Branka Lustiga u Auschwitzu je nadzirao susjed iz Osijeka

– ‘Ko ti je ćaća, mali? – pitao je njemački časnik, odjednom progovarajući na hrvatskom, 10-godišnjaka kojega je mlatio. Mališan je nešto bio pogriješio pa su batine uslijedile kao kazna.

– Mirko iz kavane Central – odgovorio mu je dječak. Zaista, otac mu je tamo radio kao natkonobar. Časnik je zastao i prekinuo s batinama.

– Znam ga – na to će: – Mom je ocu davao piće besplatno, na kredit.

Vlakovi smrti

Tako se u jednom razgovoru hrvatski Židov, producent Branko Lustig prisjetio crtice u trogodišnjem mučnom boravku u nacističkom koncentracijskom logoru Auschwitz. Sudbina je htjela da ga njemački časnik razumije jer je bio iz Retfale, naselja u Osijeku, grada odakle je i Lustig.

– Dok me tukao, plakao sam na hrvatskom. Zazivao sam mamu – otkriva Lustig, što ga je “odalo”..

No plač 10-godišnjeg djeteta kojemu je obitelj – osim majke – pobijena u nacističkim logorima lako je mogao razumjeti još jedan SS-ovac.

Taj je mogao poznavati i samog Branka. Osam je godina bio stariji od njega, no bili su susjedi – rođeni su i odrasli na manje od pet kilometara udaljenosti. Taj drugi, stariji dečko bio je iz Čepina, iz obitelji s četvero djece, koji je sa 18 godina otišao u njemačku vojsku. Jakob Frank Dencinger iz Čepina bio je od 1943. do 1945. čuvar u najmanje pet nacističkih logora, među kojima i u Auschwitzu. Lustig je tamo dovezen godinu prije, 1942. Tako su neko vrijeme osječki susjedi bili “susjedi” i u tvornici smrti.

– To je prošlost – kazao nam je jučer kratko Lustig.

Nije takav stav neuobičajen – preživjeli iz holokausta znaju biti ambivalentni prema tom dobu: mogli su nastaviti koliko-toliko normalan život samo ako su uspjeli potisnuti sjećanja, a s druge strane, kako je rekao i Lustig, živjeli su kako bi ispričali priču onog logoraša koji je pred njihovim očima umro. A takvih je bilo bezbroj. U jednom od rijetkih snimaka, Franz Suchamel, nacistički čuvar iz Treblinke, saveznicima je “svoj” logor opisao kao “primitivnu, ali učinkovitu liniju smrti”. Govorio je kako bi im dnevno stizala tri-četiri vlaka s po tisuću Židova i drugih nepodobnih nacističkoj politici i filozofiji, “neki već mrtvi, dok bi ostali ispadali iz vagona kao krumpiri”, a čuvarima je najveći problem bio “kamo s tijelima”. Pridjev primitivno označavao je “zavist” prema Auschwitzu – tamo su logoraše ubijali ciklonom, dok su oni u Treblinki koristili ispušne plinove iz tenkova.

Bi li se Lustig sjećao Dencingera, nagađamo u razgovoru sa zamjenikom njemačkog visokog tužitelja za zločine iz nacističkog doba Thomasom Willom.

– Logoraši su se slabo sjećali čuvara. Mnogi zatočenici bili su djeca. S druge strane, logoraši su se bojali i pogledati čuvare u oči – govori. Stoga i u slučaju Dencingera nema svjedoka, kao ni taksativno navedenih zločina. Prijedlog optužnice koju su sastavili Nijemci temelji se na dokazivanju da je Dencinger “samo” bio na dužnosti u logoru.

– Službu dokazujemo preko arhiva i vojnih zapisa SS snaga – govori Will. Upravo je nedostatak dokaza razlog zbog kojeg je pravdi izmaklo više od 90 posto čuvara u Auschwitzu, ali i u drugim logorima. I Will potvrđuje da dugo znaju da Dencinger živi u Hrvatskoj. Problematičan je bio stav Vrhovnog suda Njemačke da čuvaru mora biti dokazana osobna krivnja. No 2011. Središnji ured za otkrivanje nacističkih zločinaca uveo je novu strategiju po kojoj je svatko tko se našao na strani nacista u konclogorima, bez obzira na dužnost, sudjelovao u mašineriji za masovno uništenje te mu se mora suditi za pomaganje u ubojstvima. Time se otvorio put i za optužnicu protiv Dencingera.

Dodirne točke

Ironično, životi Lustiga i Dencingera imaju puno dodirnih točaka, ali kao u negativu: od rođenja u istom gradu, preko nacističkih logora, uspješnih života u Americi te povratka u Hrvatsku. Sudbina ih ovih dana ponovno povezala i vratila na mjesto na kojem je sve počelo.