Petrov i Beljak ili dvije priče o idealizmu i pragmatizmu

Dvojica mladih političara u godinu dana strelovito su napredovala na nacionalnoj političkoj sceni. Božo Petrov i Krešo Beljak, lideri Mosta i HSS-a. Mlađi, 36-godišnji Petrov na fascinantan je način, ni iz čega, stvorio treću po snazi političku grupaciju u zemlji, a 44-godišnji Beljak je petrificirani HSS u par mjeseci prometnuo u strateškog partnera i važnog sudionika moguće nove SDP-ove Vlade.

No, njih dvojica, kao i njihove političke pozicije, čista su suprotnost. Petrov i Beljak dvije su potpuno različite političke pojave, a priča o njima priča je o dvije potpuno različite Hrvatske. Pojava Petrova stvorila je novu političku vrijednost u Hrvata, a zasniva se na jednostavnom političkom načelu da ništa nije na prodaju. Beljak je, pak, do savršenosti razvio politički pragmatizam koji počiva na premisi da je moguće sve, pa i potpuni politički zaokret i prelazak dotadašnjem političkom protivniku, ako je cijena aranžmana izdašna. Beljak je dobio nemoralnu političku ponudu i reagirao kako bi i svi, prihvatio ju je. Svi osim Petrova, koji je (zasad) politički romantičar i grozi se političke rasprodaje. Beljak je, naprotiv, realist koji više nema nikakvih iluzija o politici u Hrvata i misli da su HDZ i SDP nepopravljivi politički dinosauri koji, međutim, uvijek vladaju, pa je shvatio pragmatičnost njihova klijentelističko-uhljebničkog modela. No kako mu je politički izbor bio HSS, značajna povijesna hrvatska stranka, ali koja vjerojatno nikada neće narasti na veličinu i značaj HDZ-a ili SDP-a, pomirio se s time. No onda je proučio kako se stranku s minornim političkim i izbornim potencijalom može političkim manevrima napumpati i zadobiti puno jači politički utjecaj.

Bilo je dovoljno učiti na pragmatizmu jednog Ratimira Čačića, Vesne Pusić ili iskustvima notornog Milana Bandića. Beljak je, čini se, sve njih nadmašio. Nikome nije do sada – pa neka je točno tek pola od onoga što pumpa lukavi Stipe Gambrić Jambo (da HSS dobiva potpredsjednika Vlade, tri ministra, pet zastupnika, sve poljoprivredne agencije, Hrvatske šume i vode itd.) – uspjelo toliko napuhati svoj politički značaj.

Petrov je, naprotiv, zakoračio na teren dinosaura HDZ-a i SDP-a bez komplesa i, za razliku od Beljaka, nije imao baš nikakvu stranačku infrastrukturu. Poput misionara koji se početkom 16. stoljeća iskrcao na negostoljubive pacifičke obale Perua, digao je “križ” i pred zabezeknutim velikim Inkama, Karamarkom i Milanovićem krenuo ih “pokrstiti”. Nisu se dali, ali niti se Petrov nije želio pokloniti njihovoj vjeri. Kao ni Tihomir Orešković, još jedan od onih kojima je tradicionalna hrvatska politička pragmatika bila strana. Beljaka je na prebježništvo, ustvari, “natjerao” baš Most. Da je Beljak ostao s HDZ-om, a on složio novu koaliciju s Mostom, za Beljaka tu ne bi bilo prostora koji je želio. Most je dominantan partner, pa nije čudno što ga je Beljak, promišljeno, dok je još figurirao u Domoljubnoj koaliciji, nazvao “Božjom kaznom za HDZ”. Beljak je radije postavio kratkoročni cilj, a i “građanski rat” u HDZ-u nije bio preporuka za novo svezništvo s njim. Za sebe i stranku napravio je, u toj vizualnoj reformi HSS-a, maksimum, a vidjet ćemo hoće li i za svoje birače seljake, koje je SDP-ovac Jakovina rasturio. Petrov je i dalje politički idealist, a reformski cilj postavlja na duže staze. Principijelnost i stav “Nećeš, razbojniče!” prema hrvatskoj političkoj trgovini sada udružuje s Oreškovićem.

Razlika između dviju mladih političkih zvijezda je u tome što Petrov snagu crpi isključivo od birača i ne duguje ništa “političkim dinosaurima”. Beljak je postao važan zbog dobrog manevra, no uglavnom jer trenutačno ima nekoga tko će preplatiti stvarnu vrijednost HSS-ovih dionica.

>> Ako pobijede na izborima, glavnu riječ u Banskim dvorima imat će Milanović, Vrdoljak i Beljak