvijek su s njim razgovarali i puštali ga da sam donosi odluke i teško mu je bilo prihvatiti bezrezervnu poslušnost.
– Kada sam izlazio iz sjemeništa, bilo mi je teško obvezati se na cjeloživotnu poslušnost, da ću uvijek poslušati bez obzira na to što ja mislio. U trenutku kad dam zavjet, dakle svoju riječ, ja ću se nje i držati. Pametnije i iskrenije je bilo priznati da ja to ne mogu, a duboko sam u sebi osjećao da ne bih mogao. Zbog toga sam izašao, ali i dalje se divim osobama koje su uspjele potpuno suspregnuti sebe i obvezati se – obrazlaže Petrov.
Nekoliko mjeseci prije rekao je roditeljima da je odlučio otići iz sjemeništa, a oni su mu, kao i kada je odlučio ući, dali bezrezervnu podršku.
– Nisu mi rekli smatraju li to dobrim ili lošim. Rekli su da će me podržati što god odlučio. Tako je bilo cijeli život, nisu mi govorili ni na koji bih fakultet trebao ići, nisu provjeravali koliko učim... Pružili su mi veliko povjerenje i dopustili samostalnost. To je nešto na čemu sam im zahvalan, to me oblikovalo kao osobu i zbog toga ih iznimno poštujem. Taj osjećaj u meni raste svakim danom i danas, kad imam svoju djecu, znam koliko je to teško gledati kako ti dijete odrasta, znati da možda griješi, ali ga do određene doze puštati da sam uvidi da su neki potezi pogrešni. Prije će naučiti. To su velike odluke u životu, otići sa 14 godina u sjemenište, sa 18 izaći, a onda birati koji ćeš fakultet upisati. Oni mi nikad nisu rekli ni riječ, već su me u svakoj velikoj odluci podržavali – pun je hvale za svoje roditelje Petrov.
Izlaskom iz sjemeništa trebalo je odlučiti na koji se fakultet upisati. Jako su mu dobro išli jezici. Išao je na državna natjecanja iz grčkog i latinskog, a dobro je svladao engleski i njemački, koje je također naučio u franjevačkoj gimnaziji. Ali, jezici su mu pomalo dosadili pa je, birajući što će u životu raditi, posegnuo za negativnom selekcijom i upisao fakultet u kojoj nije bilo – matematike.
– Smiješni su razlozi zbog kojih sam se odlučio za medicinu. Tražio sam fakultet, iskreno, koji nema matematiku. Mislio sam prvo ići na psihologiju, ali me matematika odvratila. Razmišljao sam, medicina nema matematiku, traje najdulje pa valjda ću znati što želim u 24. godini.
Ali, u životu se događaju nezamislivi preokreti. Na četvrtoj godini fakulteta počela ga je zanimati informatika, počeo se samostalno obrazovati, išao na tečajeve i pratio literaturu, a na šestoj godini medicine imao je kolegij statistike i profesor Darko Hren je u njemu uspio pobuditi velik interes za svoj predmet. Na kraju studija dekan Čule je Božu Petrova predložio za stručnog suradnika Medicinskog fakulteta u informatici, statistici i znanstvenoj metodologiji i tako je ostao raditi na fakultetu.
– Tada sam imao prigodu otići se dalje obrazovati u Ameriku, međutim, više me je zanimala statistika, a iskreno da vam kažem, nisam htio riskirati sa sadašnjom suprugom, koja mi je tada bila djevojka. Prihvatio sam mjesto znanstvenog suradnika. Nakon dvije godine rada na fakultetu prošao sam kvalifikacijski test za specijalizaciju u Kliničkoj bolnici Mostar. Dobio sam priliku specijalizirati psihijatriju, koja je baš bila moj izbor, i sve su stvari time, mislio sam, sjele na svoje mjesto – kazuje Petrov, koji se smije na pitanje je li nakon četiri godine provedene u sjemeništu bio željan izlazaka, provoda, zabave i malo "divljanja".
– Ma kakvi! Ja sam uvijek bio umjeren. Izlazio sam s društvom u kafiće, odlazio na kave, ali recimo nikad nisam bio u disku. Nije mi do te vrste zabave. Ne plešem, jedino sa ženom na svadbama prva dva tri plesa kada je mirna glazba – odgovara Petrov. Ali, nije baš takva plesna neznalica kao što se predstavlja. Kao student završio je tečaj plesa tako da mu je tehnika poznata, ali ne zabavlja se plešući. Kao pučkoškolac igrao je nogomet i bio dobar, a naučio je i svirati klavir. U gimnaziji je svirao i orgulje, a kao student sam je naučio svirati gitaru. Usto, fakultet mu je odlično išao. Sve bi ispite položio već u lipnju pa je imao je cijelo ljeto na raspolaganju, ali tvrdi nikada nije bio "štreber". U sjemeništu je stekao radne navike, svaki je dan učio dva-tri sata, subotom ponavljao gradivo, a nedjeljom se odmarao.
– Nisam bio štreber, jednostavno, znao sam posložiti dan. Bezbroj stvari me i dalje interesira. Kada budem imao vremena, učit ću jezike. Volim čitati beletristiku, a želio bih svladati slikanje i fotografiranje – otkriva nam Petrov, koji je na životnu priču pristao pod uvjetom da njegovu suprugu i trojicu sinova, od kojih najstariji ide u prvi razred osnovne škole, sačuvamo od publiciteta i javnosti. Ali, kakva bi to životna priča bila bez ljubavne, a Božo Petrov je u svojoj supruzi pronašao veliku ljubav svoga života. Iako je i ona iz Metkovića, upoznali su se tek 2000. godine dok je studirao u Mostaru i svakoga vikenda dolazio kući. Mlađa je od njega četiri i pol godine, a on je odmah nakon osnovne škole otišao u sjemenište u Sinj pa se nisu otprije poznavali.
Supruga me razumije
– Osvojila me karakterom, iskrenošću, poštenjem, jednostavnošću... Ona je osoba kojoj u svakom trenutku mogu reći sve i znam da ću od nje dobiti onakav odgovor kakav uistinu jest i da će mi uvijek biti podrška. Ona mi je i ljubav i supruga i prijateljica.
Ona je fantastična osoba! – ne može dovoljno nahvaliti svoju životnu suputnicu.
Vjenčali su se 2007. godine u listopadu, a prvo im se dijete rodilo u kolovozu 2008.
– Iskreno, uvijek je zamišljala miran, obiteljski život, ali daje mi podršku zato što i sama osjeća da se neke stvari moraju promijeniti. Ovo je za nju žrtva, ali razumije zbog čega se sve ovo događa i ona mi je čvrst oslonac – kaže Petrov, koji je prije ulaska u političke vode i sam smatrao da je konačno uredio svoj život onako kako želi.
Iza njega je bilo sjemenište, šest godina studiranja, godinu dana stažiranja, četiri godine specijalizacije, uz rad na fakultetu. Tijekom specijalizantskog staža u KB-u Mostar je magistrirao, a nakon specijalizacije prebacio se na doktorat. Obranio je temu doktorata "Psihosocijalne posljedice ratom uzrokovanih migracija". Nakon toga je započeo istraživanje, ali još nije stigao napisati i obraniti doktorski rad. Cijelo je vrijeme bio stručni suradnik na Medicinskom fakultetu, a od 2010. do polovice 2013. radio je i kao specijalist u KB-u Mostar, odakle je otišao na dužnost gradonačelnika Metkovića.
– Volim svoju struku, ali u životu ne možete biti otok. Privatnim životom sam bio posve zadovoljan, ali nisam mogao zatvarati oči pred situacijom u društvu. Grad u kojem živim je propadao. To je razlog zbog kojeg sam se na poziv prijatelja Nikole Grmoje, koji je inicijator osnivanja Mosta, odlučio uključiti u politiku. Na jednoj kavi on je predložio da pokušamo okupiti ljude koji stvari žele promijeniti, da su čestiti, provjereni i normalni. Prvo smo godinu dana djelovali u tišini, okupljali ljude i pripremali program koji smo predstavili u prosincu 2012. Sve to vrijeme, ja sam nagovarao Grmoju da on bude taj koji će nositi listu, a on je nagovarao mene.
Predsjedništvo Mosta je glasovalo i odlučili su mene kandidirati za gradonačelnika Metkovića – kaže Petrov.
No, iako se od prošle nedjelje našao u ulozi najtraženijeg političara u državi koji ima moć dovesti ili ne jednu od dvije najjače političke opcije na vlast, on se ne smatra profesionalnim političarom, a usto ne misli u politici ostati do kraja karijere.
– Ja se nadam da me radno mjesto specijalista čeka budući da je Klinička bolnica Mostar u mene i moju specijalizaciju dosta uložila. Postoji aneks ugovora po kojemu je meni ostalo odraditi još tri-četiri godine za njih. Kada završim s ovim dijelom karijere, vratit ću se u KB Mostar svojim pacijentima. Nije riječ samo o ispunjavanju obveza iz ugovora. Ja svoj posao zaista volim. Baš volim raditi na Klinici za psihijatriju! – kaže Božo Petrov.
Kako stvari kod nas stoje, možda ga je baš zato politika i privukla.
>> Nikola Grmoja: Profesor povijesti i sociologije koji je stvorio projekt Most
neka procitju prije odluka............ Kako premostiti sramotne krivotvorine? Iza ovakvih prljavština stoje točno određene političke ideje u Hrvatskoj i točno određeni nositelji. Zbog toga svi sudionici pregovora o sastavljanju nove vlade u Hrvatskoj navedeno – moraju znati. Koliko je u Hrvatskoj dramatično važno prije bilo kakvoga „programa“ riješiti status nacionalnih i državnih temelja, a tek nakon toga, isključivo onima koji su spremni na suočavanje s realnošću, prepustiti mandat da ih štite i nadograđuju, govori jako puno detalja koji paraliziraju Hrvatsku trajnim i nezavršenim sukobom hrvatskih suverenista i antisuverenista još od 1991. godine. Našim čitateljima večeras donosim izvode iz knjige Roberta O. Paxtona, američkog politologa i povjesničara specijaliziranoga za pitanje fašizma. Profesor je emeritus društvenih znanosti na Odsjeku za povijest sveučilišta Columbia u New Yorku. Na njegovoj knjizi iz koje donosimo citate o Hrvatskoj obrazuju se svi pripadnici elita, poslovnih, političkih, financijskih, diplomatskih i znanstvenih, od kojih izravno zavisi status Republike Hrvatske u svijetu. Od toga prilično presudno zavise investicije, diplomatski status, vanjsko-politički odnosi i kompletan ugled Republike Hrvatske u svijetu. Paxton u svojoj knjizi „Anatomija fašizma“, koja se nalazi u svim relevantnim sveučilišnim i drugim knjižnicama svijeta kaže ovo: „Čak su se i nacistički svjedoci zgrozili nad nevjerojatnim nasiljem i ubojstvima u kojima su ustaše, prema umjerenoj procjeni, masakrirali 500 000 Srba, 200 000 Hrvata, 90 000 Bošnjaka muslimana, 60 000 Židova, 50 000 Crnogoraca i 30 000 Slovenaca“(str.117/118) Zatim Paxton navodi: „Dok stavljanje epiteta fašizma na grozna Miloševićeva djela nimalo ne pomaže objasniti kako je nastala i djelovala njegova vlast, čini se korisnim prepoznati funkcionalni ekvivalent kada se pojavi. Užasi koje je počinio Milošević bili su toliki da je projekt Velike Hrvatske predsjednika Tuđmana manje zaokupio pozornost svijetske javnosti. Tuđman, umirovljeni vojni časnik i profesor povijesti, izgradio je vlastiti režim osobne vlasti na podjednako okrutnom protjerivanju Srba iz Hrvatske, a ostvario je više svojih ciljeva od Miloševića. Dok srpske domoljubne teme uključuju njihovu antinacističku ulogu u Drugom svijetskom ratu, hrvatske domoljubne teme uključuju ustaše Ante Pavelića, terorističku nacionalističku sektu koja je vladala Hitlerovom marionetskom državom 1941-1945., i tamo počinila masovna ubojstva Srba i Židova. Tuđmanova novonastala samostalna Hrvatska oživjela je ustaške simbole i njegovala sjećanje na jedan od najkrvavijih fašističkih režima u Europi pod nacističkom okupacijom“ (str.196) Knjiga je prevedena i tiskana u Hrvatskoj, nalazi se u svim sveučilišnim knjižnicama, a obavezna je litaratura na nekoliko kolegija na društvenim i humanističkim znanostima. Recenzenti su profesor dr.sc. Tihomir Cipek i profesor dr.sc. Tvrtko Jakovina. Je li potrebno, uz ova dva citata, objašnjavati bilo kome u Hrvatskoj na temelju čega su tisuće i tisuće diplomata, državnika i političara diljem nama bitnoga svijeta, stjecali svoje dojmove u Hrvatskoj? Sumnjam. Je li potrebno nakon ovakvih riječi i s ovakvog mjesta objašnjavati kolike tragične posljedice po naš svakodnevni život, na naša radna mjesta, na naše interese, na naše novčanike, na našu budućnost i na ukupno stanje hrvatskoga društva imaju ovakve „znanstvene činjenice“ te koliki je praiskonski imperativ u Hrvatskoj izuzeti monopol nad našim identitetom, povijesnim krivotvoriteljima, projugoslavenima, velikosrbima i svima onima koji svakodnevno na račun hrvatskoga naroda, na ovaj način predstavljaju našu zemlju, našu povijest, naše ime, i, što je najtragičnije, na ovakvim informacijama obrazuju našu djecu? Republika Hrvatska danas ulaže golema sredstva za promicanje „Paxtonovih istina“, kako na sveučilištima, u nakladništvu, u financiranim historiografskim „istraživanjima“, civilnim udrugama i pogotovo diplomaciji (primjer veleposlanika Ive Godlsteina u Parizu) te još većim sredstvima u medijima sprječavajući svaku pomisao osporavanja ovih zastrašujućih laži, koje su već i velikosrpski ideolozi priznali. Konačno, iza ovakvih prljavština stoje točno određene političke ideje u Hrvatskoj i točno određeni nositelji. Zbog toga svi sudionici pregovora o sastavljanju nove vlade u Hrvatskoj navedeno – moraju znati. Autor: Marko Ljubić