Brkić se 'žrtvovao', ministri na broju

Izborom novog ministra branitelja, više od četiri mjeseca nakon održavanja izbora, konačno smo dobili kompletnu Vladu. Vuk sit, ovce na broju, moglo bi se reći nakon što je na tu funkciju, možda svojom voljom, a moguće i mimo nje, kandidiran Milijan Brkić, koji se potom elegantno povukao. Zadnja kadrovska slagalica u Vladi ne može se promatrati odvojeno od unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Brkića se gurnulo na tanak led zahtjevne ministarske pozicije, čime bi morao otići s mjesta glavnog tajnika stranke, upravo pred unutarstranačke izbore, koje bi s ministarske pozicije morao promatrati “vezanih ruku”. Čim je kandidiran, došao je u fokus medija, počelo je podgrijavanje i razvlačenje slučaja plagijata diplomskog rada, a nad glavom su mu visjeli problemi u resoru za koji izgledno ubuduće neće biti sredstava koliko su branitelji očekivali. No pokazalo se opet kako Brkić nije nimalo naivan jer se galantno “žrtvovao”, odustao od ministarske pozicije, pritom ispao faca u većem dijelu javnosti te skromno ostao na funkciji koja je, pred unutarstranačke izbore u vladajućoj stranci, u biti puno “teža” nego bilo koja ministarska.

Unutarstranački izbori u HDZ-u bit će neizvjesni kao utrka za nogometnog prvaka Hrvatske. Stvarna moć nije u imidžu, već u radu na terenu, a tu je Brkić nenadmašan. U ovom trenutku jedino bi protukandidat koji bi imao njegovu potporu mogao ugroziti Karamarka, a čini se da od toga nema ništa. Dugo spominjani pretendent na poziciju šefa HDZ-a Andrej Plenković, izgleda, preuzimanje stranke poima kao ugodno spuštanje padobranom na prijestolje koje će pripremiti i uglancati drugi. U međuvremenu se javilo nekoliko marginalaca, pseudokandidata za predsjednika stanke čija je uloga stvaranje privida istinskog pluralizma u HDZ-u. Odluka da se prvo obave izbori za predsjednika, a onda za sve ostale razine, u biti će dovesti do toga da se stranka dodatno centralizira i ustroji pod predsjednikom, jer će se malo tko usuditi kandidirati mimo šefovih “pomazanih” kadrovskih izbora. Stranka će time biti funkcionalnija, ali upitno je i koliko kadrovski ojačana, pogotovo u Zagrebu, gdje HDZ tavori već skoro dva desetljeća. Bez drastične promjene i jačanja u glavnom gradu, HDZ ne može računati na dugoročnu stabilnu vlast u zemlji i tu će biti najzanimljivije vidjeti hoće li doći do pomaka. Kako sada stvari stoje, iz unutarstranačkih izbora izaći će koherentniji HDZ, u kojem će sve biti još više centralizirano i ovisno o predsjedniku, uz nešto utjecaja glavnog tajnika.

Puno je zanimljivija utrka za šefa HSS-a, gdje uspješni gradonačelnik Samobora Beljak opasno prijeti staroj strukturi. Stoga, ako on ove subote dođe na čelo stranke, stvari bi se bitno mogle promijeniti i unutar vladajuće koalicije.

Slijedi i veliki obračun u SDP-u gdje se, po starom partijskom običaju, nakon unutarstranačkih izbora očekuje velika sječa kadrova poražene strane. SDP ne očekuje samo zaoštrena borba Milanović – Komadina, već vrlo brzo nakon izbora i temeljno pitanje – kako dalje? Kakvu će politiku zastupati, kako će se postaviti prema glavnim gospodarskim i socijalnim problemima zemlje, kakvu će alternativu nuditi? Hoće li se politički i ideološki profilirati ili će ostati taoci strukture koja nosi lijevu hegemoniju u medijima, kulturi i nevladinu sektoru, a za koju se, kako vrijeme prolazi, sve manje čini da igra za SDP, a sve više izgleda da je SDP, na svoju štetu, igrao za njih. Moraju li hrvatski socijaldemokrati tegliti sav simbolički teret “antifašista”, moraju li misliti kako udomiti Feralova gladna usta, smatrati da je Frljić vrhunac kazališta i mučenik poput Pasolinija, moraju li biti u funkciji nametanja rodne ideologije, slijediti Pupovčev takt?

Oštro polariziranje javnosti najviše se generira na području kulture, a dvije simbolički najistaknutije figure “kulturnog rata”, intendant Frljić i ministar Hasanbegović, svojim odnosom podsjećaju na vic o sadistu i mazohistu, u kojem mazohist moli sadista “muči me, molim te”, a sadist kaže “neću”. Frljić djeluje kao prikriveni sadist u ruhu mazohista, dok priziva svoju smjenu. Prema takvom igraču je mazohistički odnos, trpljenja i toleriranja u smislu: neću te smijeniti, neću reagirati na provokacije, ljubazno ću te pozdraviti na ulici, vrhunac sadizma. Aranžiranje Frljićeve smjene ono je što on želi kako bi nastavio mit o svom mučeništvu, umjetničkom i aktivističkom. Pametnija desna kulturna politika bi ga držala do kraja mandata, kao kap vode na dlanu. HNK Rijeka kao starački dom jugoslavenskih glumačkih velikana i provincijalni pogon za “avangardno” propitivanja svega osim sedamdesetogodišnje kontinuirane vlasti u gradu karikatura je kulturne nemoći stare lijeve paradigme u Hrvatskoj. Kao jedan od najjačih predizbornih aduta HDZ-a Frljić je trebao, zajedno s bivšim ministrom Jovanovićem i još nekolicinom zaslužnika, dobiti stranačku zahvalnicu nakon izbora.

Patetična ofenziva na Hasanbegovića jenjava. Nisu ga uzdrmali, a sad mu se neki već i ulizuju. Javnost nisu uspjeli uvjeriti da ministar Šustar smatra da je Zemlja ravna ploča nastala prije šest tisuća godina i da je Panenić patološki kradljivac s fiksacijom na stiropor. Dobili smo i stabilnog ministra branitelja. Što će se dalje događati? Sada je vrijeme da se konačno počne propitivati sadržaj vlasti, pa se umjesto glumaca željnih pažnje i NGO-dojenčadi, u medijima sve više pojavljuju zahtjevi sindikata i konkretne teme vezane za rad ministara.

No, iako kultura i “kulturnjaci” pune medijske stupce, događanja vezana uz njih ipak neće presuditi vladajućoj koaliciji. Koga još briga za priopćenje Platforme 112, što su Kulturnjaci denuncirali The Guardianu ili što je Frljić okačio na gaće? Vlast opstaje ili puca na odnosu HDZ-a i Mosta. Nakon skorašnjih unutarstranačkih izbora srednjoročno će sve oko HDZ-a biti jasno, no što će se u bliskoj budućnosti događati s Mostom? Hoće li se dalje profilirati kao stranka ili će ostati labava koalicija nezavisnih lista? Hoće li kadrovski jačati? Na koji će segment biračkog tijela ciljati na sljedećim izborima? Lijeve protestne glasove nakon odluke da koaliraju s HDZ-om mogu zaboraviti. Hoće li stoga nastojati zagrabiti dublje i šire u konzervativno biračko tijelo, dakle politički se tući s HDZ-om? Simpatije tog dijela javnosti nakon dugo vremena dobili su amandmanom za drastično smanjenje sredstava za ured bivšeg predsjednika, što bi se očekivalo od HDZ-a, ali zanimljivo – od njih takva inicijativa nije došla. Ima li Most snage povući neke “desne” teme koje HDZ koristi u kampanji, a onda redovito zaobilazi? Može li se Most odmaknuti od neinformiranog govora o lustraciji, poput lupetanja o “lustriranju pretvorbe i privatizacije”, retoričkih pseudopitanja “hoće li se lustrirati i oficiri JNA koji su prešli na hrvatsku stranu”, “svi članovi Partije” i slične nebuloze, te se, umjesto toga, educirati po pitanju suočavanja s totalitarnim naslijeđem i to politički artikulirati? Može li Most poduprijeti Hrvate u BiH u borbi za jednakopravnost mimo HDZ-ove politike čije je oličenje novopečeni savjetnik predsjednice Mate Granić, a kojoj je, u konačnici, više stalo do tapšanja američke ambasade nego do vlastitog naroda u drugoj državi? Može li Most biti osigurač da se nakon jedne karikaturalne SDP-ove kulturne politike, s njihovim intendantima, njihovim nevladinim udrugama, njihovim satiričkim emisijama, ne dobijemo istu karikaturu sa suprotnim predznakom? Što će biti s Mostom, odlučit će rezultati i sudbina Vlade, ali i ono što će se događati oko njihova unutarnjeg profiliranja. Nakon izbora u HDZ-u i SDP-u Most će ostati jedni važan politički faktor čije vodstvo nema friško provjeren unutarnji legitimitet. Zašto se i to ne bi ispitalo?