Prvo što je Brown učinio nakon što su njegove riječi izišle u javnost i srozale mu izborne izglede na minimum bilo je da nazove umirovljenicu Gillian Duffy i ispriča se, a onda je, smatrajući da to nije dovoljno, i otišao do nje da bi joj se ispričao gledajući je u lice.
Neki članovi njegova PR tima bili su zabrinuti zbog takva poteza, smatrajući da je telefonska isprika bila dovoljna i da bi premijer trebao krenuti dalje i prepustiti taj incident zaboravu, ali Alastair Campbell, najbliži medijski suradnik Tonyja Blaira, na svom je blogu napisao da je to bila ispravna odluka:
- Neki članovi njegova tima brinuli su se zbog odlaska k gospođi Duffy, jer se već ispričao telefonom, zbog mogućih medijskih interpretacija i komentara. Ali on je bio odlučan da mora otići kod nje jer je znao da ju je povrijedio i htio se iskupiti za to, ma koliko to ponižavajuće izgledalo po mišljenju drugih.... Brown je postupio manje kao kalkulantski političar, a više kao ljudsko biće koje zna da je nešto skrivilo. Osjećao je ljudsku potrebu, zbog sebe i zbog gđe Duffy, da ode do nje.
Ono što je Gordon Brown rekao iza zatvorenih vrata u domu gđe Duffy u Rochdaleu vjerojatno je slično onom što je govorio medijima nakon izbijanja cijele afere: da je krivo čuo ono što je ona govorila, da čovjek ponekad kaže i ono što ne misli, da bi na kraju priznao da je jednostavno zgriješio i da se kaje zbog toga. Koliko će mu sve to pomoći, ovisi između ostalog i od njegove "izvedbe" na sljedećoj večerašnjoj predizbornoj TV-debati, čija je tema gospodarstvo.
,da čovjek ponekad kaže i ono što ne misli, d abi na kraju priznao da je svinja uostalom kao i svi ostali koji se nedaju uloviti ... Ne ponekad Političari nam stalno govore ono što nemisle zato i ispada sve krivo. Kada su privatnom i sigurnom od javnosti onda je riječ o o stoci sitnog zuba kojima treba dobro uzde zatezati i mlatiti bičem dok nepočnu krv piškiti !