Prije godinu dana na ulazu svog restorana u Korenici Željko Orešković Macola dočekao nas je sa svojim omiljenim Jelenkom i tamburašima, a ovaj put sjedio je u uglu svog restorana pognute glave, tužan i potpuno shrvan. Kad je progovorio, jedva mu se čuo glas.
– Gotovo je, prijatelju. Zločesti ljudi ubili su mi brata. Moj je život ništa. Za mene veselja više nema. Dani su mi samo brojke koje prolaze. Svejedno mi je hoću li umrijeti danas, sutra ili za deset dana – kazao nam je poznati lički poduzetnik, čiji je mlađi brat Franjo ubijen 21. travnja na cesti u Sigečici, u blizini svog zagrebačkog doma.
Naš je moto bio veselje
– Ne dao Bog da se ikome dogodi što se nama dogodilo. Izgubiti člana obitelji na takav gnusan način više je nego užasno, pogotovo kad smo saznali tko ga je i zašto ubio. Franjo je bio pravi veseljak. Volio je ljude i ljudi su voljeli njega. Nikada nije imao nikakvih problema ni s kim. Nama, kao obitelji, životno je geslo bilo rad i veselje. Naša vesela obitelj pretvorena je u obitelj koja se više nema čemu veseliti – govori Macola te dodaje da vrijeme nikada neće zaliječiti njegove rane.
– Iako su prošla gotovo tri tjedna od tragične smrti mog brata Franje i svjestan sam da ga više nikada neću vidjeti na ovom svijetu, a opet podsvjesno se uhvatim kako gledam prema ulazu i mislim kako će ući svaki tren. Tada me uhvati grč u želucu, slomi me tuga i ne mogu zaustaviti suze. Gosti koje ulaze u restoran, a pogotovo vozači koji su postali dio moje obitelji, nisu navikli na ovakvu tužnu atmosferu u restoranu. Svaki put kada bi dolazili, tu je bilo veselje i slavlje, muzika i pjesma, harmonika, tambura…. Svaki dan nešto se slavilo, pa čak i rođendan mojeg omiljenog krmeta i medvjeda... Slavili smo sve, od pobjeda do poraza. Kako vjenčanja tako i rastave. Danas toga više nema i ne vjerujem da više mogu naći bilo kakav razlog za veselje. Možda je to prolazno, možda me prođe ta tuga i depresija u kojoj se danas nalazim, ali zasigurno više nikada neće biti kao prije – govori Macola, koji je jedva uzvraćao pozdrave gostiju koji su ulazili i pozdravljali ga.
– Najteže mi se pomiriti s njegovim načinom smrti. Da je bio bolestan ili doživio prometnu nezgodu, možda bi bol bila manja, ali da ga ubije osoba kojoj je pomogao – to ne mogu prihvatiti. Ono što me je još više rastužilo jesu pojedini mediji koji su u isti tren izvukli sve i svašta i pisali mnogo neistina o mom bratu. Da je sve to i istina, a nije, kako čovjek može pisati takvo što, o takvoj tragediji, ne obazirući se na njegovu obitelj, njihovu bol i tugu u tom trenu. Preko noći proglasili su ga kriminalcem, kamatarom i kockarom. Ali, sve to, kako su naveli, prema nepotvrđenim podacima. To znači da sada i ja mogu reći da ti nisi Libanonac, već Turčin i da, umjesto što sad tu sjedimo i pijemo, kažem da si klanjao cijelo vrijeme i pripremao terorističke napade. Javnost će to vjerovati i odmah širiti dalje. Moj je brat ubijen zato što je pomogao ljudima
Zagrebačka policija ubrzo nakon ubojstva Franje Oreškovića uhitila je 30-godišnjeg Danijela V. za kojeg sumnjaju da je u taj četvrtak, oko 21 sat, u Lopudskoj ulici u naselju Sigečica likvidirao Franju Oreškovića. Kako je izvijestila zagrebačka policija, sumnja se da je 30-godišnjak prišao Oreškoviću te u njega ispalio hitac iz vatrenog oružja koji ga je pogodio u gornji dio tijela zbog čega je Orešković na mjestu preminuo.
Nakon završenog kriminalističkog istraživanja, Danijel V. predan je pritvorskom nadzorniku gdje mu je određen jednomjesečni istražni zatvor. Kako kaže, zbog mnoštva neistina i laži koje su izašle u javnost te su bacile ljagu na njegova brata, Macola je odlučio otvoriti svoje srce i progovoriti o ubojici brata Franje.
– Sada ću vam otkriti pravu istinu o tome. Ubio ga je čovjek koji mu je bio kućni prijatelj. Franjo mu je pomogao da se ženi. Tog dana, prije samog ubojstva, također su sedružili. Naime, taj mladić, vlasnik jednog kafića u blizini stana mog brata Franje, htio se ženiti, ali nije imao novac za svadbu. Franjo je uzeo od jednog svog prijatelja i posudio tom mladiću 10 tisuća eura da napravi svatove i sve što treba, i još mu dao pršute i slaninu koju je imao doma. Zašto i zbog čega ga je ubio, policija će to utvrditi. Ali ne mogu vjerovati da ga je ubio za tih 10 tisuća eura kako ih ne bi vratio. Pa bili su prijatelji, družili su se. Da ti ubiješ prijatelja zbog pišljivih 10 tisuća eura?! Pa ljudski život i prijateljstvo vredniji su od bilo kakvog novca. Detalje još ne znam jer policija ne govori ništa dok traje istraga. I da je riječ bila o tom novcu, znam Franju kako je bio dobar i darežljiv čovjek, on bi sam podmirio taj dug. Pa koliko je sudjelovao u humanitarnim akcijama i pomagao ljudima koje i nije znao, pa kako ne bi svom prijatelju! Jednom me prilikom nazvao i rekao da će uzeti 100 tisuća kuna od prometa iz restorana na autocesti Zir jer je njegovom prijatelju porezna blokirala račun tvrtke i morao je podmiriti dug da može dalje raditi.
Pomalo ljutito je govorio prisjećajući se te kobne noći kada mu je ubijen brat.
Zvali me iz cijele regije
– Samo mi je javio i rekao da ide u Zagreb. Ništa više. Prvi sam put osjećao neku nelagodu. U vijestima sam navečer čuo kako je tijelo muškarca pronađeno u zagrebačkom naselju Sigečica i nije mi bilo ni na kraj pameti da bi to mogao biti moj brat Franjo. Ujutro je policija zvala moju mamu i ona mene. U početku nisam vjerovao. Mislio sam da se šali. Međutim, nazvao sam policiju i sve su mi potvrdili. Tog trena srušio mi se cijeli svijet. I od tada ja ne znam kako uopće funkcioniram i kako dalje. Bogatstvo mi ništa ne znači. Moj je brat bio divan čovjek. Bio je branitelj i policajac, a nikakav kriminalac, i sigurno nije zaslužio takvu smrt.
Zašto bi se bavio kamatarenjem kada smo imali novca u izobilju? Porezna uprava zna koliko naši restorani zarađuju. Imao je sve što je htio. Na raspolaganju mu je bio sav novac. Tu ljudi pokazuju da su sitne duše i da im je cilj samo slava na pet minuta. Preko leševa ići, upotrijebiti laž, muljažu i žutilo? Zvali su me ljudi iz cijele regije i izražavali mi sućut, iz Srbije, BiH, Makedonije, Kosova… Mi nikada nismo imali neprijatelje, dapače, svi su nas voljeli. Kada sam znao dolaziti u BiH, kamo često putujem zbog poslova, dočekali bi me veličanstveno. Obvezno s harmonikom i tamburašima. Jednom prilikom, kada sam došao u Veliku Kladušu, dočekao me uz tamburaše veliki transparent na kojem je pisalo:“ Dobro došao, tata Macola“. Isto je tako i kad dođem u Srbiju. Čim prijeđem granicu, već moram stati na svakoj benzinskoj i odmaralištu i piti. Ljudi nas vole, a i mi uvijek njih tako dočekujemo kada nama dolaze – govori Macola.
Tog su se dana njih dvojica družila. Franjo mu je dao ne samo novac već i pršute i slaninu koje je imao
– Franjo je vodio restoran na odmaralištu Zir, ali je znao doći i pomoći i ovdje u Korenici. Bio je upoznat sa svim mojim projektima i poslovima. Bio mi je i desna i lijeva ruka i ne znam kako dalje nastaviti bez njega. Bit će mi jako teško. Veselili smo se jer smo vratili zadnju ratu od 3,5 milijuna eura kredita koji smo digli i uložili u gradnju drvenih kuća. Taj kredit, za koji smo stavili hipoteku na sve naše nekretnine, uključujući i restorane, bio nam je veliko opterećenje. U jednom trenutku, kada je projekt stao zbog velike krize, mislili smo da ćemo bankrotirati, ali to je sada iza nas. I sada, kada imamo razlog za veliko veselje, dogodi nam se takva tragedija. Radije bih da sam bankrotirao i ostao na cesti kao beskućnik, ali da je moj brat tu sada s nama. Teško je vjerovati koliko to čovjeku može biti bolno. Teško je meni i mom mlađem bratu, ali najteže je našoj majci koja se ne može pomiriti s činjenicom da ga više nema. Užasno je teško kada majka pokopa svoje dijete – govori Macola, koji je u međuvremenu uspio završiti projekt od pet turističkih naselja drvenih kuća oko atraktivne turističke destinacije Plitvička jezera.
Kupio robota za građu
– Ne mogu se sada veseliti iako imam velikog razloga za to. Uspjeli smo završiti projekt i posao zbog kojeg nam je prijetio i bankrot. Naime, usred najveće krize ja sam dignuo kredit i započeo milijunski projekt, što je bila prava ludost u to vrijeme. Svi su tada govorili samo o krizi i recesiji. Što znači recesija, pa moramo i dalje raditi? Dok radiš, imaš neku nadu da će se nešto dogoditi, a bez ulaganja ne možeš ozbiljno raditi posao. Upravo je tada bilo vrijeme za ulaganje. Da nije bilo te krize, ne bih mogao dogovoriti 100.000 eura nižu cijenu za stroj koji sam kupio u Italiji, robot kakav ne postoji na Balkanu. Usred krize uspio sam proširiti svoje poslove, nabaviti strojeve vrijedne pola milijuna kuna koji samostalno izgrađuju građu za drvene kuće, i početi gradnju naselja drvenih kuća. Evo, svi su bili uvjereni da ću propasti, ali ja i dalje čvrsto stojim na nogama. Uvijek sam gledao kako drugi rade i učio sam puno. Ono pametno sam upamtio i pokušao primijeniti, a glupe sam ideje zaboravljao – govori Macola, koji trenutačno gradi hotel u blizini Plitvičkih jezera, i to najveći drveni hotel na svijetu da bi, kako je znao govoriti, ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.
– Specifičnost ovog projekta jest što je kuća gotova u danu, a nakon što je montirate, možete se useliti – ističe Macola.
Prvu kuću od 190 četvornih metara sagradio je tik do svog poznatog restorana na Plitvičkoj cesti. U taj projekt Macola je uložio 8 milijuna eura i tako je 35 radnika, zahvaljujući drvnoprerađivačkoj industriji najpoznatijeg ugostitelja u Lici, pronašlo posao.
Zašto bi se moj brat bavio kamatarenjem kad imamo novca! Pa znao je za prijatelje uzeti i 100.000 kuna
– Zovu me iz cijele Hrvatske, jedan bi bungalove na moru, drugi vikendicu... Ljudima je to zanimljivo, a sada im je i pristupačno – kaže Macola, koji planira svoje kuće izvoziti i izvan Hrvatske.
Ima ugovor s Hrvatskim šumama pa će kuće graditi isključivo od ličkoga drveta – smreke, bora i jele.
– Volio bih da mnogi Hrvati, poduzetnici, krenu mojim stopama. Da samostalno traže partnere bez ikakvog utjecaja politike. Politika uvijek ostaje politika, a biznis je biznis. Moj je daljnji rođak premijer Orešković, na što sam jako ponosan. Mi smo iz istog sela. Ali nikada ne bih od njega tražio nikakvu pomoć za svoje poslove jer uvijek sam sve rješavam – govori Macola koji, unatoč tome što je utjecajan i popularan u Lici, nikada ne bi ušao u politiku.
Dajem ispite
– Jebeš politiku. Tu se gotovo ništa ne radi. Ja ne bih mogao biti političar jer sam naučen raditi i samo raditi. Usto, za politiku trebaš imati „fakultet“. Ja ću uskoro biti fakultetski obrazovan čovjek. Iako nisam završio osnovnu školu, uspio sam se upisati na dva fakulteta u Banjoj Luci. Na pravni fakultet i ekonomski. Sjajno je što danas tehnika toliko omogućava. Predavanja pratim preko interneta. Evo, danas imam dva predavanja i na pravnom i na ekonomiji. A ispite ću dati kada ih prijavim. Svakako ću proći iako ništa ne učim jer nije važno primite li se knjige ili ako imaš životne prakse. Naši političari imaju svi fakultete, a nemaju pojma ni o čemu i ništa ne znaju raditi. Pa ja nisam završio ni osnovnu školu, a uspio sam pokrenuti biznis i napraviti pravo malo carstvo. Zamisli, kada završim ta dva fakulteta, gdje će mi biti kraj. Ali svakako se neću nikada baviti politikom – odlučan je Macola.
– Ljudi ne vole političare, i ja ne želim biti dio njih. Imam običaj častiti ljude i ne želim da pomisle kako na taj način prikupljam glasove i želim ih podmititi – govori Macola napominjući kako mu je u ovim teškim trenucima danas najveći prijatelj njegov omiljeni Jelenko, s kojim se najviše druži jer izbjegava ljude koji ga stalno ispituju o njegovu pokojnom bratu, a on želi samo mir.
– Tjedan dana nisam bio s Jelenkom. Došao sam u restoran, a on je od veselja skoro skočio preko ograde kad me vidio. Ne možeš vjerovati koliko on mene voli. Doveo sam ga u restoran pun stranih turista. Sjedio sam sa strane i pio jamnicu, a moj Jelenko mlijeko iz bočice. Stranci su mislili da sam ja čovjek koji živi u šumi i počeli su skupljati novac za mene – govori Macola
Na kraju kaže kako je velik dio svog života pokopao zajedno sa svojim bratom Franjom na groblju u Ličkom Lešću nedaleko od Otočca. Tu je nekada živio i sad se nada kako njegova duša počiva u miru te da će policija ubrzo otkriti motiv tog gnusnog ubojstva.