Britanac Michael Freer dugo je razmišljao koja bi država bila idealna za njega. Tražio je blagu klimu te državu koja je jednako udaljena od mora koliko i planina kako bi mogao svoje slobodno vrijeme provoditi u prirodi. Nakon što se okušao u Argentini, Indiji te Kambodži, prije šest godina shvatio je kako je ono što on traži upravo u Hrvatskoj.
- U Hrvatsku me odveo Erasmus u Barceloni kao dijelom mog studija španjolskog jezika. To je bio ultimativni trenutak kada sam shvatio da želim živjeti u inozemstvu – započeo nam je svoju priču Michael u sklopu serijala Večernjeg lista 'Stranci u Hrvatskoj'.
Nakon dolaska u Split 2015. godine, Michael je trebao pričekati još nekoliko mjeseci prije nego što je dobio dozvolu za rad. Trenutno živi u dalmatinskom mjestu Trolokve s tek preko stotinu stanovnika, i kaže da je apsolutni raj.
- Trenutno pomažem prijatelju s uzgojem vinograda, voća i povrća. Preselio sam se taman kad je krenula pandemija tako da su mi Trolokve bile idealne. Nikoga nema u blizini, ujutro kad se probudiš čuješ samo cvrkut ptica i možda pokoju kravu – kazao je.
Rakija je favorit
Ako pomaže prijatelju s vinogradom, onda je zasigurno bio i u berbi, upitali smo ga.
- Da, naravno. Iskreno, meni je od cijelog procesa najdraže raditi rakiju, dok prijatelj najviše voli vino tako da smo si napravili jedno dobro partnerstvo – kazao je.
Trenutno mu nije problem živjeti daleko od svih, u kamenoj kući s grijanjem na drva i vodom iz izvora.
- Sve je stvar organizacije. U Splitu sam barem dvaput tjedno pa onda usput kupim sve što mi treba. Kao i u svakom drugom normalnom selu, jednostavno se treba naviknuti. U Indiji i Kambodži sam živio u jako skromnom smještaju, nismo imali ni vodu pa smo ju morali naručivati jer je voda iz bunara bila prljava i puna bakterija – objašnjava nam.
- Svakako je mojima draže posjećivati me u Hrvatskoj nego što je to bilo kad sam živio u Kambodži – dodaje.
Upitan o tome što smatra idealnim načinom života, Michael nam je pojasnio da mu je balans najvažniji.
- Većina ljudi ovdje ima dvije kuće – jednu u gradu i jednu u ruralnom području. To bi mi bila idealna ravnoteža koju bih volio uspostaviti, no ja bih radije preko tjedna vrijeme provodio izoliran od ostatka, a vikendom odlazio u grad i družio se, dok većina ljudi ovdje radi suprotno – kazao je pa malo s nama prokomentirao lokalne 'ćakule' koje se vode o njemu.
- Ne znam koliko mještani ovdje znaju o meni, mislim da samo puno nagađaju. Neki su mislili da sam se oženio u hrvatsku obitelj, dok neki ni ne znaju otkud sam – samo znaju da nisam odavde. Svi su me na početku pitali kada se vraćam u Ujedinjeno Kraljevstvo i nije im bilo jasno zašto ne odlazim. Sada kada sam već naučio jezik više me to nitko ne pita, vjerojatno jer vide da je ovo moj dom – objašnjava.
- Vjerujem da neki Hrvati ne vole strance zato što ih gledaju samo kao osobe koje kupuju apartmane u Hrvatskoj i time podižu cijene na tržištu. Bio sam i ja u situacijama koje nisu bile najugodnije, no to se događa svugdje. Ako te ljudi ne znaju kao osobu, često će sami stvoriti svoju sliku u glavi o tebi – govori nam.
Niti jedan neugodni komentar ili situacija nisu ga natjerali da spakira kofere da petama vjetra.
- Jednom sam prilikom otišao u MUP i djelatnica mi je na šalteru za strance kazala kako se unutar zgrade kao službeni jezik koristi hrvatski, zbog čega bih i ja trebao pričati hrvatski jezik. Slažem se ja s time, no onda si postavljam pitanje zašto uopće postoji šalter za strance? Sreća je bila što sam tada znao hrvatski jezik taman koliko mi je bilo potrebno da joj objasnim što mi treba pa se i djelatnica smirila – objašnjava nam.
'Hrvati su puno direktniji'
- Neki su mi na početku govorili i da se ni ne trudim naučiti hrvatski jezik jer mi nikako ne ide, no sada to pripisujem samo direktnosti koju Hrvati imaju, uspoređujući s nama Britancima koji se ponašamo vrlo diplomatski. Mi bismo mi upitali - 'Možeš li mi molim te dodati ovo?', vi ćete samo reći - 'Daj' – kazao je.
Kaže kako to nije ništa drugo nego stvar kulture u Hrvatskoj, a i sam je postao puno direktniji otkad je ovdje.
- U Ujedinjenom Kraljevstvu moram samog sebe podsjećati da ne koristim imperative svaki puta kada trebam nešto – prepričava nam, a kaže kako je zbog života u Dalmaciji počeo i kasniti jer i svi ostali kasne.
- Na početku nisam niti odlazio na kave za vrijeme radnog vremena, osim ako se ne bi pričalo o poslu jer sam naviknuo na potpuno drugačiji tempo u Britaniji – dodaje.
U međuvremenu je osnovao i svoju tvrtku koja se bavi, i to citiramo, 'razvojem društvenih poduzeća i društvene odgovornosti'. Upitan što to točno znači, Michael nam je baš onako britanski uljudno i odgovorio.
- Najjednostavnije rečeno, mi smo konzultantska tvrtka koja radi s kompanijama koje pokušavaju postati društvena poduzeća tj. žele stvoriti balans utjecaja na ljude, Zemlju i zarade. Radi se većinom o mlađim tvrtkama koje žele implementirati strategije koje jednako donose profit koliko i razmišljaju o dobrobiti svojih zaposlenika i kvaliteti proizvoda koje nude – objasnio nam je te kazao kako radi i s hrvatskim tvrtkama, što nam je probudilo znatiželju pa smo ga upitali kako Hrvati stoje po tom pitanju.
- Cijeli svijet još uči o tom konceptu poslovanja, pa tako i Hrvatska. Mnoge tvrtke same sebe nazivaju društvenim poduzećima, no one to nisu. Neću ih imenovati, ali po mom mišljenju profit društvenog poduzeća mora dolaziti barem 50 posto od tržišta, a ne se u potpunosti financirati putem EU fondova. Osim toga, taj isti profit trebao bi se većinski iskoristiti kako bi se pomoglo zajednici, a ne ga raspodijeliti među dioničarima. Ipak, nekoliko je tvrtki u Hrvatskoj koje se razvijaju u tom smjeru – neke od takvih su i čakovečka Zadruga Humana Nova te čokolaterija Hedona iz Križevaca – objasnio nam je.
- Jedan od većih problema je premalen angažman vlasti – imali smo strategiju o društvenom poduzeću koju smo trebali razviti do 2020., a sad je 2022. pa se još uvijek čekamo rezultate. Kako bi se takvo poslovanje razvilo, potrebna je suradnja privatnog i javnog sektora – kritički se osvrnuo Michael, ali nam ipak dao nadu.
Zakon koči
- Funkcionirat će i u Hrvatskoj kada svi budu radili zajedno. Svakako bi taj koncept više zaživio kada bi tvrtke u Hrvatskoj zakonski mogle biti registrirane kao društvena poduzeća, što trenutno nemamo ovdje. Još uvijek bi to trebala biti poduzeća koja ovise o tržištu, no uvođenjem takve vrste tvrtke kupci bi konkretno znali da svoj novac investiraju duplo – u proizvod ili uslugu koju kupuju kod te tvrtke, ali i u lokalnu zajednicu – objašnjava nam.
Sa svojih 35 godina ne razmišlja o tome gdje će živjeti u daljnjoj budućnosti, ali idućih nekoliko godina sigurno neće otići iz Hrvatske. Bavi se i udrugom Jedna mladost koju je sam osnovao, a kao direktor Hrvatskog udruženja digitalnih nomada često putuje po cijeloj Hrvatskoj i upoznaje različite profile ljudi, na čemu je jako zahvalan.
- Shvatio sam da su Hrvati jako ponosni na uspjehe svojih sugrađana, no nikad im ne daju podršku kakvu bi možda trebali davati. Mislim da je ovdje teže uspjeti nego u jednom SAD-u baš zbog svih tih prepreka koje se postavljaju ovdje tako da mislim da bi Hrvati svakako trebali biti ponosniji na ono što imaju – zaključio je Michael.
Svatko tko želi ugraditi sebe u našu domovinu i učiniti je bolje i prosperitetnijom te poštivati nas narod je što se mene tiče dobrodošao. Sretno.