Branko Ivanković: U Profesoru se probudio domobran Jambrek

Dok je Branko Ivanković poslušno sjedio u gimnazijskoj, pa u fakultetskoj klupi, Zdravko Mamić polagao je ispite iz kolegija “navali narode, još malo pa nestalo”.

Oko stadiona skupljao je odbačene podmetače za sjedalice i utapao ih “staro za novo”, a između utakmica preprodavao je traperice. “Šverc-komerc” je cvjetao, tko bi se zamarao školskim nebulozama.
“Što će mene profesori naučiti kad ih ja sve kupim pokretom prsta”, filozofsko je gradivo koje je upijao mladi Mamić lijepeći u noćnim pohodima novčanice muzikašima.

Taj jaz između Ivankovića i Mamića ostao je do danas, do njihovih zrelih godina. S jedne strane Branko, “dobri sin, uredan i uvijek fin”, s druge Zdravko, ulični grabežljivac koji je nekad obrtao “guzopodmetače”, a danas dionice, nekretnine i nogometaše.

To je, zapravo, arhetipski jaz današnjeg svijeta, ne samo Hrvatske. Na jednoj obali civilizirani i pristojni pojedinci, na drugoj beskrupulozni agresivci koji uvijek nadglasaju i ušutkaju mirne i dobre. Mamić nije glup, nije ni psihički poremećen, on je (na)prosto primitivan. Ne pomažu tu armaniji, rolexi i zlatni zub.

Ispod blještave ljušture uvijek će probiti organski prezir prema obrazovanima i uljuđenima. “Najlakše je biti fin, od takvih nikad ništa” ili “je... diplomu kad ja govorim ljepše od svih književnika svijeta”, misli su iz Mamićeve antologije. Jer, kako se riješio Profesora, tako bi Mamić iz Maksimira ispratio i Wengera. Nanizao bi francusku mater i francuska usta, nabio bi Balzaca i Baudelairea, pa okrenuo ključ: “Nek’ se nosi sa svojim šansonama, znam ja sve bolje od njega”.   

Profesor Ivanković je strpljivi Zagorec, ali je i puntar na svoj tihi način: Gazi, gazi, nećeš dugo. Trpio je pokorno dok se “domobran Jambrek” u njemu nije pobunio. Pinklec na rame i gotovo, ostajte zbogom. Nije to križni put trbuhom za kruhom, jer kad bi se sutra ostavio i nogometa, ne bi postao štićenik varaždinskog Centra za socijalnu skrb gdje mu je zaposlena supruga.

Branko Ivanković (54) ipak je i promućurni Varaždinec – “imal sam jen kaput, krpal sam ga tristo put”. Suvlasnik je kafića Contra na Varteksovu stadionu, uskoro s prijateljima Cvekom i Vrbnjakom (maserom Milana) otvara velebni sportski centar, a koji milijun na hrpici potječe i od nogometne klupe.

Pedantni profesor uskoro će magistrirati (jedini je naš priznati trener koji je baš diplomirao nogomet na Kineziološkom fakultetu) i na vrhuncu karijere vidi se kao hrvatski izbornik. Osim ako neki maminjosi ili štimacopranosi ne zaključe da je i za to – prefin.