Broj prijavljenih silovanja porastao za 131,7 posto, MUP objasnio zašto

Ne mogu se sjetiti kakva sam bila prije. Tko sam bila, što sam htjela? Prijateljice mi kažu da sam bila djevojka s ambicijama koja je htjela putovati i živjeti život. No sve moje ambicije pale su u vodu. Nakon što se to dogodilo, više sam se puta pokušala ubiti. Više sam puta hospitalizirana. A on? On je bio u pritvoru, a nakon što je izašao o meni širi gnjusne laži. Njegovi prijatelji tražili su me na poslu. Njegove prijateljice viču mi da sam kurva. On preko društvenih mreža prijeti mojoj obitelji. Tražila sam zabranu pristupa, no sud ju je odbio izdati. I sve zato što nisam htjela šutjeti. Istraumatizirana sam kao i sve žrtve nasilja. Sve mi je to postalo preteško. A teško je i dok čekam pravdu. Optužnica protiv njega postala je pravomoćna, no sve to predugo traje. Strah me je svega. Okrećem se za svojom sjenom, ne mogu funkcionirati, ne tražim posao jer više ne mogu raditi. Ne čudim se ženama koje o tome šute. Jer nakon što vas netko tako napadne, sustav vas još jednom siluje. Morate proći neugodan ginekološki pregled. Odgovarati na opetovana pitanja gdje ste bili, što ste nosili, kako vam je prišao, kako vam je to napravio, što ste mu vi rekli, jeste li se opirali... Naš je sustav takav da žrtve gleda kao novi predmet u svojoj ladici. Stalno iznova moraš ponavljati mučne detalje, vraćati se na to mračno mjesto. Sve je to trauma. Iznova. Iznova. Iznova. Ubiju vam nadu da ćete dočekati kraj, sustav ne percipira kako se vi kao žrtva osjećate. Sustav vas tjera da se osjećate krivima, iako za ništa niste krivi...

Stid, krivnja, strah

Te mučne riječi svjedočanstvo su jedne od žrtava silovanja koja je, nakon traume koju je preživjela, odlučila da o tome neće šutjeti. Prijavila je počinitelja, o tome i javno progovorila, s nadom da će njezina priča, kao i priče drugih žena koje su se našle u istoj situaciji, pomoći da se podigne svijest javnosti o tome da je silovanje strašan zločin. Zločin koji žrtvu razara fizički i psihički. Mnoge žene o tome ne žele govoriti ni svojima najbližima, a kamoli policajcima, tužiteljima i sucima. U procesu prijave zločina i čekanja pravde, žrtva se dodatno stigmatizira i viktimizira, a u našem, i ne samo našem, patrijarhalnom društvu još se uvijek, na žalost, smatra, da si je žena sama kriva za to što joj se dogodilo. I to zato što je popila koje piće previše, sama noću šetala ulicom, nosila prekratku haljinu, nije jasno i glasno rekla ne, nije se dovoljno opirala... Patrijarhalno je to razmišljanje koje je teško iskorjenjivo i koje samo po sebi dovoljno govori o neravnopravnom položaju žena u današnjem društvu.

Iako živimo u 21. stoljeću i smatramo da smo kao društvo jako napredovali, neka shvaćanja ne mijenjaju se stotinama godina. U pojedinim dijelovima svijeta i danas se silovane žene prisiljavaju na udaju za svog silovatelja kako bi spasile “čast” svoje obitelji. Ili još gore, obitelj ih zbog te iste “časti” nakon grozomornog čina kojem su bile izložene ubije. Drugdje se silovanje koristi kao ratna taktika, što su međunarodni sudovi tek nedavno počeli tretirati kao ratni zločin. Koliko je žena u Hrvatskoj prošlo traumu silovanja, teško je reći, no prema istraživanjima civilnih udruga koje se bave žrtvama seksualnog nasilja ispada da na svako prijavljeno silovanje dolazi između 10 i 20 njih koja su neprijavljena.

S druge strane, statistike Ministarstva unutarnjih poslova pokazuju da je u prvih sedam mjeseci ove godine broj prijavljenih silovanja porastao za nevjerojatnih 131,7 posto jer ih je u sedam mjeseci ove godine prijavljeno 95, dok ih je u istom razdoblju 2019. bilo prijavljeno 41. U porastu je i broj prijavljenih pokušaja silovanja jer ih je u prvih sedam mjeseci ove godine prijavljeno 13, dok ih je u istom vremenu lani bilo prijavljeno sedam, što je povećanje od 85,7 posto. Iako su brojke pomalo zastrašujuće te upućuju da se znatno povećao broj prijavljenih silovanja, u MUP-u imaju obrazloženje za to. Prema njima, razlog porastu prijavljenih silovanja za 131,7 posto ne leži u činjenici da je takvih grozomornih djela dosita više, već u izmjenama Kaznenog zakona koje su na snagu stupile 1. siječnja 2020. godine. Do 1. siječnja ove godine u Kaznenom zakonu postojao je članak koji je definirao spolni odnošaj bez pristanaka, čime se definiralo da je to odnos u kojem netko ne sudjeluje dobrovoljno, za što je bila predviđena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora. S druge strane, silovanje se definiralo kao odnos s uporabom sile ili prijetnje, za što je bila predviđena kazna od jedne do 10 godina zatvora. Takve definicije prisilnog seksualnog odnosa bile su pomalo shizofrene jer je po logici stvari svako silovanje nasilan čin u kojem jedna strana ne sudjeluje dobrovoljno, bez obzira prijeti li joj počinitelj tijekom takvog nasilja ili ne. Na nelogičnosti tih zakonskih odredbi godinama su upozoravale civilne udruge koje se bave zaštitom žrtava seksualnog nasilja te pojedini pravnici, a stvar se zahuktala prošle godine pojavom inicijative Spasi me! koja je, nakon nekoliko odioznih slučajeva koji su šokirali hrvatsku javnost, vrlo glasno upozoravala da žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja nisu adekvatno zaštićene te je tražila zakonske izmjene. U tome su i uspjeli pa je iz Kaznenog zakona brisan članak koji definira spolni odnošaj bez pristanka te je njegov činjenični opis postao stavak članka zakona kojim se definira silovanje. Osim toga, izmjenama Kaznenog zakona, kazne za silovanje su izmijenjene pa sada minimalna kazna više nije godinu već tri godine zatvora, dok je maksimalna kazna i dalje ostala 10 godina zatvora.

MUP stoga smatra da se ovogodišnji porast prijavljenih silovanja za 131,7 posto ne može pripisati znatnom porastu takvih kaznenih djela, već činjenici da su, kako kažu, među prijavljena silovanja sada statistički uvrštena “sva djela koja su ranije bila samostalna i nisu bila tu vidljiva.” Pojašnjavaju da su u prvih sedam mjeseci 2019. godine imali 54 prijavljena spolna odnošaja bez pristanka te 41 silovanje, što je, prema njima, ista brojka koja odgovara ovogodišnjim prijavljenim djelima nakon nove pravne kvalifikacije.

Da bi izmjene Kaznenog zakona mogle imati veze s povećanim brojem prijavljenih silovanja, misli i Una Zečević Šeparović, odvjetnica koja volontira za Spasi me! i koja je bila dio radne skupine koja je radila na izmjenama Kaznenog zakona.

– Ako je porastao broj prijavljenih silovanja, to bi bila dobra stvar jer je cilj Spasi me! bio da se javnost senzibilizira za takve zločine odnosno da se oni više prijavljuju, a žrtva destigmatizira. No mislim da to ipak ima više veze s izmjenama Kaznenog zakona. Do izmjena Kaznenog zakona policija, tužiteljevo i sudovi silovanje u braku tretirali su kao spolni odnošaj bez pristanka, a sada i to postaje osnovni oblik silovanja. Dobro je i što je minimalna kazna povećana s jedne na tri godine jer to sucima onemogućava ublažavanje kazne koje se počesto ublažavaju zbog krivih razloga. Optuženiku se u obzir kao olakotno uzme to što ima maloljetnu djecu ili to što se ispričao žrtvi, što, prema mojem mišljenju, nije razlog da netko za takav zločin dobije malu kaznu – kaže Una Zečević Šeparović.

Pojašnjava da je najveći problem s postupcima za silovanje to što oni predugo traju, ponekad čak i dulje od kazne koja na kraju bude izrečena počinitelju.

Među žrtvama i tri muškarca

Prema podacima Ženske sobe, civilne udruge koja se bavi žrtvama seksualnog i obiteljskog nasilja, suđenja za silovanja u prosjeku traju od tri do pet, a ponekad čak i do 10 godina.

– Silovanje je čin koji ne razara samo žensko tijelo, već i um. Fizičke posljedice možda i prođu, no psihičke ostaju godinama. Silovanje ne razara samo žrtvu, već i njezinu obitelj, a žrtve silovanja okolina dodatno stigmatizira stavom da su žrtve same krive za to što im se dogodilo. Žrtvama silovanja često se zamjera i to što o tome šute godinama prije nego što odluče, ako uopće odluče, to prijaviti. I pri tome svi zaboravljaju da žene koje su pretrpjele takvo nasilje prvo moraju priznati same sebi da im se ono dogodilo. Boje se o tome pričati iz straha da ne razore brak i obitelj te straha kako će njihova okolina reagirati. A u svemu tome ne pomaže ni sustav koji ih svojom sporošću dodatno viktimizira umjesto da stane iza njih te funkcionira kao švicarski sat – kaže Una Zečević Šeparović.

Da se odnos prema žrtvama silovanja teško mijenja, svjedoči i istraživanje Eurobarometra iz 2016. godine prema kojem je čak 10 posto ispitanika smatralo da je seks bez pristanaka opravdan ako je žena nosila izazovnu odjeću, dok je još 12 posto ispitanika smatralo da je seks bez pristanka opravdan ako je žena bila pijana ili drogirana. I vjerojatno nitko od tih 10 odnosno 12 posto ispitanika nije smatrao da tu nije riječ o seksu već o silovanju. Inače, iako su žrtve silovanja, kao i obiteljskog nasilja, prema istraživanjima u 95 posto uglavnom žene i djeca, među njima ima i muškarca. U MUP-u tako kažu da su među ovogodišnjim žrtvama koje su prijavile silovanja u tri slučaja to bili muškarci koji, praksa pokazuje, o takvim traumama rijetko govore te se kao i žene s njima izuzetno teške nose.

Prema podacima MUP-a, u samo jednom ovogodišnjem prijavljenom silovanju počinitelj je ostao nepoznat, a istraživanja pokazuju i da počinitelji uglavnom dolaze iz privatnog ili poslovnog okruženja žrtve, odnosno riječ je o počiniteljima koji su žrtvi od ranije poznati. Podaci Ženske sobe, temeljeni na njihovim i međunarodnim istraživanjima, pokazuju da je između 14 i 25 posto žena bilo izloženo nekom obliku seksualnog nasilja dok su bile u vezi ili braku, dok je od 10 do 14 posto žena bilo izloženo silovanju u braku. Između 40 i 45 posto žena u nasilnim vezama seksualno je zlostavljano. Više od polovine njih višestruko je seksualno zlostavljano u duljem razdoblju, a čak u 18 posto slučajeva nasilni partneri silovanje su počinili pred djecom. Osim žena, seksualnom su nasilju izložena i djeca, a 93 posto djece do 18 godina koja su bila izložena takvom obliku nasilja poznaje svog počinitelja.

Pandemija koronavirusa dodatno je pogoršala situaciju s obiteljskim i seksualnim nasiljem pa u Ženskoj sobi kažu da su tijekom karantene u ožujku zabilježili porast poziva onih koji su tražili pomoć. Tijekom 2019. godine imali su osam posto takvih poziva, a u ožujku ove godine 19 posto. Prisilno zatvorene među četiri zida sa zlostavljačem, žrtve su im se uglavnom se javljale e-mailom i telefonom tražeći pomoć.