Nekako preko noći Božo Vrećo postao je regionalna senzacija. Da, kad njega pitate, to baš i nije bilo tako lako jer cijeli svoj život posvetio je ovome po čemu ga danas prepoznaju. Ovaj originalni glazbenik pjeva sevdah, odijeva haljine i svojim divnim pjevanjem, u kojemu se osjete sigurnost, melankolija i ljubav, osvaja čak i one koji ovu glazbu i nisu voljeli. Iako je njegovo pjevanje nesumnjivo njegov najjači adut, Božo plijeni pozornost i svojim odijevanjem. Na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu zasjenio je glumačke zvijezde pojavom u žutoj haljini. Nakon toga na njegov je račun krenula salva uvreda konzervativaca na društvenim mrežama. No ovaj 32-godišnji umjetnik iz Foče, iako naizgled krhak, pokazao je veću snagu od svojih mrzitelja. U iskrenom intervjuu za Večernji list govori o glazbi, sebi, svom muško-ženskom identitetu.
Ove ste godine u nekoliko navrata nastupali u Zagrebu, među ostalim i na rokerskom INmusicu, pa ste svirali u hali Pogon Jedinstvo koji je uglavnom rezerviran za underground glazbenike... Kako se vaš sevdah uklopio u takvu publiku i takav prostor, jeste li bili kao stranac u noći?
Osjećao sam se predivno. Sve je do vas – s kakvom ljubavlju i energijom dođete te koliko bez zadrške date sebe kroz izvedbu. I uostalom, bio je to izazov, na INmusic festivalu vraćeni smo na bis što nije uobičajeno na tom festivalu. No to potvrđuje koliko je publika bila u sinergiji s nama. A opet, na mom solo koncertu u dvorani Pogon Jedinstva – taj posve punk-prostor primio je više od 500 ljudi, a ta ljubav i suze, taj prihvat i aplauzi koji nemaju kraj ne zaboravljaju se. To su moji koncerti, koncerti suza i ruža koje ljudi jednostavno obožavaju i svi su uvijek rasprodani.
U Hrvatskoj ste preko noći zaradili status regionalne zvijezde. Čak i oni koji nisu ljubitelji sevdaha govore o vašim izvedbama u superlativima... Jeste li zatečeni time?
Ne, ja sam cijeli život posvetio tome, ja živim sevdah i to nije žanr kojemu sam posvećen djelomično, moja je posvećenost potpuna i za cijeli život, inače bilo bi nepotpuno. Ljudi to osjete, vole moj glas i emociju kojom ispjevam i pišem sevdaholike nove, a stare stranice sevdaha. Jako sam zahvalan i počašćen što je tako.
Uz sevdah obično se vežu bol, tuga, ljubav, obično nesretna... Ima li u vašem pjevanju i osobnih emocija?
Uvijek i svagda. Sva moja tuga i samoća pretaču se unutar mojih izvedbi, volim pjevati i pisati o takvim sudbinama, ljubavima, razdvojenosti, čežnji, jer u toj melankoliji i beznađu duše nastaju najtopliji stihovi i izljevi nježnosti te je svaka riječ poput poljupca. Onog koji pamtim i onog koji mi nikada nije uzvraćen.
Kakve vas uspomene vežu uz odrastanje u Foči, kakav je bio vaš život?
Težak, prepun suza, usamljenosti, neprihvaćanja. No imao sam majku i sestru koje su bile uz mene i tad i sad, podržavale me u svemu i beskrajno voljele. Moja bi mi majka u teškim trenucima iskušenja i slabosti govorila – ti si poseban i takvog sam te rodila, ne daj da te društvo mijenja. Samo budi svoj, ono što jesi i bit ćeš voljen. I tako i jest.
Odgojila vas je majka uz koju ste jako vezani... Nekako mi je očito da između vas ima puno ljubavi, bez obzira na vjerojatno dosta teških trenutka kroz koje ste zajedno prošli. Je li majka ponosna na vaš uspjeh?
Uh, jako. Na sve moje koncerte u Sarajevo dolaze obje, i mama i sestra. Ponekad se ne može kontrolirati pa uzvikne iz publike: "Dušo moja". I rasplače me, a da nisam ni počeo pjesmu. To je moja najveća radost i ljubav. Jako je ponosna i uvijek proprati pomno sve novosti u vezi s novim koncertom, gradom u koji otputujem, ljudima koje upoznam. Njezino je naručje moje gnijezdo, a njezine ruke moja sigurna luka kojoj se uvijek vraćam.
Često u razgovorima kažete: "Hvala Bogu". To navodi na zaključak da ste religiozni? Koliko je religija važna za vas i koliko religije zapravo ima u sevdahu?
Jako sam religiozan, samim tim jer je moj glas dar od Boga i na tome Mu svakog dana zahvaljujem. No ja sam pravi vjernik, onaj koji ne osuđuje i ne govori ružno o drugima, ma kakvi oni bili. Svatko će odgovarati pred Bogom za svoje postupke... U sevdahu ima poprilično religije, kroz molitve u sevdalinkama uspavankama i molbe Bogu da se taj neki voljeni dragi ponovno vrati u zagrljaj iz kojeg je davno otišao i slično, pa preko puno njih koje govore o svetim mjestima... No bitno je istaknuti da se kroz tekstove ne očituje samo vjerski utjecaj. Melodičnost i način ispjevavanja određenih sevdalinki odgovor je na sefardsko muslimansko (ezan) i bizantijsko pojanje, što svemu daje posebnu autentičnost i draž.
Može li ljubav prema Bogu biti nesretna, kao što su najčešće nesretne prave zemaljske ljubavi?
Nikada, ljubav prema Bogu je savršena i uzvraćena, nepokolebljiva i čista.
Rekli ste da ste dovoljno i muškarac i žena te da se ne želite odreći te dualnosti. Postoji li točno određeni trenutak kad ste jedno, a kad drugo ili je ta dualnost stalno tu, u svakom trenutku?
S tom sam dualnošću rođen i nije nešto što se treba i da kontrolirati. Jednostavno, slobodan sam da budem i žena i muškarac istodobno te ljudi to osjete čak i u razgovoru, dijelom kao da vam žena tanano i britko govori i gestikulira, a dijelom kao da progovori muškarac te odsječno odbrusi. Zar to nije prekrasno? Isto je i kada pjevam. Štoviše...
Znači li ta dualnost da se na isti način možete emotivno vezati i uz ženu i uz muškarca?
Svakako, s tom razlikom što je moja ljubav platonska i prema jednima i drugima. Ako jednog dana i stupim u brak, znat ću da je prava i jaka osoba uz mene.
Kad ste na Sarajevo Film Festivalu žutom haljinom preusmjerili pozornost s glumaca na sebe, vjerojatno ste znali da vas čekaju izljevi mržnje na društvenim mrežama, što se i dogodilo? To vas očito nije obeshrabrilo?
Moja žuta haljina koja je prodana za tisuću maraka, koje sam darovao Zemaljskom muzeju za očuvanje Haggade, izazvala je reakciju na koju sam bio spreman, to je moja kreacija, moj način i moja volja. No sva ta mržnja zapljusnuta je i isprana mojom humanom gestom koja nije bila očekivana, progovorili su oni koji uopće ne žive, to je "portalski" otpad društva, smrad čovječanstva i nadasve zloba koja proizlazi iz vlastitog im neuspjeha i gnjeva. Od tada potpuni "ignore" na takve komentare i ljude sjenke. Ti ljudi ne dolaze na moje koncerte i nisu bitni spomena.
Jesu li se u vašoj rodnoj Foči naviknuli da imaju zvijezdu? Prošetate li se svojim gradom ponekad u haljini?
Kada odem u Foču, provedem vrijeme sa svojima koji su izolirani od gradske vreve i ljudi koji sada tu žive. Okružimo se životinjama, šumom, ljubavlju i mirisima doma. I tada vrijeme stane, sve drugo je nebitno.
Može li se sevdah kombinirati s modernim glazbenim žanrovima i može li u njemu biti modernih tema?
Svakako, no stvar je doze. Kao i kad je riječ o najljepšem i najukusnijem receptu, isto je i kad je riječ o ljubavi i sevdahu. Ne pretjerujte ni u čemu. Sevdah mora biti u toj kombinaciji na pijedestalu, sve ostalo što dolazi kao upliv treba biti nepretenciozno i neusiljeno, tad je taj spoj pun pogodak ma kakva kombinacija bila.
Vidite li sebe u nekoj drugoj glazbi jednog dana? Možemo li očekivati prelazak poput Dylanova kad je s folka prešao na rock?
Ne, kroz sevdah ja se dotičem polifone i sakralne glazbe te kroz melodije drugih tradicionalnih preobrazbi. U tome nalazim potpun vlastiti izričaj i smiraj.
S jedne strane fizički ste krhki i nježni, a s druge imate tu neobičnu duhovnu snagu da koračate kroz život potpuno slobodni, baš onako kao što želite... Odakle crpite tu hrabrost i snagu?
Iz sebe, iz božanske prisutnosti oko sebe i u sebi, od ljudi koje prepoznajem kao dobre. Ja sam fizički i krhak, i nježan i jak, ne zanemarite – poput trske sam. Sve drveće olujni će vjetar iščupati, no trsku neće.
S obzirom na to da sami kreirate svoju odjeću, planirate li izbaciti vlastitu modnu marku na tržište?
Dakako, no sve u svoje vrijeme, imam već poprilično završenih crteža i novu skrojenu kombinaciju za sljedeći spot "Ne kidaj mi, dragi, smilje" koji ću snimiti ubrzo, čim se vratim s mora. Strpljivo i natenane. Bez srkleta, što bi rekli kod nas u Bosni.
Kako prolazite na zapadu?
Prihvaćaju me s oduševljenjem. Pripremam se za Stockholm jer su Šveđani nakon koncerta u Malmöu i Göteborgu sa mnom bili oduševljeni. Jedva čekam otputovati im, već uvelike pišu o meni i najavljuju koncert. Isto je i s Austrijancima, Francuzima, Turcima... Ljudi vole moj glas i to što jesam, bez glumatanja. Za sevdah koji donosim na svoj način nije potreban prijevod, emocija se ne prevodi.
Je li Bosna zapravo jedna nesretna zemlja, baš kao što njezin glavni glazbeni proizvod sevdah zvuči...?
Proširio bih vašu misao pa bih rekao da je Balkan specifičan, poseban, težak i nepredvidiv prostor, iskušavan i paljen vjekovima, no uvijek onaj koji se uzdiže sja neuništivošću. Tako je i s Bosnom, u potpunom bezvlašću ipak se borimo svatko na svoj način za opstanak, za umjetnost, za slobodu u 21. st. I tu smo, ne bježimo. Ako i odem jednog dana, neću otići jer me netko i nešto otjeralo, otići ću jer me ljubav prizvala k sebi.
Jeste li vi sretni? Što vas najviše usrećuje?
Sretnim me čini moje stvaranje, pisanje, pjevanje, moji koncerti, ljudi koji me vole, pišu najdivnije najintimnije poruke. Čini me sretnim to što jesam, što živim umjetnost i što sam slobodan. Posve slobodan da učinim što želim i budem gdje želim.
Gdje se vidite u budućnosti, za desetak godina? Možete li izvesti sevdah diljem svijeta, kao što je Bregović izvezao romsku glazbu?
Bit ću ondje gdje budem trebao biti, puno ću toga ću učiniti u tom desetogodišnjem razdoblju koje je preda mnom. Bitno mi je da sam okružen ljubavlju i da stvaram ma gdje bio. A sevdah i te kako poprima sve više značaja vani, svi koji se ozbiljno bave njime rade na tome, svatko na svoj način i indirektno jedni drugima krčimo put.
Što volite slušati osim glazbe koju pjevate, kakva vas glazba najviše pokreće?
Jako puno soula, jazza, bluesa, gospela, tradicionalne glazbe najčešće iz Afrike, sve to u meni doživljava metamorfozu i inspirira me.
>>Poznati na glazbenom druženju sa sevdah senzacijom ansamblom Halka
Neman ništa protiv čovjeka, ali ovo je bljaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa