Budimpešta 2006. nije ona iz 1956.

Prosvjedi u mađarskom glavnom gradu, osobito nakon prodora demonstranata u državnu radiopostaju, zbog svoje su silovitosti donijeli sasvim novu dimenziju. Takve demonstracije gotovo nijedna istočnoeuropska metropola u postkomunističkom razdoblju nije doživjela. Gyurcsanyjeva vlada je nakon priznanja da deficit neće biti 4,7 posto, nego čak katastrofalnih 12 posto, i nakon dugotrajnog obmanjivanja javnosti o pravom stanju mađarskog gospodarstva, dospjela na rub sloma.

Oporbeni konzervativac Viktor Orban već najavljuje da će nakon lokalnih izbora 1. listopada, koje će socijalisti sasvim sigurno izgubiti, Gyurcsany biti prisiljen na ostavku. Međutum, to se najvjerojatnije neće dogoditi. Gyurcsany će bolnim i nadasve nepopularnim unutarnjim reformama "zaraditi" nove subvencije Europske unije, koje će njegovu vladu održati na životu.

Istodobno začuđuje potpuna šutnja Europske unije o nemirima u Mađarskoj. Zar Bruxellesu nije nimalo stalo, da premijer Gyurcsany javno obznani ekonomsko stanje u svojoj zemlji, koje je očito u ovom trenutku najgore u cijeloj Europskoj uniji? Zašto Unija napokon ne pokuša doznati zašto je Gyurcsany dosad o tome lagao? Pariški Figaro također postavlja to pitanje i zdvojno komentira, dakako, u stilu poznate zapadne formule: sačuvaj nas, Bože, daljnjih "istočnih proširenja".

O čemu je u Mađarskoj zapravo riječ? Nakon pada komunizma, Mađari su znatnim poreznim olakšicama, pa i uz pomoć glasina, kako je Budimpešta navodno "Bangkok istočne Europe", namamili cijelu vojsku američkih i europskih investitora svih boja i branša. U međuvremenu su strani ulagači "popasli" i iskoristili sve što im je bilo zanimljivo. Polako se sele u Zagreb ili u Aziju, a vlada praznom ili polupraznom blagajnom ne može popravljati bolesno gospodarstvo. S druge strane, komunizam je kod ljudi stvorio mentalitet prema kojem se mora dobiti nešto "besplatno". Pritom nitko ne postavlja pitanje odakle. Svaki političar, svaka vlada koja to želi promijeniti gubi izbore.

'Besplatni' mentalitet pogoduje rastu korupcije. Premijer Gyurcsany, nekadašnji okružni sekretar mađarskog saveza komunista, korupcijom je za vrijeme privatizacije došao do golemog bogatstva, što, dakako, u ovoj situaciji dodatno izaziva demonstrante. Pa ipak, njihove parole, da je godina 2006. nastavak mađarske revolucije iz 1956., nije točna. Godine 1956. stanovnici mađarskoga glavnog grada goloruki su ulazili u borbu s nadirućim sovjetskim tenkovima. Danas je riječ o demokratskim prosvjedima protiv jednoga sumnjivog premijera i postkomunističkog bogatuna. A to nije isto.