'Više ne pomišljam na suicid, ali boli me nebriga za veterane'

Bio je konac listopada, a branitelji okupljeni na prosvjedu ispred resornog ministarstva još su tugovali za tragično preminulom Nevenkom Topalušić. Te prohladne jesenske večeri ispred improviziranog oltara u njezin spomen probio se muškarac, polio se benzinom i uzviknuo: “Dečki, ne odustajte! Sve za Hrvatsku!”, a zatim je uzeo goruće drvce s ognjišta i zapalio se. Nakon pet operacija i terapije tijekom koje je učio ponovno hodati, Damir Čakanić napustio je Traumatološku bolnicu kao invalid, no svoj život danas može zahvaliti samo pribranosti svojih suboraca.

Smanjili mu opskrbninu

Pretrpio je opekline trećeg stupnja koje su zahvatile 40 posto tijela: najviše su stradale ruke i noge, a kožu s lica liječnici su mu nadomještali s drugih dijelova tijela. Prvih dana u bolnici gotovo se i ne sjeća, prvih noći samo je buncao. Premda, nasreću, hoda, prsti su mu izgubili funkciju pa ga čeka dug oporavak.

Damir je jedan od tisuća branitelja bez ikakvih sredstava za život, koji su kao jedini izvor prihoda imali opskrbninu u iznosu od 1100 kuna sve dok im preko noći nije smanjena za tristotinjak kuna. I više od toga, zaboljelo ga je što je, skupa sa suborcima slabijeg imovinskog statusa, premješten pod ingerenciju Ministarstva socijalne politike: od hrvatskog branitelja, smatra, postao je tek socijalni slučaj.

– Te večeri čuo sam na televiziji kako ministar Matić govori da braniteljska prava nisu dirana i to je za mene bio okidač. Odlučio sam prekinuti svoju agoniju, financijsku i zdravstvenu, te pritom pomoći svojim suborcima kojima je, kao i meni, povrijeđeno ljudsko dostojanstvo – objašnjava Damir Čakanić, negdašnji pripadnik Tigrova, kasnije i 150. brigade. Na raspolaganje domovini javio se među prvima, prošao ratišta od Slunja, Jasenovca, Zadra i Čapljine, ali nije izdržao do kraja rata: napustio je Hrvatsku vojsku 1993. kada mu je dijagnosticiran PTSP. Otad se liječi, s više ili manje uspjeha.

– Svojim činom želio sam upozoriti na nepravdu prema hrvatskim braniteljima. Više ne razmišljam o samoubojstvu, ali boli me arogancija ministra koji je nezainteresiran za branitelje, boli me nebriga za veterane, nezamisliva u zapadnom svijetu – kaže 51-godišnji Zagrepčanin.

Premda je od izbjegnute tragedije prošlo gotovo pet mjeseci, nitko ga iz državnih institucija nije kontaktirao, ni iz resornog ministarstva ama baš nitko nije ga pitao za zdravlje.

– Nisam ni očekivao, to je ministarstvo samo sebi svrha. Posjetila me jedino socijalna radnica, što je zakonska obveza. Ali zato su uz mene suborci – kaže.

Otkako je napustio bolnicu, svoje vrijeme provodi s njima, u šatoru u Savskoj 66. Blizina mjesta gdje si je umalo oduzeo život nimalo ga ne plaši, štoviše, ovdje se osjeća sigurno, među svojima, pa je svakim danom psihički sve stabilniji. To je jedina svijetla točka u cijeloj priči, kaže Damirov prijatelj i ratni zapovjednik Damir Loborec, jedan od onih koji posljednjih mjeseci svoga nekadašnjeg vojnika ne ostavlja samog ni trenutka.

– Damir je svaki dan u šatoru, ponovno među svojim suborcima, gdje smo svi kao velika obitelj. To je tragedija naše populacije, ljudi su sami i ne vide izlaz i zato se moramo držati zajedno – kaže Loborec.

Tražit će invalidninu

Povratak u stvarnost ono je što ga plaši. Kod kuće ga čekaju neplaćeni računi: 2000 nepodmirenog duga za struju i režije, koji nema odakle platiti. I kći, 16-godišnja Ana, kojoj ne može pružiti normalan život. No, njegovi suborci opet će pomoći.

Uskoro će, otkriva Loborec, zatražiti ocjenu Damirove radne sposobnosti, kako bi za njega, danas posve nesposobnog za rad, zatražili invalidninu. Pritom imaju samo dobru volju da pomognu ali, na žalost, ne i sugovornike za dijalog.

>> Zapovjednik branitelja koji se zapalio: Pogodilo ga je što su mu smanjili opskrbninu