Branko Vukšić: Ako Vajgl baš inzistira; da, svi smo mi Hrvati Tito!

Prije desetak dana dogovorio sam s dopisnikom ljubljanskog Dela otvoreno pismo slovenskoj javnosti. Kada je dopisnik Vodovnik pitao uredništvo žele li takav tekst hrvatskog parlamentarca, rekli su mi da im napišem. Zadali su i dužinu teksta. U pismu slovenskoj javnosti napisao sam o onom o čemu slovenski političari šute ili – lažu.

Međutim, danas mi je Vodovnik poslao poruku kako je urednički kolegij odbio objaviti tekst. Zašto? Jer govori o bijedi slovenske politike. Odbijanje je dokaz da su slovenski mediji cenzurirani te da je Slovenija daleko od zemlje kakvom se predstavlja, napisao je nezavisni zastupnik Branko Vukšić.

Njegovo otvoreno pismo slovenskoj javnosti prenosimo u cijelosti:

"Ako Vajgl baš inzistira; da, svi smo mi Hrvati Tito!

Zašto slovenski političari obmanjuju vlastite građane da alternative arbitraži nema? Zašto se plaše međunarodnih sudova i međunarodnog prava? Zašto se Cerar nije ispričao Slovencima na šteti koju su učinili slovenski političari u Pirangateu? Zašto mene, Hrvata, novinara na privremenom radu u politici, i Slovenca Franca ne mogu posvađati ni Vajgl, ni Rupel, ni Brglez…? Kad su shvatili da su uhvaćeni u prijevari, zašto nitko od vaših političara nije rekao: „Oprostite?!“

Ljetujem na jednom od najljepših otoka na Jadranu, na Cresu, u Zaglavu, apartmanskom naselju u kojem svoje apartmane i kućice u nizu ima mnogo Slovenaca. I susjed slijeva i susjed zdesna je Slovenac. Prije nego što sam se primio pisanja, susjedu Francu, Slovencu, zalio sam naranče i limune. Činim to iako me nije tražio. Činim to kao susjed. Jer želim biti dobar susjed. Uzvraća li mi Franc istom mjerom? Naravno. Susjedstvo određuje naše postupke. Možemo si – kad zatreba – pomagati ili, ako smo autodestruktivni, zagorčavati život. Život nam je jednostavniji i komotniji, ako baš hoćete – sretniji ako smo u dobrim odnosima. Ako se međusobno uvažavamo. Jer, „osuđen“ sam ja na Franca i Franc na mene. Ali mi zato nikad nije palo na pamet poželjeti a kamoli uzeti niti jednu Francovu naranču ili limun. Jer, one su njegove. Samo njegove.

Kako ću razgovarati s Francom kada ga prvi put vidim nakon Pirangatea?

Kao sa susjedom. Kao sa susjedom kojeg viđam češće nego mnoge svoje prijatelje i o kojem ovisim, kao i on o meni, naravno, više nego o svojim rođacima. Mnogim rođacima nikad ne bih zalijevao naranče i limune čak i kada bi me to tražili. Francu zalijevam.

Onako dobroćudan, bistar, Franc će mi prvog jutra zabrinutim, nepovišenom glasom više dobaciti nego pitati: „Branko, kaj pak to je?!“

Kako bismo Franc i ja riješili spor oko svoje međe, a ona je i meni i njemu jednako bitna kao što je Sloveniji i Hrvatskoj bitna međudržavna granica? Jer, naime, mi jedan drugom gledamo u tanjur. Mirišem njegov prženi luk iako ga ne jedem. Katkad trpim ono što ne bih trpio ni od vlastite djece, jer njih mogu ukoriti, njih mogu zašpotati, s njima se mogu svađati… Sa susjedom se ne svađa(m). Susjeda se uvažava, njemu se pomaže jer se dobro dobrim vraća, a zlo rađa novo zlo.

Kako bismo Franc Slovenac i ja – desničari koji su popljačkali Hrvatsku rekli bi „mali Hrvat“ – riješili spor?

Dogovorom. U čašicu crnog vina („Škoda kaj nemate cvička, al bu dobro i ovo vaše“, rekao bi – nimalo zlobno – Franc.)

A kad se ne bismo mogli dogovoriti, bismo li potražili pomoć nekog trećeg, recimo mjesnog vijeća? Teško. Zašto teško?

Zato što za rješavanje sporova postoje sudovi. I to oni sudovi koji sude na temelju argumenata, na temelju činjenica, bez utjecaja sa strane.

Ali, reći će netko, svijet poznaje i instituciju arbitraže.

A tko su, zapravo, arbitri?

Suci koji prosuđuju ne (samo) po pisanom zakonu već po osobnom uvjerenju. Ne važu jedino argumente već procjenjuju interese. Uključujući i svoj.

Arbitraža jest, u suštini, političko-interesna prosudba.

Kad bi takvi svatovi odlučivali o mom i Francovom (eventualnom) sporu, nakon arbitrova rješenja više ne bih zalijevao Francove naranče i limune jer ne bi smo ni on ni ja to više željeli.

Bismo li Franc i ja mogli riješiti pitanje hrvatsko-slovenske granice?

Mogli bismo.

Podastrli bismo sudu argumente i pustili stručnjacima da na temelju činjenica donesu odluku. Ali, vjerujte, do suda ne bismo ni morali. Riješili bismo to sami. Ali ne tako da ja Francu držim nož pod grlom ili da on mene reketari. Naši susjedski odnosi ne mute već nam bistre mozak.

Naravno, obraćajući se ovim otvorenim pismom slovenskoj javnosti – jer političare u bilo što uvjeravati jest Sizifov posao, političari, kao i maslac s kruhom, uvijek padaju na bolju stranu – neću stati samo na mojim odnosima sa stvarnim, neimaginarnim Slovencima. Govorit ću, iskreno, o tome što mislim o sporu, načinu na koji se pokušava (ne) riješiti te tko je, prema mome mišljenju, zamutio bistru vodu.

„Pa, i ti si političar, zar i ti ne padaš – poput kruha s maslacem – na onu bolju, slasniju stranu“ – pomislit će mnogi. Da, i ja sam, privremeno političar, bio sam 33 godine novinar, urednik, prilično oštar i bez ijedne tužbe. Pokušavam i kao političar biti opozicija moći, vlasti i – velikim dijelom – pokondirenim jebivjetrima koji su uvalili svoje stražnjice (jednako čine u Sloveniji i u Hrvatskoj) u udobne stolice i jedino im je na pameti vlastita korist. Govorim popu pop, a bobu bob. Ma koliko god me to koštalo. Ljevičar sam koji ne zaboravlja da je prema radniku, prema debeloj većini, onaj bivši, socijalistički sustav bio pravedniji. Iz dana u dan u parlamentu ponavljam da prema radniku nema goreg sustava od neoliberalnog kapitalizma koji stvara „moderno“ roblje bez ikakvih prava. Ne štedim „svojega“ pa neću štedjeti ni vašega premijera, ministre ili predsjednika (bilo čega).

Prije nego što se pokušam usredotočiti na bit koju bismo Franc i moja malenkost riješili dok kažeš keks, tek jedna mala, ali bitna napomena. Na balkanskim prostorima istovremeno voljen i omražen (ovisno sluša li ga se iz Zagreba, Beograda ili Ljubljane) pjesnik Bora Đorđević (onaj koji je /vama/ posvetio pjesmu o bečkim konjušarima, a ja sam mu kao novinar Večernjaka u ona huda vremena odgovorio) spjevao je: „Napisali zakone da se bolje zaklone, napisali ustave da mozak zaustave!“

I, bogami, ono što ovih dana slušam od slovenskih političara jest ne samo zaustavljanje već i silovanje mozga. Čijeg? I vašeg i našeg.

Poslušajte rečenicu koju papagajski izgovaraju Brglez, Vajgl, Rupel, Cerar i ostali perači mozga: „Arbitraži nema alternative!“

Granični spor se, dakle, može riješiti samo arbitražom!?

Laž.

Postoje još tri instituta osim arbitraže. Arbitraža je najgore rješenje. Evo, odmah, i zašto. Zato što se, kao što su pokazali prijepisi razgovora S. Drenik i Sekolca, može djelovati na arbitre koji ne presuđuju na temelju prava već interesa.

Bolji (najbolji) od arbitraže je dogovor Slovenije i Hrvatske.

A kako se dvije politike (a ne države, jer politike i političari nisu država) ne mogu dogovoriti, tada je najbolji Međunarodni sud pravde u Haagu. Osnovali su ga Ujedinjeni narodi. Može li se na suce tog suda utjecati kao i na arbitre, jer – primijetili ste, naravno – suci u arbitraži ujedno su i suci Međunarodnoga suda, čak-što-više jedan sadašnji i jedan bivši predsjednik Međunarodnog suda pravde. Na sve se, naravno, može utjecati. Ali na Međunarodni sud pravde mnogo teže. Zašto kad sude gotovo isti suci? Zato što sudi više sudaca i zato što sude isključivo na temelju prava, odnosno, zakona, a ne – prije svega – na temelju nečijega, pa bio to i hrvatski interes.

Manje dobar, ali još uvijek bolji od arbitraže jest i Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, na kojem se može razriješiti Pirangate, ali ne i kopnena granica koja, izgleda, Sloveniju daleko manje muči od Savudrijske vale.

Vidite, susjedi moji, najveći problem u čitavoj priči ili sukobu između slovenskih i hrvatskih političara jest u tome što hrvatski političari, uključujući i premijera Zorana Milanovića i šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, ne govore kako nema alternative. Ima.

Vaši vam političari muljaju.

Kao što su muljali – i u tome su uhvaćeni – i sudac Sekolec i slovenska zastupnica Drenik. Oni su uhvaćeni u prijevari. I zbog te prijevare se nitko nije ispričao. Kad su uhvaćeni u doista ružnoj podvali, ni Cerar, ni Erjavec, ni itko drugi nije rekao: „Hrvati, oprostite!“ Da jest, danas bi drukčije razgovarali. Kome bi se trebao ispričati? Nama i vama, mojim susjedima Slovencima. Jer su političari svojim podmetanjima i svojim ciganijama bacili sjenu na čitav proces. Svojim su radnjama okužili i ostale suce kojima više nitko ne vjeruje. Osim Cerara, Rupela, Vajgla, Bergleza i Erjavca, koji bi, da postoji nagrada za najneinteligentniji diplomatski potez desetljeća, uvjerljivo osvojio prvu nagradu. On je, naime, već u travnju najavljivao da će suci presuditi u korist Slovenije. Čak nije znao ni šutjeti.

Ivo Vajgl kaže (kao što govore i ostali slovenski političari) da se Hrvatska obvezala poštovati arbitražni sud. Točno. Ali ne i u slučaju da jedna strana vara. A sudac Sekolec je izvan propisanih rokova ubacivao vladine spise (koje mu je dostavljala Drenik) kao svoje. To vam je isto kao kada bi odvjetnik sucu napisao presudu i tražio od suca da se pod tu presudu – potpiše.

Obmanjuju vas vaši političari jer negiraju da uopće i postoji Bečka konvencija koja u Članku 60. kaže da se iz međunarodnog ugovora može izaći ako jedna od strana povrijedi taj ugovor. A Slovenija ga je i te kako povrijedila.

Jedna od najbesprizornijih optužbi iz Ljubljane jest ona Zijada Bečirovića, direktora Instituta za balkanske studije, koji kaže da u želji za izbornom pobjedom hrvatska Vlada zauzima nacionalističke pozicije. Ej, ako je i od Bečirovića – šefa instituta koji u svojim „analizama“ zauzima ostrašćene pozicije, a kao voditelj izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a imao sam ih, nažalost, prilike čitati – previše je. Bez ijednog argumenta, onako s toljagom, Bečirović tvrdi da u glavama hrvatskih političara pronašao ideju „velike Hrvatske“, a s malim zemljama koje imaju takve komplekse teško je razgovarati. I u mojoj je glavi, dakle, pronašao ideju o velikoj Hrvatskoj?! I ja sam pokušao nešto pronaći u Bečirovićevoj glavi, ali nisam pronašao – ništa. Osim laži i netrpeljivosti.

Jednako bezglava je Vajglova usporedba Milanovića i Tita, jer, Milanović, kao ni Tito, ne priznaje ni jedan drugi sud osim suda svoje partije kaže Vajgl.

Vajgl je promašio „ceo fudbal“, jer smo svi mi u Hrvatskoj (kad je u pitanju Pirangate) Tito. Jer ne priznajemo kompromitirani arbitražni sud i svoje ne damo a (tuđe) vaše nećemo. Milan Brglez pak kaže da je Slovenija bila u krivu misleći da je Hrvatska dorasla članstvu u EU. Jer, kažu neki drugi slovenski političari, Hrvatska se ponaša balkanski.

Argument za tu tvrdnju su…?

Nema ih.

U čitavom Pirangateu balkansko je jedino bilo ono podmetanje, varanje te, na kraju, nepriznavanje ozbiljnog kršenja arbitražnog postupka, prije čijeg je stupanja na snagu ipak, čini se, slovenskoj strani netko iz Hrvatske nešto obećao a da to nije smio. Kao što ni slovenski političari ne smiju obmanjivati svoj narod da alternativa arbitraži ne postoji. Postoji.

I, pri kraju, jednostavno pitanje: „Zašto se slovenski političari plaše međunarodnih sudova i međunarodnoga prava?!“

I zbog čega – neka objasne Francu i meni – već počinju ucjenjivati Hrvatsku (kao što su je ucjenjivali u pregovorima za ulazak u EU) da će nas blokirati u ulasku u Schengen?!

Možda ste primijetili da niti jednog trenutka, kao Hrvat, kao (privremeni) političar, kao Francov susjed, nisam ustvrdio: SVE JE NAŠE.

Tvrdim; arbitražni sporazum je mrtav jer su u postupku varali slovenski predstavnici i jer su na prijevare pristali i „ugledni suci“, arbitražni sporazum ima alternative, hrvatski političari su 2009. pristajući na arbitražni sporazum (koji je plod ucjena slovenske politike) izdali nacionalne interese. Ali, kao što sam rekao u saborskoj raspravi, niti Tarantino ne bi s toliko mašte izrežirao Pirangate kao što su to izrežirali vaši političari na vašu štetu.

Franca i mene nitko ne neće posvađati.

>> Slovenci odluku o novom sucu prepuštaju predsjedniku Stalnog arbitražnog suda