'Brexit je najgluplja stvar koja se mogla dogoditi. To je greška s povijesnim posljedicama'

Nema puno mladih ljudi koji za 17. rođendan od svojih roditelja zatraže novac za članarinu u političkoj stranci. David McAllister učinio je upravo to.

– Htio sam iz mladeži njemačkog CDU-a prijeći u “odrasle” kako bih se mogao kandidirati i biti zastupnik. Mjesečni džeparac nije mi mogao pokriti članarinu – govori nam taj njemački političar, šef Odbora za vanjsku politiku Europskog parlamenta i potpredsjednik Europske pučke stranke.

– Imam 49 godina i mlađi sam od većine članova, ali sam po dužini članstva veteran – govori Mac, kako ga zovu, i dodaje: – To je britanska ironija. Naslijedio ju je od oca, Škota, pripadnika britanskih vojnih snaga koji je bio stacioniran u Njemačkoj gdje se oženio Njemicom. David je odrastao u “britanskoj zajednici”, išao u britanske škole, no politički je, ali i tipičan Nijemac koji je, kako kaže, s roditeljima redovito ljetovao u kampovima u Hrvatskoj.

– Odrastao sam u Zapadnom Berlinu, u otoku slobode okružen socijalizmom, uz pitanja: Zašto je ovaj zid ovdje? Što radi sva ta vojska? Tko su ovi ruski čuvari? Politika me zanimala jer sam jednostavno htio shvatiti što mi otac radi – nastavlja. Obiteljski je vezan za Škotsku, ondje se oženio u kiltu i, ne manje važno, navija za Glasgow Rangers. Još ima britansku putovnicu, a hoće li je moći zadržati, ovisit će o sporazumu koji EU sklopi s Ujedinjenim Kraljevstvom, u čemu i sam sudjeluje, kao i u naporima za rješavanje sadašnje krize s Turskom i migrantima.

Prošlog ste tjedna bili u Turskoj i razgovarali s tamošnjim političarima. Što točno želi predsjednik Erdoğan?

Mogu samo pretpostaviti. Ta četiri dana koja smo proveli u Ankari i Mardinu, gradu na granici sa Sirijom, svi s kojima smo se sastajali ponavljali su isto: “Prihvatili smo 3,6 milijuna izbjeglica, a Europa i međunarodna zajednica nam ne pokazuju dovoljno zahvalnosti.” Jasno sam im rekao da jesmo zahvalni, da Turska zaslužuje pomoć, uostalom već ju je dobila, a dobit će i u budućnosti. Odnos EU i Turske je, nažalost, na najnižim granama, vrlo smo zabrinuti oko njihovih unutarnjih događanja, vladavine prava, slobode medija i govora. Zabrinutost izaziva činjenica da, usprkos tome što nam je Turska saveznica u NATO-u, ta država ima bilateralne razmirice s članicama EU, Grčkom i Ciprom, te da se razilazimo u mnogo pitanja.

Iako Turska dobiva pomoć, već prije su izrazili nezadovoljstvo time što novac ne ide tamošnjoj vladi, već se uplaćuje inicijativama i organizacijama.

Točno, bude li dogovora o dodatnom financiranju, isplata organizacijama bit će naš uvjet. Ne želimo davati novac turskim institucijama. Erdoğan sa svojim neprihvatljivim korištenjem migranata kao političkih pijuna želi postići dvije stvari: dobiti veću financijsku potporu te potporu za svoje akcije u Siriji. Znamo svi da je politika teška igra, da se koriste sva sredstva, ali ovo što radi predsjednik Erdoğan je neprihvatljivo – prevoziti izbjeglice s juga zemlje, i to ne ove Sirijce koji bježe iz Idliba, već one koji su godinama ondje, te ih puštati preko grčke granice na sjeveru. Igra ciničnu igru. Iznimno je važno da EU lideri razgovaraju s Erdoğanom, ali moramo posvetiti veliku pozornost Grčkoj koja nema samo pravo nego i obavezu braniti svoju granicu koja je ujedno i vanjska granica EU.

GALERIJA Proslava Brexita

Erdoğan opet aktivira i pitanje ukidanja viza za EU. Je li realno da mu se popusti?

EU je ispunila sve obveze iz dogovora iz 2016. i očekujemo da Turska učini isto. Vize su poseban problem i tu Erdoğan miješa stvari. Turskoj je liberalizacija viznog režima s EU iznimno važna, svaki put kad sretnete nekog turskog političara pitat će kad ćemo im ukinuti vize. No uvjeti za njihovo ukidanje jasno su formulirani i ako Turska ispuni sigurnosne uvjete, što je za nas važno, liberalizacija može dalje teći, no vize i migranti nemaju veze. Pa nismo na orijentalnom bazaru na kojem se vize mogu trampiti za migrante i predsjednik Erdoğan to jako dobro zna. Isto je i po drugom pitanju, pregovorima za članstvo u EU. Proces je stao jer se Turska udaljila od naših vrijednosti i standarda.

U jednome ipak ima pravo. Relokacija izbjeglica iz te države nije išla ritmom kojim je trebala.

Tisuće izbjeglica pokušavaju prijeći granicu EU na nezakonit način i to ne možemo prihvatiti. Svi koji pokušaju tako ući, bit će zaustavljeni. Čak i ako uspiju doći na teritorij EU, bit će vraćeni. Sigurno nećemo dopustiti da koriste silu i uništavaju graničnu infrastrukturu. Postoje legalni načini da se dođe u EU, a postoje i nelegalni. S druge strane, postoje i humanitarne potrebe, moramo podržati Grčku i osigurati pomoć na otocima. Imamo i obvezu zaštititi Sirijce tako da se borimo protiv pravog uzroka migracija. Predsjednik Assad, nazvat ću ga diktatorom, odgovoran je za toliko strašnih zločina, a to može činiti samo zato što dobiva političku potporu te izravnu vojnu pomoć Rusije. Baš me zanima što bi se dogodilo da Amerikanci daju potporu diktatoru poput Assada. Siguran sam da bi na ulicama bili prosvjedi i digla bi se buka do neba. U ovom slučaju riječ je o Rusiji i iznenađujuće je koliko ljudi, posebno s ljevice, ostaje nijemo. Stvari moramo nazvati pravim imenom: Rusija je odgovorna za te strašne zločine i trebamo pojačati međunarodni pritisak na Putina.

Ne bih se složila da samo ljevica šuti. Desničari i populisti gledaju Putina kao uzor, a podržavaju ga i neki iz vaše političke obitelji. No što smo naučili, ako išta, od migrantske krize 2015. i može li se ona ponoviti?

Neće i ne može jer bi još jedna masovna, nekontrolirana imigracija dovela do ozbiljnih poremećaja u našim društvima. Ostat ćemo čvrsto pri zalaganju za humanitarnu pomoć i pravu na azil, što je uostalom upisano i u ustavu i duboko urezano u njemačku svijest zbog iskustva iz najmračnijih dana naše povijesti. A gdje smo napredovali? Za početak, Grčku vodi vlada koja, za razliku od tadašnje Tsiprasove, zna da ima obvezu i odgovornost čuvati granicu, a ne samo – kao tada – propuštati ljude dalje preko Balkana u EU. Sad smo svi složni i naša je poruke migrantima: ne dolazite. Potom, imamo sporazum s Turskom. Sad vidimo koliko je važno ubrzanje procesa stvaranja stvarne europske granične i obalne straže, no treba djelovati puno brže, ali tu onda dolazimo do novca. Želimo li ojačati Frontex i imati dodatnih 10 tisuća graničara, mora se uložiti novac.

Koliko ova situacija s migrantima ide na ruku populistima?

Njemački AfD bio je u padu kad je došla masovna migracija i narativ da je naša zemlja izgubila kontrolu. Za razliku od Hrvatske, koja je bila tranzitna zemlja, mi smo bili odredište. Izazov jest bio velik, ali se on ne može i ne smije ponoviti. Ako se migrantskom krizom bavimo razumno, onda desni populisti neće imati materijala.

Neki iz EPP-a, primjerice mađarski premijer Viktor Orbán, politički je profitirao od stava prema migrantima.

Treba nam europska solidarnost, a imamo države koje jednostavno kažu da neće primiti nikoga. Mi smo kontinent utemeljen na kršćanskim vrijednostima. No naša trvenja s Orbánom su daleko veća, nas brine sloboda govora i vladavina prava. Zasad smo unutar naše grupacije našli kompromis – članovi Fidesza su još članovi, ali nisu u tijelima. Unutar EPP-a postoje tri struje: zapad i sjever smatraju da bi Fidesz trebali isključiti iz članstva, istok da ne i treći koji kažu da je suspenzija za sada u redu, ali da ne može trajati zauvijek. Jasno smo im rekli što se mora promijeniti, no, nažalost, stvari su se od tada još pogoršale.

Ima li optimizma oko pregovora EU i Ujedinjenog Kraljevstva oko budućih odnosa? Sudeći po tome koliko je trebalo da se postigne i usvoji sporazum o povlačenju, te nevoljkost Borisa Johnsona da produži tranzicijski period i nakon 1.1. 2021., što se može učiniti?

Tek smo na početku i moj je savjet bio da se krene u razgovore u duhu dobre volje i obostranog uvažavanja. Prvi put razgovaramo s državom koja je dosad bila potpuno inkorporirana u europsku pravnu stečevinu. Stisnuti rokom, nećemo moći riješiti sve probleme te ćemo morati postaviti prioritete, a to su trgovina, sigurnosna suradnja i neka vrsta upravljačke strukture i mehanizma za rješavanje sporova koja će nas voditi u sljedećem razdoblju.

EU se dosad pokazala jedinstvenom, no sada se počinju javljati tektonske pukotine, ovisno o partikularnim interesima članica i vezama s Britanijom. Njemačku brine autoindustrija, Nizozemce luke, Francuze ribarstvo.

EU 27 su do sada pokazale iznimno zajedništvo i trebamo tako i nastaviti. EU treba ostati ujedinjena i nikako ne dopustiti da nas neka treća država, u ovom slučaju Ujedinjeno Kraljevstvo, razdvoji.

Ujedinjeno Kraljevstvo dosta je razjedinjeno oko Brexita. Kao dijelom Škot, nadate li se da će na upražnjeno mjesto zastavu u Bruxellesu doći Škotska?

Moje je podrijetlo škotsko-britansko, ali sam si obećao da se neću uvlačiti u pitanje neovisnosti jer je život prekratak. Potpuno sam neutralan. To je nešto što će morati odlučiti u Škotskoj, a detalje o drugom referendumu o neovisnosti morat će dogovoriti London i Edinburgh. Ta će tema biti prominentna na izborima za škotski parlament u svibnju sljedeće godine s tom razlikom što Edinburgh sada smatra da im nije potrebna dozvola Londona. No treba reći i da je Škotska isključila bilo kakav oblik referenduma u stilu onog katalonskog. Bit će zanimljivo vidjeti što će se događati. Jer 2014. glavni argument za ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu bio je upravo taj da Škotska želi ostati u EU. Da se tada osamostalila, bila bi tretirana kao treća država i morala bi proći proces pristupanja. Jedan od glavnih argumenata Škotske sada je da želimo ostati u EU, Škotska je stara europska nacija i kultura i izbačena je iz EU protiv svoje volje.

Nagađalo se da bi Britanija htjela sporazum po ugledu na onaj između EU i Kanade?

Ujedinjeno Kraljevstvo je jedinstvena zemlja i zato će sporazum EU i nje biti jedinstven i skrojen po mjeri da ispuni očekivanja i zahtjeve obje strane. I stoga nije dobro navoditi primjere sporazuma s drugim državama. No jedno je jasno – ako dobrovoljno izađeš iz jedinstvenog tržišta i iz carinske unije, ako dobrovoljno odlučiš da više nećeš prihvaćati europske zakone, ako odlučiš da nećeš slušati odluke Europskog suda, onda moraš biti spreman snositi i posljedice. Ne možeš imati sve. Britanija je donijela suverenu odluku da napuste sve EU institucije i da, kako kažu zagovornici Brexita, ponovno preuzmu kontrolu. Ali onda se ne možeš pretvarati da se ništa neće promijeniti. Zemlja koja odbaci sve te institucije više neće imati nesmetan protok roba, usluga i ljudi.

Iz Londona se mogu čuti glasovi kako Boris Johnson želi “alternativne” načine kontrole granice Republike i Sjeverne Irske, mimo dogovorenih točaka kontrole u lukama. Vjerujete li Johnsonu?

Pregovaramo u dobroj volji, ali uz tri principa: želimo zaštititi jedinstveno tržište, pravni poredak i očekujemo da obje strane ispune obveze iz ugovora o povlačenju. Imamo rješenje za Irsku i Sjevernu Irsku i kontrolama na moru. Britanska se strana obvezala na to i zato je začudno kad premijer Sjeverne Irske sada govori da kontrola neće biti.

Što ako Ujedinjeno Kraljevstvo uspije bez velikih turbulencija ne samo preživjeti već i napredovati izvan EU?

Prvo, vjerujem da je Brexit najgluplja stvar koja se mogla dogoditi, da je to povijesna greška s ozbiljnim posljedicama. No, sada je gotovo. Još pokušavam shvatiti što se zapravo ondje dogodilo. Ovako to vidim. Prvo, htjeli su sačuvati novac. Zagovornici Brexita obećali su ljudima da će izlazak biti besplatan, što nije točno. Britanija se obvezala ispuniti financijske obveze od gotovo 60 milijardi eura. Drugo, htjeli su ograničiti useljavanje. Više od 50 posto useljenika dolazilo je izvan EU i imali su, da su htjeli, pravne mogućnosti da smanje useljavanje. Što bi danas bilo Ujedinjeno Kraljevstvo bez radišnih ljudi iz istočne Europe, bez famoznog “poljskog vodoinstalatera”? Kakva bi im bila bankarska industrija bez marljivih Nijemaca, Francuza i Hrvata. Živimo u povezanom svijetu i tužno je da država koja je bila simbol tolerancije i otvorenosti sad u ovakvom stanju. Žele sami sklopiti vlastite trgovinske sporazume. Želim im u tome svaku sreću. No Britanija gotovo i da nema vlastitu ekspertizu za pregovore jer je to desetljećima za njih, i to jako uspješnom radila EU. I ne vidim kako bi bila u boljoj situaciji kao individualna država nego u bloku od 500 milijuna ljudi. EU nije svjetska sila, ali je trgovačka. U rangu smo s najvećima, sa SAD-om i Kinezima. I na kraju, mislim da je najveći nesporazum bio oko suvereniteta. Govore o povratku kontrole, povratku suvereniteta koju im je, kao, oduzeo Bruxelles. Nitko tim ljudima nije dobro objasnio koncept europske suverenosti. U globaliziranom 21. stoljeću, europski suverenitet je način da sve europske države, koje su manje-više male – zadrže svoj nacionalni suverenitet. Znam da Londonom kolaju glasine da će Britanci otići od stola. Mi smo zainteresirani za dobre odnose s njima, ali su i oni itekako zainteresirani za dobre odnose s nama. Samo deset posto izvoza iz EU ide u Britaniju, dok iz te države u Europu dolazi 50 posto njihovih proizvoda i usluga. Mi smo im najveće tržište. U susjedstvu smo. Neće nas moći zamijeniti nekim drugim ni u sljedećim godinama, a ni stoljećima.

VIDEO Doček Brexita u Londonu

Video: Tomislav Krasnec/PIXSELL