Malo je tko u hrvatskoj politici toliko osporavan kao aktualni šef SDP-a i lider Restart koalicije Davor Bernardić. Mladog političara, kojeg su članovi SDP-a nakon povlačenja Zorana Milanovića 2016. velikom većinom glasova izabrali za novog šefa stranke, gotovo svi komentatori pokopali su i prije nego što je pobijedio na izborima. Bernardić je na društvenim mrežama bio isključivo predmet ismijavanja i sprdnje, a u javnosti je prevladavalo mišljenje da je riječ o bezličnom stranačkom aparatčiku koji predstavlja oličenje kadrovske pustoši i bezidejnosti SDP-a. Iako mu kao šefu najveće opozicijske stranke pripada i neformalna titula šefa oporbe, Bernardiću je i to pravo bilo osporavano.
Mnogi su mislili da su to bile prevelike cipele za njega. Sve što je radio nailazilo je na kritike, ne samo izvanstranačke javnosti, nego i unutar stranke. Prigovarali su mu zbog neuvjerljivosti, manjka karizme i viška ambicioznosti. Bernardić je u SDP-u od početka imao brojnu i tvrdokornu unutarstranačku opoziciju, a uglavnom je riječ o Milanovićevim kadrovima, koja je ustrajno osporavala njegovo vodstvo i zahtijevala njegovu smjenu, no preživio je sve pokušaje rušenja. Dio najglasnijih Bernardićevih kritičara ubrzo je suspendiran, ali ni to nije donijelo mir u stranci, nego je samo dodatno produbilo sukobe. U jednom su trenutku čak i njegovi stranački pokrovitelji tražili od njega da se povuče, ali on je to odbio, premda se unutarstranački rat pretvarao u agoniju koja je prijetila potpunim urušavanjem SDP-a.
Iako su ankete predviđale da će Restart koalicija biti relativni pobjednik parlamentarnih izbora 2020. godine, rezultati glasovanja dali su sasvim drugu sliku. Koalicija je osvojila samo 41 mandat. Bernardić je nakon toga odlučio da će vođenje SDP-a do unutarstranačkih izbora prepustiti Zlatku Komadini, a on se više neće kandidirati za predsjednika stranke.
Stipendija iz Račanovih ruku
Međutim, Bernardić nije odustajao. Mnogi ne bi izdržali tolike napade i pritiske, no Bero, kako ga zovu stranački prijatelji, nije se predavao. Njegovi protivnici očito su zanemarili jednu od njegovih glavnih odlika – upornost. Šefa SDP-a život nije mazio. Navikao je na udarce, i to od rane mladosti. Bernardić je rođen 1980., a njegovo djetinjstvo i odrastanje obilježili su gubici, nedaće i neimaština. Roditelji su mu se rastali kada je imao osam godina. Nakon toga živio je s bratom i majkom. Kako je zbog skromnih primanja majka morala iznajmiti jednu sobu u njihovu stanu na Savici, Davor se seli kod bake i djeda na Trešnjevku. Od svoje 14. godine počinje raditi na zagrebačkim gradilištima kako bi pomogao obitelji. Na ekonomiji u Botincu prenosio je vreće kukuruza i graška, a kao izvrstan učenik davao je instrukcije iz fizike i matematike.
Ubrzo stiže i novi udarac: 1998. umire njegov otac Damir, sudionik Domovinskog rata. Bernardić će kasnije ispričati kako je otac u ratu ostao bez posla, pa je po povratku s fronta bio prisiljen raditi kao zaštitar. Bernardić je zarana počeo pokazivati zanimanje za matematiku i fiziku. Otac ga je zainteresirao za astrofiziku, zvijezde, svemir i Nikolu Teslu. Već u petom razredu osnovne škole odlazi na natjecanja iz matematike i fizike, a u sedmom sudjeluje na županijskim i državnim natjecanjima iz tih predmeta. U drugom razredu srednje škole postaje državni prvak u fizici, konkurirajući za međunarodnu olimpijadu. Sličan uspjeh ponavlja i idućih godina, a dvaput je predstavljao Hrvatsku na međunarodnoj olimpijadi u Kanadi i na Islandu. Potom upisuje fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, a kao jedan od najboljih studenata dobiva stipendiju tjednika Nacional. Stipendiju mu je osobno uručio – Ivica Račan.
Stigma Bandićeva učenika
Koncem devedesetih, nakon očeve smrti, privukla ga je politika. S 18 godina učlanjuje se u SDP i postaje stranački aktivist. Počeo je lijepljenjem plakata i dijeljenjem letaka, a SDP-u su ga privukla socijaldemokratska načela, koja su mu uvijek bila najbliža. Želio je nešto promijeniti, a to, kako je sam jednom rekao, nije mogao iz kafića. Bernardić je u SDP-u prešao autentičan put od običnog člana do prvog čovjeka stranke. Na početku je vrlo aktivan u Forumu mladih SDP-a, 2005. postaje i predsjednik Foruma, a 2008. ulazi u Sabor kao zamjena za Milana Bandića, koji je tada još bio u SDP-u. Kao čelnik Foruma mladih Bernardić surađuje s Bandićem, zbog čega ga do danas prati stigma Bandićeva učenika, čime se naglašava njegova politička nesamostalnost te dodatno pojačava teza prema kojoj je on na čelu SDP-a samo marioneta Zlatka Komadine i Rajka Ostojića.
Unatoč svim prigovorima, jedan Bernardićev potez ipak je naišao na nepodijeljenu potporu stranačke i političke javnosti. Prilikom sastavljanja SDP-ove liste za lanjske europske izbore Bernardić je dao šansu ne samo poslušnicima, nego i unutarstranačkim protivnicima, osiguravši da na listi budu jaka i prepoznatljiva imena, što je osiguralo uspjeh SDP-a na europskim izborima, ali i pomoglo ublažavanju sukoba i podjela unutar stranke. Nakon tog dalekosežnog poteza ni unutarstranački oponenti Bernardiću nisu više osporavali pravo da predvodi SDP na parlamentarnim izborima, na kojima se ne odlučuje samo o budućnosti SDP-a, nego i o njegovoj političkoj sudbini.
Za obožavatelja lika i djela druga Tita logičan je slijed Radnička fronta.