Bruni Bušiću i Tuđman radio na priručniku

U hrvatskoj političkoj emigraciji tiskano je nekoliko priručnika za gerilski rat, koje prvi put u cijelosti predstavljamo hrvatskoj javnosti. Većinu njih tiskalo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), najtajnija organizacija u hrvatskoj emigraciji, koja je organizirala nekoliko gerilskih akcija u komunističkoj Jugoslaviji, od kojih je najpoznatija Bugojanska akcija izvedena u lipnju i srpnju 1972. godine. HRB su osnovali 1961. u Australiji mladi hrvatski emigranti Jure Marić, Geza Pasty i Ilija Tolić. HRB je bio ustrojen po uobičajenim pravilima revolucionarnih organizacija. Postojao je šifrirani način djelovanja i svaki je član imao konspirativno ime. Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna člana, a primljeni je član morao položiti prisegu.

Prvi priručnik “Kletva” HRB je tiskao u Australiji sredinom 60-ih godina u samo nekoliko desetaka primjeraka. Navodno je autor bio Pašti, koji je kratko nakon toga, 17. srpnja 1965, netragom nestao u francuskom gradu Nici. Bože Vukušić u knjizi “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva” tvrdi da je Udba Paštija otela u Francuskoj i dovela u Jugoslaviju gdje ga je mučila i ispitivala te napokon likvidirala, navodno na imanju Saveznog sekretarijata unutarnjih poslova na Fruškoj gori. Tamo je, prema nekim svjedočanstvima, tajno likvidiran i Andrija Hebrang.

Drugi priručnik, “Osvetnici Bleiburga”, HRB je tiskao u Australiji krajem šezdesetih godina u četrdesetak primjeraka. Kao autor potpisan je Apostol Plemić, što je bio pseudonim Adolfa Andrića, dok su stvarni autori uz njega bili i njegov brat Ambroz i Pavao Vegar, kasniji vođe Bugojanske akcije. Autori su priručnik, među ostalim, posvetili “palim hrvatskim borcima koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine, ocu hrvatske revolucionarne misli Eugenu Katerniku koji je svoj život žrtvovao u prvoj hrvatskoj Rakovičkoj revoluciji, Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom drugog svjetskog rata, hrvatskim žrtvama Bleiburga koje su sro-jugoslavenski okupatori hladnokrvno pomorili nakon završetka rata, hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu koji je zbog obrane hrvatskih interesa  ubijen po srpskim imperijalistima...“

Dvije godine nakon Bugojanske akcije, 1974, u SAD-u je izašlo drugo, nadopunjno izdanje istog priručnika, ali navodno bez odobrenja vodstva HRB-a. Naime, prilikom posjeta hrvatskim emigrantima u Chicagu, jedan primjerak priručnika u SAD je odnijela Ružica Andrić, supruga Ambroza Andrića, te ga, neovlaštena, dala pretiskati i prodavati.

U međuvremenu je HRB tiskao nekoliko drugih, šapirografiranih izdanja strogo internih priručnih materijala, u kojima su iznesene razne pouke za gerilski rat i općenito konspirativni revolucionarni rad.

Zatim su se 1977. pojavila još dva priručnika čiji su autori tvrdili da im je namjena, kao i prije spomenutih, služiti hrvatskim revolucionarcima za gerilsku i diverzantsku obuku. Jedan, “Revolucija i sloboda”, napisao je Josip Badurina pod svojim inače poznatim pseudonimom Hrvoje Lun, a drugi, pod naslovom “Što treba znati hrvatski revolucionarac”, napisao je Jozo Vrbić. Obojica su živjeli kao politički emigranti u SAD-u. Badurina je bio visoki dužnosnik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), a Vrbić je, prije bijega iz Jugoslavije, bio suđen zbog “neprijateljske propagande“ i kaznu je odležao u logoru na otoku Svetom Grguru.

Oba ta priručnika sastavljena su na temelju materijala američkih vojnih i obavještajnih službi koji su služili njihovim službenicima i suradnicima u protugerilskoj borbi u Vijetnamu i Južnoj Americi. Činjenica da se, dakle, radilo o priručnicima za protugerilsku borbu te da su ih autori potpisali vlastitim imenima i da američke vlasti nisu ništa poduzele protv njih, navela je mnoge u hrvatskoj emigraciji da posumnjaju kako se radi o podvali osoba bliskih američkim policijskim i sigurnosnim  službama (CIA i FBI).

Izgleda da je i vodstvo HRB-a bilo takvog mišljenja te je 1979. godine objavilo novi priručnik, pod naslovom “Priručnik Hrvatskog revolucionarnog bratstva”, potpisan pseudonimom Vjekoslav Hrast. Priručnik je bio posvećen Gezi Paštiju, “modernom Kvaterniku, pjesniku, učitelju i revolucionaru, čovjeku iz kojeg je zračila neizmjerna i čista ljubav za Hrvatsku“. U predgovoru priručnika, među ostalim, piše: “Ovaj priručnik je izdan zbog nedostatka revolucionarne literature, koja bi mogla biti direktno primijenjena na hrvatski slučaj. Hrvatski slučaj je specifičan, pa tako i naša borba mora biti specifična, usmjerena k cilju do kojeg će se doći po specifičnim ljudima, na specifičnom terenu i pod specifičnim prilikama... Ti možeš biti hrvatski revolucionar jedino ako poznaš hrvatsku ideologiju, te svoju borbu na osnovi te ideologije pravdaš. Borac bez ideologije nije drugo nego razbojnik. Ti nisi ni plaćenik ni zločinac, ni avanturist ni oportunist, već odabrani sin svog naroda.“

Najintrigantniji priručnik te vrste, pod naslovom “Upute za osloboditeljski rad”, pojavio se u iseljeništvu 1977. godine. Kao izdavač je navedeno Glavno sjedište hrvatskih osloboditeljskih snaga u Zagrebu. Prema tvrdnjama dobro upućenih, iza tog priručnika koji je tiskan u Njemačkoj stajao je Bruno Bušić, i to u suradnji s bivšim domobranskim pukovnikom Ivanom Babićem koji je živio u Španjolskoj te bivšim partizanskim generalom dr. Franjom Tuđmanom koji je, među ostalim, za potrebe pripreme tog priručnika ilegalno putovao u Španjolsku. Pukovnik Babić bio je glavnostožerni oficir starojugoslavenske vojske u Beogradu, a nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. prešao je u Hrvatsko domobranstvo. Jedno vrijeme bio je šef kabineta vojskovođe Slavka Kvaternika, a nakon njegove smjene zapovjednik škole za izobrazbu domobranskih časnika u Stockerauu u Austriji i Varaždinu. Stalno je održavao vezu s vodstvom Hrvatske seljačke stranke te je po njezinu nalogu 9. siječnja 1944, u zrakoplovu ministra vojske NDH ustaškog krilnika Ante Vokića ilegalno odletio u Italiju i pokušao uspostaviti vezu sa saveznicima. Međutim, budući da su ovi već odlučili da će im Tito biti glavni saveznik, Babića su strpali u zarobljenički logor gdje je ostao do kraja rata. Kasnije se nastanio u španjolskom gradu Torremolinosu gdje je umro 6. lipnja 1982.

Prva informacija o ilegalnom Tuđmanovu odlasku u emigraciju objavljena je u listopadu 1992. u kontroverznom dokumentarnom videofilmu “Bruno Bušić – život, rad i mučenička smrt”. Upućeni izvori tvrde da je Tuđman bio zadužen za osmišljavanje uvodnog povijesno-politološkog poglavlja u tom priručniku, pukovnik Ivan Babić za vojnostrateška i taktička, te Bruno Bušić za konspirativna te revolucionarno-diverzantska poglavlja. Bušić je ujedno bio koordinator cijeloga projekta.

Otprilike u isto vrijeme Bušić je pripremao emisiju “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu” na švedskoj državnoj televizji. Producent je bio poznati švedski novinar Bengt Goeransson, a kamerman televizijski ratni snimatelj hrvatskog podrijetla Nikola Majstorović. Dio emisije snimao se u Hrvatskoj i sastojao se od izjava tadašnjih vodećih hrvatskih disidenata: dr. Franje Tuđmana, dr. Marka Veselice, Dražena Budiše, Vlade Gotovca, Ivana Zvonimira Čička, Petra Šegedina, nadbiskupa zagrebačkog dr. Franje Kuharića, dr. Lava Znidaršića...

Drugi dio emisije sastojao se od snimki priprema hrvatskih gerilaca u Njemačkoj, SAD-u i Australiji. Za nabavu oružja za snimanje u Njemačkoj bio je zadužen Branko Bradvica, koji je pronevjerio novac namijenjen za snimanje i tako doveo u pitanje cijeli projekt. Za snimanje u SAD-u bio je zadužen jedan od vođa Hrvatskog narodnog otpora Vinko Logarušić. Snimanje u SAD-u proteklo je bez iakvih prepreka, ali je Logarušić četiri godine kasnije uhićen pod optužbom da je na teritoriju SAD-a pripremao terorističku aktivnost protiv Jugoslavije te je osuđen na dugogodišnju robiju. Oslobođen je krajem devedesetih godina i vratio se u Hrvatsku gdje je nakon kratkog vremena umro. Pokopan je u Aleji branitelja na Mirogoju. Inače, Logarušić je bio oženjen Bušićevom rođakinjom Zdravkom, koja je kasnije dugo godina bila šefica Ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana na Pantovčaku i zastupica u Hrvatskom saboru.

U Australiji je snimanjem rukovodio jedan od osnivača i tadašnjih vođa HRB-a Jure Marić. Njega je australskoj policiji prijavila Ružica Andrić te je snimanje prekinuto, a Marić je uhićen sa skupinom HRB-ovaca i osuđen na višegodišnju robiju.

Sve ove aktivnosti stajale su glave Brunu Bušića. Udba je sve doznavala, i to preko svoga suradnika “Oskara“ iza kojega se krio Ivica Šimunović. On je bio vjenčani kum najpovjerljivijeg čovjeka Tomislava Naletelića, Bušićeva poznanika iz studentskih dana i člana vodstva HRB-a u Europi. Pred njim Bušić nije imao nikakvih tajni, kao što ni Naletelić nije imao pred Šimunovićem. U centralu zagrebačke Udbe redovito su stizala “Oskarova“ izvješća o Bušićevim aktivnostima, uključujući i njegovu suradnju s Tuđmanom, pa i o Tuđmanovim ilegalnim dolascima u inozemstvo. Bušić je, naime, bio Naletelića zadužio za izradu lažne njemačke putovnice za Tuđmana s kojom je ovaj trebao doći u Njemačku.

Mnogo godina ranije Tomislav Naletelić je povezao Šimunovića s vođama Bugojanske skupine Ambrozom Andrićem i Pavom Vegarom. Oni su mu jednim dijelom vjerovali i povjeravali svoje planove o upadu u Jugoslaviju, što je Šimunović odmah prenosio republičkoj centrali  Udbe u Zagrebu.

Nedavno je jedan od dugogodišnjih šefova Udbe izjavio: “Imali smo i takve šizofrene situacije kao u slučaju Tomislava Naletelića Čome, koji je istodobno bio jedan od najzagriženijih neprijatelja Jugoslavije i, posredstvom svog kuma Šimunovića, jedan od naših najkvalitetnijih izvora. Morali smo istodobno paziti da nam negdje ne postavi bombu ili da ne ubije nekoga od naših, ali ga i štititi da njega ne ubije netko od naših divljaka poput Božidara Spasića iz savezne Udbe ili Ratka Mićunovića iz Titograda, koji su samo gledali kako će ubiti nekog emigranta, a nisu znali koliko nam je Naletelić dragocjen izvor, odnosno da sve što dojavljuje 'Oskar’ dozna od Naletelića.“

Udba je na kraju Bušića likvidirala, a da do danas nitko za to nije kažnjen niti se ikad doznala potpuna istina. Nakon njegova ubojstva, više se nisu pojavljivali ni novi gerilski priručnici.