Bratićevo pismo: Odluka je bila ispravna, sebično je ne htjeti dijete

Odluka Petre Grgošević Trgo – koja je 2. svibnja u KB Sestre milosrdnice 65 dana poslije moždane smrti rodila djevojčicu, a potom umrla darovavši organe – da unatoč rijetkoj bolesti krvnih žila mozga i riziku od moždanog udara rodi dijete izazvala je polemike u javnosti. Neki čitatelji postavili su pitanje etičnosti Petrine odluke jer je kod kuće već imala 13-godišnju kćer Dinu.

– Bila je neodgovorna. Gospođa je zaboravila jako važnu činjenicu – da joj 13-godišnja kći u pubertetu može ostati na “čistini” i da će tek rođeno dijete odrasti posve bez majčinske ljubavi i brige – piše u jednom od komentara. Ipak, ako je slušati liječnike, njihov je odgovor na ovakva pitanja jasan:

– Odluka mlade žene da unatoč bolesti rodi dijete ni najmanje nije utjecala na ono što se poslije dogodilo – rekao je prof. Krešimir Rotim, neurokirurg i ravnatelj KB Sestre milosrdnice. Dodao je i da su trudnice s istom bolešću već rađale te da je kavernom u mozgu mogao puknuti zbog malo jačeg kašlja ili bilo kojeg drugog banalna uzroka. Svima koji dvoje odgovorio je i bratić hrabre majke.

Sebičnost je NE HTJETI DIJETE. Hvala ti, draga sestrično, na životu

Antun Krešimir Buterin 14. svibnja 2011. godine

Čitajući različite komentare po portalima, teško je ne zapaziti određen broj zlobnika koji govore o Petrinoj "sebičnosti". Kao, mogla je još živjeti... Mudraci neki! S obzirom na to da očito nisu pročitali tekst u Večernjem listu kako treba, ne bi bilo loše da ga iznova iščitaju. Ali ovaj put polako, od slovca do slovca jer tada bi doznali da joj liječnici nisu zabranili trudnoću, nego samo – preporučili carski rez. Ni govora o smrtnoj opasnosti. Podsjeća me to na doba ljetnih odmora. Ceste krcate, milijuni turista hitaju prema moru, na odmor. Po logici ovih zlobnika, svi su ti ljudi sebična gamad jer zna se da se ljeti gotovo svaki dan dogodi neka teška nesreća s poginulima. Gotovo uvijek netko od milijuna turista ne stigne na svoje odredište. Zakon brojeva, statistika, kako god to nazvali, istina je. Tužno, ali točno. Po toj logici, trebalo bi ostati doma, zabarikadiran, u mraku, da nas sunce ne zagrije, da nas smog ne udavi, da nas na putu prema moru ne udari kamion, da nam u šetnji gradom ne padne klavir na glavu, ili kameni kipić.... Što god. Zar je sebičnost htjeti dijete? Zar je sebičnost živjeti punim plućima, zar je sebičnost odbijati živjeti život u strahu od Nečega što nam prijeti, negdje iz prikrajka, iz tmine, a da nismo ni sigurni hoće li iz tog mraka ikad izaći?

Ne, nego upravo obrnuto! Sebičnost je NE HTJETI DIJETE. Htjeti živjeti sam na svijetu, uronjen u hedonističku pjenu životne kvazislobode. Svi mi koji smo voljeli i poznavali Petru cijeli život, dobro znamo da je ona bila SVE – SAMO NE SEBIČNA. Uvijek puna života, poleta, brza na jeziku, nasmiješenog lica i vedre naravi unatoč životnim tegobama, neizmjerne ljubavi prema najbližima... Svjestan sam da se sad, kad je ova priča prodrla na medijsku površinu, svi osjećaju pozvanima nešto reći, prokomentirati, ocijeniti. Ali, kako je na temelju jednog novinskog članka apsolutno nemoguće ocijeniti bilo koju osobu, vrlo je smiono (da ne upotrijebim neku težu i drskiju riječ) usuditi se ocjenjivati – i to negativno – nekoga tko je ovaj svijet napustio u tako nesretnim okolnostima. Ili, pogledajmo to ovako: jesu li sebični vozači formule 1? Skijaši spustaši? Boksači? A što je s drvosječama? Građevinskim radnicima na skelama? Zaštitarima, policajcima i vatrogascima? Sve su to riskantna zanimanja. Jesu li možda oni sebični, neodgovorni prema sebi i svojim obiteljima zato što se bave poslom/sportom koji je opasniji od drugih? Sve je to život. Svi smo mi svjesni da smo prolazni, da je kraj svakim danom sve bliže. Uostalom, zar nismo svakim danom nakon rođenja – sve bliže smrti. To je neizbježno i po tome smo svi isti.

Svi mi, dakle, živimo te svoje živote s ograničenim rokom trajanja. I Petra je živjela svoj. Ali ono što nas čini drukčijima nije smrt, niti rođenje, već sve ono što radimo između tih dviju točaka. Ono što radimo prije BEST BEFORE. Ono što nas čini drukčijima događa se svaki dan. Petra je živjela punim plućima. Svaki dan. Nesebično dajući sebe. Svaki dan. Kada bi svi tako razmišljali i živjeli, zlobnih komentara o sebičnosti sigurno ne bi bilo. Svi bi tada bili Petra. I svi bi nesebično drugima davali sebe i svoju energiju, ljubav, vrijeme, prijateljstvo. Ukratko, ljudskost... Hvala ti, najdraža sestrično, na svakom danu, satu i minuti u tvom društvu. Mi svi dobro znamo da si ti bila škutavica samo u pirovačkom dvorištu!