Svoje mjesto pod sunce u Hrvatskoj je pronašlo mnogo stranaca, a jedna od njih je i Mira Maughan (23) iz Londona čiji dolazak z Lijepu našu dokazuje koliko život može uistinu biti nevjerojatan.
- Sve je počelo s mojom majkom Ruskinjom i njezinim tadašnjim mužem Australcem. Oni su željeli napustiti Veliku Britaniju jer je bila prevelika gužva, život je bio prebrz, te je njoj nedostajala Rusija, a njemu pak Australija. Isto tako, moja majka je imala znatnih zdravstvenih problema zbog manjka vitamina D. Gledali su na karti gdje bi mogli otići. U igri je bilo više država. Nakon što su razmišljali o uobičajenim kandidatima kao što je Španjolska, Njemačka i Srbija, pokazalo se da Hrvatska ispunjava sve kriterije - kazala nam je Mira.
Neke od prednosti Hrvatske su bile što je sigurna, članica Europske unije, a kulturološki je kombinacija istoka i zapada, što je bilo idealno i za njezinu majku, ali i očuha.
- Pronašli su muškarca koji im je pomogao kupiti nešto zemlje, jer je moja majka željela živjeti na selu. Godinama smo planirali se preseliti u Hrvatsku i jedan dan je moja majka rekla: 'To je to, selimo se ove srijede u Hrvatsku. Spakirat ćemo se i idemo'. I odselili smo se tako u Hrvatsku - ispričala je Mira naglasivši kako su njezini došli, ali da je u njezinom slučaju bilo to ponešto drugačije.
Istaknula je kako je ona sama bila protiv preseljenja u Hrvatsku jer nije znala ništa o Hrvatskoj: - Znala sam o Bosni i Hercegovini jer gledam Euroviziju. Hrvatska za mene je bila 'ja ne znam gdje je to. Želim živjeti u Londonu. Želim živjeti londonskim načinom života'. Oni su otišli, a ja sam završila srednju školu.
I dok su njezini prilagođavali životu u Hrvatskoj, ona je planirala ostati u Engleskoj i studirati biomedicinu. Međutim, onda je shvatila kako nije sigurna želi li to uopće raditi.
- Sve što sam radila kako bi ostala u Londonu, bio je promašaj. Nisam imala dovoljno novca, nisam mogla naći posao i stvari su postajale sve kompliciranije. No, čim sam rekla da idem u Hrvatsku sve je palo na svoje mjesto. Prijavila sam na posao za koji nisam kvalificirana i zvali su me odmah da dođem na intervju. Cijene avionskih karata su bile jeftine - prisjetila se tih prvih dana.
Taj prvi posao nije dobila, ali je zato vrlo brzo dobila drugi posao. U nekoliko dana je našla i cimericu pa se mogla i odseliti od doma.
Kulturni šok
Na pitanje što joj je bio najveći kulturni šok u tim prvim mjesecima, ustvrdila je kako ga nije ni doživjela jer se odmah osjećala kao da je doma.
- U Engleskoj se nisam osjećala kao Engleskinja, a u Hrvatskoj se ne osjećam kao Hrvatica. Ali način života koji je ovdje ima smisla, tako da je bilo posve suprotno od kulturnog šoka već je bilo 'ovako to treba i biti' - navela nam je.
Kad govori o Hrvatima, ima riječi hvale. Doživljava ih otvorenim i prijateljski nastrojenim ljudima. No, možda joj je najveći šok bio taj što mora sve raditi osobno i to da se svugdje plaća gotovinom.
Nadometnula kako ima svašta za reći o birokraciji i obećala duhovito: - Imam priče iz MUP-a.
No, odmah je naglasila kako se Hrvatska izuzetno promijenila u posljednjih nekoliko godina, te nije propustila priliku niti pohvaliti državnu instituciju s kojom kao strankinja najčešće ima posla.
- Policijska uprava u Petrinjskoj konačno ima nekoliko zaposlenika koji pričaju engleski. Kad sam ja tu došla, imaju su samo jednog frajera koji je pričao engleski i nikad nisam uspjela pričati s njim. Toliko puta su vikali na mene... - požalila se i dodala: - Čak sam pokušala pričati s njima na hrvatskom ili bi ih pitala da mi napišu na papir, ali bilo je uvijek 'ne'. Ali sada imaju nekoliko zaposlenika s kojima se može pričati na engleskom, a dokumenti se mogu poslati mailom. Korona je znatno tome pomogla. Korona je revolucionarizirala MUP.
Kao neke od promjena koje je primijetila da su se dogodile u Hrvatskoj je širenje željezničke mreže, sve više restorana sa stranom hranom, a znala je da se Hrvatska sigurno mijenja kad je u dućanu pronašla korijandar, što joj je prije bilo itekako teško za naći.
- U Hrvatskoj posebno cijenim što mogu pronaći jeftino domaće svježe povrća i voće. Kad sam živjela u Folnegovićevom naselju, ulice su im zelene, imaju visoko drveće, a tamo je bio starac kod kojeg bi svakodnevno kupovala domaće voće i povrće... To je za neke loš dio grada, ali ima pristupačne cijene i nevjerojatno se probuditi u tom okruženju.
Mira Maughan u jednom kontekstu nije pretjerano štedjela Hrvate. Kaže nam da je primijetila lošu tendenciju kod mnogih Hrvata da posao obave na najbrži mogući način bez obzira na to što će ih to na kraju skuplje koštati. Kao primjer ispričala nam je iskustvo koje je imala prošle godine na početku lockdowna.
- Došla sam na početak radnog vremena postaje u Petrinjskoj ulici i čekala sam u redu zajedno sa strancima i Hrvatima. Čekali smo tri sata, a unutra su puštali ograničen broj ljudi. Tada je iz postaje izašla žena kako bi nam rekla da je kraj rada sa strankama. Rekla je Hrvatima da odu u jedan red, a strancima u drugi. Međutim, rekla je to na hrvatskom - nevjerica joj se čuje u glasu dok prepričava nemili događaj.
- Hrvatima je rekla da svoje papire mogu srediti u postaji u Heinzovoj ulici, a strancima je rekla da više ne rade i zbogom. Naravno da su se ljudi naljutili. Ljudi su počeli udarati po vratima, jer su čekali satima - objasnila je.
Ta je zaposlenica, podsjetila je, imala jedan zadatak, a to je obratiti se skupini ljudi među kojima su bili stranci koji nužno ne govore hrvatski jezik.
- Mogla je koristiti Google translate. Morala je opet izaći pred nas i na kraju situacija se ipak smirila. Ali, to je ostavilo snažan utisak na mene jer ne znam što su mislili. Ona ne priča niti jedan drugi jezik osim hrvatskog, a morala se obratiti strancima.
No, danas godinu dana kasnije ima i malo drugačije iskustvo.
- Moram pohvaliti i MUP - dodala je, objasnivši kako je upoznala divne zaposlenice koje joj uvijek pomognu i nitko više ne viče na nju. Kao napredak vidi i u dokumentima u kojima je sve napisano što se treba imati.
Mlada Engleskinja uvjerena je kako ju je promijenio život u Hrvatskoj, te više nije toliko sramežljiva te je čak više otvorena prema ljudima. Nadometnula je, doduše, kako je zbog života u Lijepoj našoj stekla više strpljenja i razumijevanja, pogotovo kad ima posla s birokracijom.
Kako većina ljudi priča barem malo engleskog, a ona sama priča malo hrvatskog, 23-godišnjakinja i nema toliko problema u komunikaciji s ljudima.
Život u RH
Jedna od tema koja se nije mogla propustiti, upravo je Mirin dojam o ostatku Hrvatske.
- Split me podsjeća na pozadinu policijskih serija iz 1970-ih. Nešto poput serije Magnum, taj stil - ispričala je pritom se smijući.
Nešto drugačiji dojam ostavile su druge popularne destinacije na obali.
- Meni omiljena mjesta su Korčula i Šibenik i to jer sam se tamo jako dobro provela. Šibenik je sjajan jer tamo ima mladih ljudi i događaja. Istina, ponajviše tijekom ljeta, ali to je grad u kojem ljudi još uvijek žive. Za razliku od Paga koji sam posjetila. Obišli smo grad u roku sedam minuta i vidio si sve, ali tijekom zime tamo nema ničega. To je barem ono što sam vidjela. Obožavam Korčulu. Prekrasna je. Jednostavno je drugačija.
Posebno je se dojmila Slavonija, čiju hranu nije propustila pohvaliti. I stava je kako je taj dio Hrvatske podcijenjen.
Na pitanje može li se uspjeti u Hrvatskoj i kako komentira odlazak Hrvata u druge zemlje iz perspektive nekog tko je došao tu živjeti naglasila je kako je već o toj temi s mnogima pričala.
- Mislim da je tužno i kad bi ljudi ostali, to bi napravilo razliku. No, isto tako shvaćam da ne postoji poticaj da ostanu. Puno je veći poticaj da se ode. Primjerice, početna plaća liječnika je niska. Stoga kad diplomiraš naravno da je jasno da ćeš otići u Njemačku gdje je plaća znatno veća. Jasno mi je to, ali mislim da bi bilo bolje kad bi ljudi ostali ovdje - smatra mlada Engleskinja.
Brexit je posve promijenio svijet, a ponajviše Veliku Britaniju. Kako ona vidi to što se događa, otkrila je i to u ponešto neočekivanom odgovoru: - Ne znam dovoljno da bi o tome mogla komentirati. Obje strane imaju svoje argumente.
Koliko su pozitivan dojam Hrvati i naš način života ostavili na Miru, mlada Britanka nije sakrivala.
- Hrvati podupiru jedni druge i lijepo je biti dio toga, iako nisam Hrvatica. Ako te ljudi poznaju i sviđaš im se, pomoći će ti. Kad sam došla tek u Hrvatsku, ljudi su mi se javljali samo zato što sam bila nova i nisam znala nikoga i zvali su me da upoznam njihove prijatelje. To mi se dogodilo nekoliko puta u Hrvatskoj i na tome sam zahvalna - ispričala nam je za kraj.
Jezici se govore, a priče pričaju...