'Zašto bih u zakonskom smislu trebala imati više prava zato što sam vjernica?'

Katolička teologinja koja se bavi nenasilnim djelovanjem dr. Ana Raffai nedavno je osvježila medijski prostor u javnoj raspravi o Istanbulskoj konvenciji. Na to ju je nagnao izostanak informacija o smjeru Drugog vatikanskog sabora koji je određujući za razumijevanje katoličkog nauka, kaže, i stav Sabora o Crkvi u dijalogu sa suvremenim svijetom, koja potiče katolike da surađuju u pluralističkom društvu za opće dobro, jer katolici sa svim građanima grade demokratsko društvo, a ne katoličku državu.

Kako gledate na ulogu Crkve u dnevnopolitičkim temama? Neke se zakonske odredbe predlažu uz obrazloženje da se njima uvažava vjera, primjer su najave izmjena Obiteljskog zakona.

U duhu Koncila želim istaknuti opasnost moraliziranja bez etičnosti. Moraliziranjem zovem utjerivanje stvarnosti u korzete svojih ideala, dok se etičnost odnosi na etiku brige i obilježava kršćanski/katolički stav empatičnosti kojim i odiše zadnja enciklika pape Franje Amoris laetitia. U njoj se jasno vidi kojem idealu mi katolici težimo, ali isto tako nismo slijepi na pastoralnu stvarnost. Već je Ivan Pavao II. istaknuo da je princip postupnosti najvažnija mjera konkretnog pastoralnog pristupa.

Brinem se zbog najava izmjena Obiteljskog zakona prema kojima bi oblicima obiteljskog zajedništva koja nisu verificirana ženidbom bila uskraćena prava, navodno iz poštovanja prema demokršćanskim vrijednostima, jer ne vidim kako se uskraćivanjem prava drugima svjedoče kršćanske vrijednosti. Ne vidim ni kako se uskraćivanjem prava drugima štiti naš oblik braka. Samo vidim da se u fundamentalističkoj maniri naše vrijednosti tumače kao norme svima drugima, a to nije smisao katoličkog nauka, to odgovorno tvrdim.

Možete li pobliže objasniti razliku između smisla katoličkog nauka i nekih situacija koje se u praksi događaju?

Kao katolkinja njegujem svoju vjeru. Ona je temelj iz kojeg razumijem sakramente i zašto mi je važan upravo taj način života, u obitelji sa svojim suprugom i djecom. Ako tog temelja nema, za svakog drugog moj način življenja obitelji ideološka je prisila. S druge strane, za življenje vjere i sakramenata ne treba mi da u Ustavu piše da je brak zajednica muškarca i žene! Uznemiruje me kada moja svetinja postaje drugome malj nad glavom jer on to nema ili se s takvim svjetonazorom ne slaže. Moji prijatelji 40 godina žive u izvanbračnoj zajednici i bojim se da će izmjenom zakona njihova zajednica biti vrednovana kao manje vrijedna, a to nije ni točno ni pravedno. Ne želim ni neprimjereno uplitanje katoličke hijerarhije u zakonodavstvo i organizaciju demokratskog društva jer ono pripada području politike koje Drugi vatikanski sabor jasno smatra područjem djelovanja vjernika laika, a ne klerika. Očekuje da se vjernici angažiraju u društvu i da ne očekuju od svojih pastira da im daju gotova politička rješenja. Katolička crkva iskreno se trudi adekvatno odgovoriti na stvarnost koju čine obitelji. Na Sinodi o obitelji u Rimu 2015. lomila su se koplja oko pitanja kako s rastavljenima i ponovno oženjenima jer pastoralna praksa pokazuje da bi kruti doktrinarni kurs bio pastoralno potpuno nepravedan. Kad muž ostavi ženu ili obrnuto – zar je pravedno ne pitati se s kojim pravom oni u drugom braku ne bi trebali imati pristup sakramentu pričesti? Papa Franjo je kao pravi čovjek pluralizma pustio da se o tome razgovara i njegov je stav da se ne stvara norma za sve, već da se praktično rješavaju pojedini slučajevi.

Ali Crkva u praksi ima svoja čvrsta pravila.

Problem je u nametanju krutih pravila cijelom društvu. Obiteljski zakon ne pripada kanonskom pravu Katoličke crkve, nego je dio legislative svjetovne države. Katolička crkva promišlja svoj nauk u granicama koje si je postavila i meni čvrsta pravila ne smetaju jer sam ih slobodno prihvatila i imam uvjete života u kojima ih lagodno mogu poštovati. Ali ako Katolička crkva promišlja kako da sve druge oblike obiteljskih zajednica koji ne odgovaraju njezinu idealu braka i obitelji uključi u život zajednice kao članove jednakog dostojanstva, onda tek zakon o obitelji ne bi trebao raditi razlike u ravnopravnosti. Obitelj nisu samo mama i tata, već je to i sama mama ili sam tata ili par bez djece. Nikako mi nije jasno što ja imam od toga da pravo koje ja imam ne dozvoljavam drugome? Moja vjera ispunjava me na suštinskoj razini, zašto bih u zakonskom smislu trebala imati više prava zato što sam vjernica?

Često se kao odgovor ističe da su građani većinom vjernici.

Za evanđelje ne vrijedi zakon kvantitete, većina smo pa treba biti po našemu. To je sasvim suprotno evanđelju. Briga za one koji su manjina i koji su ugroženi jer nemaju privilegija povlašteno je mjesto realizacije vjere. Taj duh evanđelja prepoznaju svi ljudi, bili vjernici ili ne. A postavljanje sebe kao mjerila za sve druge zato što nas ima puno ne podsjeća na Boga koji je dobar i milostiv. To je nametanje koje nije u duhu evanđelja. Nemamo pravo zauzimati javni prostor, i to vrijedi za sve vjernike, ne samo kršćane, ako širimo duh mržnje i netrpeljivosti! Ne treba nam još jedan izvor nasilja u ime vjere, isključivosti, mržnje.

Mnogi stavovi ljudi koji se zalažu za tradicionalne vrijednosti vrlo su rigidni, kako to da se smatraju vjernicima, a toliko odmaknu od evanđeoske poruke?

Ljudima je teško pojmiti dijalektiku između temelja vjere i političkog rada za opće dobro. Npr. ja ću se za ljudska prava zalagati jer vjerujem u Isusa Krista, a vi jer vidite smislenost toga. Znači, različiti su nam temelji, ali borimo se za ljudska prava, a ne za to da oni drugi sutra dođu u crkvu. Ovo što se danas događa s ponavljanjem izjava Biskupske konferencije kao političkih recepata za vjernike, pa tko ne sluša nije katolik, primjer je “loše neposrednosti” između politike i religije. Kršćanstvo nema specifične upute što je dobra politika. Vjera je temelj, mudrost kojom gradiš svoj život i na temelju nje donosiš odluke. Nas zavodi što nas je 86%, ali nema nas 86% da bude sve po našemu, to nije kršćanski princip; kršćanski princip je “ono što ste učinili najmanjemu, meni ste učinili”. Da nas ima 99%, to da smo kršćani vidi se po tome je li onima kojih je 1% dobro s nama koji smo većina!

Nismo čuli takve poruke s masovnih skupova koji su se održavali u posljednje vrijeme.

Sve je više indicija koje ukazuju da hrvatske konzervativne udruge djeluju u skladu s ciljevima konzervativnih agenda američke i europske provenijencije poput Agenda Europa ili CitizenGo, a ne kao autohtone organizacije civilnog društva. Zato je čudno da se predstavljaju kao branitelji nacionalnih vrijednosti i čuvari katoličkog identiteta. Problem je što je taj pokret jako sličan katoličanstvu, a kada malo zagrebete, vidi se da su mnoge postavke vrlo daleko od kršćanskih vrijednosti. Zapravo on teži tradicionalističkoj restauraciji, vraćanju na prošla vremena, a ne aggornamentu, posadašnjenju vjere, što je stav kojim se Katolička crkva suočava s novim izazovima suvremenog svijeta. Naravni moralni zakon, koji zastupa katolički nauk, nije tradicionalistički povratak na uvijek iste oblike društvenog života, nego je “izraz moralnog osjećaja koji omogućuje čovjeku da razumom razlučuje što je dobro, što zlo”. Prirodni zakon potvrđuje čovjeka kao biće razuma i slobode. A primjena prirodnog zakona “vrlo je raznolika, može zahtijevati prilagodbu mnogostrukim uvjetima života”. U pozivu na restauraciju naravnog poretka gore navedenih udruga ne prepoznajem ovaj naravni moralni zakon. Nadalje, proučavanje Biblije proces je koji svaki put otkriva nove slojeve poruke, historijsko kritičko čitanje Biblije jasno se razlikuje od fundamentalističkog doslovnog tumačenja svetog teksta. Proučavanja traže nove odgovore ukorak s teorijskim razvojem u znanosti. Isto vrijedi, npr., za razumijevanje odnosa muškarca i žene. Dugo se narav žene tumačila kao da je naravno ona podređena muškarcu. Danas se to ne tvrdi. Jako je važno poštovati, a ne manipulirati istinom drugoga jer kao katolici vjerujemo da je Bog svakog čovjeka, baš svakog osmislio kao osobu razumnu i slobodnu. Stoga zlorabiti slobodu drugoga za svoje ciljeve nije Božji put.

Zašto su onda ti pokreti široko prihvaćeni među vjernicima?

Mislim da katolici u Hrvatskoj lako mogu konzervativne stavove izjednačiti s jedino katoličkim i zato što se mi u tradicionalnoj Crkvi više brinemo za poslušnost nego za slobodu osobe. Demonstracije protiv Istanbulske konvencije pokazale su da se katolike plaši nečim što je duboki identitetski strah, npr. da neće više biti roditelji. Vjerujem da je puno ljudi iskreno pobožno, ali nisu osnaženi u teološkoj kulturi laika. To govorim iz iskustva rada s grupama vjernika. Kad imamo radionicu o nenasilju i u grupi je časna sestra, a treba reći nešto o vjeri, tri laika kažu: “To će bolje objasniti časna.” A ne traži se školsko znanje o vjeri, nego vlastita artikulacija onoga što vjeruju. Kao da im nedostaje samosvijesti govoriti o svojoj vjeri. Ne bih rekla da je mnogo ljudi sklono ekstremizmu, već da se radi o nekom obliku autocenzure, nekom “policajcu u glavi”, kako kaže Augusto Boal, i mi i pravoslavci laici imamo tog policajca, protestanti kao da su tu slobodniji.

Čini se da Crkva nije protiv tih pokreta?

Katolička crkva u Hrvatskoj, u smislu hijerarhije, smatra da je odgovorna za kapital i moć koju ima. Kler smatra da se odgovorno odnosi prema povjerenim dobrima ako čuva stečeno bogatstvo. Tu slabo prolazi evanđeoski savjet da se ne vežemo za bogatstvo jer će nam srce biti tamo gdje nam je materijalno blago. Bogatstvo i privilegije velika su kočnica u mijenjanju društva prema više pravednosti. Zato i je slogan ovoga pape “biti siromašna Crkva sa siromašnima”. Trebat će vremena da se takva Crkva ostvari u Europi, no put koji je zacrtao Drugi vatikanski sabor je jasan: Crkva sebe vidi u pluralističkom društvu u kojem želi biti u dijalogu sa svim ljudima dobre volje. Katolici su sasvim u skladu s misijom Crkve kada se zajedno sa svim drugim građanima – ravnopravni, a ne zamišljajući da su moralno superiorni – zalažu za opće dobro. Hoće li netko u toj suradnji poželjeti biti katolik, to nije skriveni cilj suradnje za pravednije društvo. Ionako, mi vjerujemo da je vjera plod milosti, a ne nametanja od prerevnih vjernika.