Zbogom i ne boj se, brate. Mi smo već i gore prošli, to je za me igračka – dobacio je Mirko Seljan s lađe koja je odmicala od obale bratu Stjepanu početkom 1913. godine u Pachizi u srcu Perua.
Mirko je bio na zadatku, peruanska ga je vlada tražila i platila mu za to, trebao je naći najbolji riječni put kojim bi se spojila dva oceana, Atlantski i Tihi, kako bi se oformilo novi, sigurniji trgovački put.
No čim je prihvatio taj posao, Mirku je u glavi bila i jedna druga ideja: tamo negdje u prašumi, u blizini puta kojim mora proći skriva se izgubljeni grad drevne civilizacije. Čuo je priče o njemu, postoje i neki skromni zapisi o gradu koji je napravila civilizacija starija i od Inka, o zlatu, blagu....
Uzdahnuo je, već je pomislio da grad nikada neće naći, da je krivo skrenuo u tom labirintu prašumskih puteva. A onda je odjednom pred njim nešto zabljesnulo. Odmaknuo je veliku granu i ugledao ono za što se već bojao da ne postoji – obrisi grada koji je prašuma već dobrano obgrlila, ali proviruju ulice popločene zlatom, kule prekrivene zlatnim listićima, kružne građevine i tako unedogled. Našao je veliko blago! Napokon, pomislio je, ali kao ni ostatak ekipe, od čuda i divljenja ništa nije mogao izustiti... Nije ni slutio da je to posljednje otkriće, posljednja stvar koju je vidio. S te se avanture, naime, Karlovčanin Mirko Seljan nikada se nije vratio. Sve kasnije ekspedicije koje su prošle isti put kao on nisu odgonetnule što se dogodilo iskusnom istraživaču.
Kako njegovi posmrtni ostaci nikada nisu nađeni, a ni po pričama onih koji su se vratili s njegova posljednjeg putovanja istina nikada nije izišla na vidjelo, ovo što smo opisali jedna je od mogućih situacija kroz koje je prolazio Mirko Seljan, svakako jedan od najvećih hrvatskih putopisaca i istraživača.
Ove se godine obilježava 140 godina od rođenja Stjepana Seljana, Mirkova četiri godine mlađeg brata. Njih su dvojica rođena u Karlovcu, bili su Hrvati iz malenog mjesta u velikom Austro-Ugarskom Carstvu koji su život posvetili putovanju, pustolovima, otkrićima. Vjerojatno najveći Hrvati pustolovi, koji su osnivali sela po Africi i Južnoj Americi, nisu danas ovjenčani slavom koju zaslužuju čak ni u svom gradu, a kamoli u Hrvatskoj. Neki dijelovi njihovih života i danas su obavijeni debelim velom tajni i misterija, a najviše je oprečnih priča baš o tajanstvenoj smrti Mirka Seljana.
Posljednje počivalište Stjepana Seljana je poznato, umro je u krugu obitelji na svom imanju u Brazilu 7. kolovoza 1936. godine u 79. godini života. Skrasio se ubrzo nakon što mu je brat nestao u svojoj posljednjoj ekspediciji u Peruu, zasnovao je obitelj u Minas Geraisu s Marijom Aracy s kojom je imao četvero djece: Zoru, Moemu, Mirka i Janka.
Našao "grad od zlata"
Kad je riječ o Mirkovoj posljednjoj ekspediciji, sigurno je jedino to da je pronašao Gran Pajaten, udaljeni, napušteni, izgubljeni grad u srcu prašume iz razdoblja prije kulture Inka. Bio je to zlatni grad, kako su ga zvali njegovi suvremenici. Nalazište je to u rangu Machu Picchua koji je samo dvije godine prije otkrio američki povjesničar Hiram Bingman, a otkriće ga je već tada vinulo u zvijezde. Postao je planetarno popularan, a njegovo nalazište plijeni pažnju turista sve do danas. Mirko, Hrvat iz neke malene zemlje, koja zapravo u to vrijeme i nije postojala i bila je dio jake monarhije u srcu Europe, nije doživio da se javnosti pohvali svojim otkrićem. O tome što je Mirko tražio i našao postoje zapisi onih koji su se s njim otisnuli na njegovu posljednju misiju i preživjeli. Grad koji je on otkrio stariji je od Machu Picchua, pripadao je kulturi Chachapoyas i, umjesto da mu donese zasluženu slavu kao američkom kolegi, stajao ga je života.
Pisalo se početkom 20. stoljeća i u zagrebačkim novinama o orgijama prašumskih ljudoždera koji su pili mozak iz lubanje bijelca, govorilo se da je Mirko našao "grad od zlata" te je pohlepa među članovima ekspedicije rezultirala Mirkovim ubojstvom, a tu je teoriju neko vrijeme podgrijavao i njegov brat Stjepan koji ga je službeno proglasio mrtvim, ubijenim, iako tijelo nikada nisu našli. Neki su spominjali i da je Mirko i lažirao svoju smrt da bi uživao u otkriću i blagu.
No najvjerojatnije je uzrok Mirkove smrti malarija, bolest koja u kišno vrijeme u prašumi može stajati života i Indijance, domoroce koji su otporni na te vremenske uvjete, a kamoli bijelce. Svjedočenja onih koji su bili s njim na putu o tome da je Mirko zadnjih dana bio nepovjerljiv, ljutit, nervozan, da je u svima vidio neprijatelje, govore u prilog tome da je bolovao i umro od malarije koja udara i na psihu oboljeloga te uzrokuje halucinacije i paranoju. Svjedokinja, koja mu je pomagala u snalaženju po prašumi, tvrdila je da je iz Mirkova logora čula pucnjeve, nakon čega se većina razbježala, a ekspedicija se raspala. Sve dokaze u prilog bilo kojoj od teorija prašuma je zapravo uništila i prekrila već nekoliko dana nakon tragedije.
Do tada su braća uvijek išla zajedno na put, no tada, u kasno proljeće 1913. Mirko je otišao bez brata i nestao nakon što je u prašumi proveo više od mjesec dana. Gdje su mu posmrtni ostaci, što se zapravo dogodilo, kako je skončao najveći hrvatski pustolov, do danas je obavijeno velom tajni. Iako se nekoliko ekspedicija u godinama koje su slijedile uputilo istraživati tragediju, a u jednoj od njih bio je i brat Stjepan, pa sve do današnjih dana kada misterij nestanka Mirka Seljana istražuje karlovački Centar za ekspedicionizam i kulturu "Braća Seljan" iz Karlovca, nitko nikada nije našao posmrtne ostatke Mirka Seljana.
– Bez obzira na to što se dogodilo s ekspedicijom, činjenica je da su Mirko i Stjepan Seljan najveći hrvatski pustolovi toga doba te da je Mirko pronašao drevni grad, kulturu naroda koji su živjeli prije Inka. I to je zapravo nešto senzacionalno, nešto čime se narodi u svijetu, ako im se posreći da takve pustolove imaju u jednom trenutku svoje povijesti, ponose, što veličaju. U Karlovcu danas imate jednu osnovnu školu koja nosi njihovo ime te malenu neuglednu uličicu, gotovo na rubu grada. Za braću koja su, osim ekspedicija u Južnoj Americi, godinama živjela i u Africi, gdje su istraživala i pisala putopise o Sudanu, Somaliji i Etiopiji, to je premalo. Stoga je CEIK "Braća Seljan" pokrenuo inicijativu da se u Vili Anzić u Karlovcu, gdje je sjedište CEIK-a, otvori muzej posvećen karlovačkim pustolovima – kazao je Mladen Kuka, predsjednik CEIK-a i gorljivi istraživač životnog puta Seljana.
Ulica na periferiji Karlovca
Kuka i članovi CEIK-a obišli su sva mjesta na kojima su bili i hrvatski pustolovi. U svojoj znanstvenoj ekspediciji u Peruu dokazali su kojim se sve putevima po prašumi Perua i kojim rijekama kretao Mirko Seljan i došli su do točke gdje mu se gubi svaki trag. Kuka ne vjeruje u teoriju da su se Mirko izgubio na putu, uzimajući u obzir i sve njegove prijašnje pustolovine. Tako su, primjerice, braća bila i u Africi, putovala su brodom iz Trsta u Egipat, Sudan, Somaliju i Etiopiju. Zapisivali su sve što su vidjeli, skupljali predmete koji su danas u nekoliko muzeja u Hrvatskoj, a jedna verzija Mirkove karte Perua, s lokacijom drevnog grada Gran Pajatena, nalazi se u muzeju u Londonu. Doduše, nitko ne zna kako je preživjela put od prašume do Londona.
U Etiopiji je Mirko bio guverner južnih etiopijskih provincija pod zaštitom cara Menelika II., a mnogi braću smatraju zaslužnima i za stvaranje moderne etiopske države. U svakom slučaju zaslužni su jer su nam opisom brojnih plemena u tom dijelu svijeta, ali i po Južnoj Americi, pomogli da shvatimo kako žive.
– To je velika stvar, rijetko se koji istraživači danas može pohvaliti takvim uspjehom, a Hrvatska ima takve ljude! Seljani stvarno, u najmanju ruku, zaslužuju muzej u svom rodnom gradu – dodao je Kuka. Zahvaljujući upravo njemu, braća su 2013. dobila svoju poštansku marku i tako se ponovno otisnula na put oko svijeta.
>> MIOŠ seli na Gazu, u prostoru OŠ Braća Seljan i Katolička gimnazija?