Jedan komentatorski žutokljunac, ali zreo kao crvenokljuni rasist, napisao je ovih dana hvalospjev europarlamentarcu Ivanu Jakovčiću.
Istarski političar je, kako piše antologijskim stilom koji redaktorima skraćuje život, zasjao “nakon dugo vremena pojavne odsutnosti”. A slavi ga zbog hrabrosti s kojom je izjavio da bi Hrvatska trebala prihvatiti arbitražu o granici sa Slovenijom, te zbog tvrdnji da će pozdrav “ZDS” srušiti ugled Hrvatske u svijetu i da je štetno svrstavanje uz Višegradsku skupinu. Pa poziva Jakovčića, kojeg bi rado vidio kao vođu oporbe, da se vrati u Hrvatsku iz “samonametnutog izgnanstva” u Europskom parlamentu, koje mu je zapravo bilo samonametnuti spas, jer s golemom plaćom može vraćati silne kredite kojima je kupio “pola Istre”. I ne mora, kako se svojedobno jadao u “Nedjeljom u dva” na HTV-u, jesti konzerve.
Ali ovdje mi je zanimljivo što Jakovčiću pripisuje velike zasluge za razvoj Istre. Zahvaljujući tom razvoju Istra ima i dobru zaštitu od požara - za razliku od Dalmacije, od koje je razvijenija, piše mladi crveni rasist, jer je “društveno otvorenija, tolerantnija, progresivnija”. Ovakve kolektivne optužbe (kojima zapravo hoće reći da je Dalmacija zatucana, primitivna, isključiva, ustaška) obilježavale su najcrnje političke režime, s posljedicama koje i danas izazivaju jezu. Tako je nastavljen sramotan niz ljevičarskih rasističkih ispada, i to netom nakon što je na ljevici svadba Velimira Bujanca dočekana s boljševičkim ideološkim rasizmom kao okupljanje mračnih desničara, pa se kao okužene, poput Davora Bernardića, žigoše i one s ljevice koji su “Židovu” i “Ciganinu” Bujancu čestitali ženidbu, što je posebno smetalo Marasu, Bauku i Glavaševiću.
Prije koji mjesec visokopozicionirani esdepeovac Siniša Hajdaš-Dončić u povodu promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu, za koju se najviše zauzimao Zlatko Hasanbegović, rekao je: “Poturice su uvijek bili veći Turci od samih Turaka. E, to vam je Hasanbegović.”
U pristojnim zemljama poslije takve izjave zauvijek se leti iz politike, no iz SDP-a nije bilo nikakve reakcije. Ali to je normalno za ljevičare među kojima su se u politici i u najvišoj vlasti desetljećima održavali i notorni ubojice. I to po pravilu – što veći broj žrtava na duši, lakše napredovanje u hijerarhiji. Rasističke ispade u svojoj skromnoj političkoj ostavštini ima i bivši predsjednik SDP-a i premijer Zoran Milanović. Saborske zastupnike koji bi mu postavljali neugodna pitanja otpisivao je čak i po tome gdje su živjeli. Profesorima povijesti iz malih mjesta koji su ga, kad je rekao da Finska nije imala građanski rat, uhvatili u neznanju, izrugivao se riječima: “Stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine nam objašnjavaju koliko je bilo mrtvih kao da su ih oni osobno prebrojavali”.
Vrijeđao je cijele regije, pa je tako jednom rekao (istina, poslije se ispravivši): “Dalmatinci i Slavonci se inate, a Međimurci rade”. Među zadrtim ljevičarskim novinarima, a takvih je jako mnogo, od početka osamostaljivanja hrvatske države do danas uobičajeno je, kao što se u totalitarnim rasističkim državama činilo Židovima ili Ciganima, sotonizirati stanovnike Hercegovine ili Dalmatinske zagore, a i manje zajednice kao što su Imoćani, što je bila i metafora za ocrnjivanje cijelog hrvatskog naroda. Svojedobno je jedan tjednik objavio anketu koja se cijela odnosila na Hercegovce, s pitanjima koja su otprilike glasila – Biste li svoju kćer udali za Hercegovca?, Kako biste podnosili Hercegovca kao susjeda?, Mislite li da su Hercegovci primitivniji od drugih skupina hrvatskog stanovništva? itd.
Moglo bi se još nabrajati, no recimo još samo da su glavni teoretičari komunizma Marx i Engels bili veliki rasisti, te su pojedine narode, među njima i Hrvate, smatrali nepovijesnima, a sricali su o njima genocidne, rasističke pamflete. Ljevičari su uvijek htjeli biti jedini i nepovredivi društveni kriterij, “vlasnici” stvarnosti i povijesti koju su za tu svrhu i krivotvorili, vrhovni suci svijeta, što je značilo i neporecivu težnju za vlašću, pa otud i “pravo” i da budu rasisti.
Ali su hrvatski ljevičari uvijek svoju zlobu vješto znali pripisivati političkom protivniku i razglašavati je, pa su u javno pamćenje, iz kojeg su brisali svoje nepodopštine, uspješno utiskivali “grešnost” Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Velimira Bujanca, Jakova Sedlara i drugih “desničara”. Kako? Tako što dominiraju medijima, za što je desnica jednostavno nesposobna.
Vrijeme ce pokazati Ivkosicu, vrijeme. Znas onu, kolo srece se okrece?