Kada se već povjerovalo da će kubanski vođa Fidel Castro do vijeka prkositi zakonima prirode, ispostavilo se da je umalo besmrtni 90-godišnjak imao umrijeti baš u subotu koja je trebala pripasti Davoru Bernardiću.
U noći njegova trijumfa, ako je suditi prema interesu vodećih hrvatskih medija, novi šef SDP-a nije imao šanse u srazu s odlaskom El Commandantea, čija je smrt, cijenili su, toga dana bila mnogo tiražnija. Ukratko, izbor novog šefa oporbe proteklih je dana u javnosti dočekan prilično mlako. Oni pak koji su se pozabavili profilom novog predsjednika najjače oporbene stranke njegov su odabir dočekali s dosta skepse, neki i na nož. Čak i lijevi komentatori nazivaju ga luzerom, kapetanom Titanica i Bandićevim mladuncem tvrdeći da je Partija izabrala čovjeka koji ne pobjeđuje na izborima, koji će stranku osuditi na dugogodišnju poziciju u opoziciji, a hrvatsku ljevicu na smrt.
Uistinu, situacija u kojoj preuzima SDP daleko je od idealne. Od Davora Bernardića očekuje se priprema stranke za iduće lokalne izbore, formiranje konstruktivne oporbe u Saboru, temeljita rekonstrukcija stranačkog identiteta, okupljanje lijevih intelektualaca, izgradnja porušenih mostova prema hrvatskim Srbima, pokretanje beživotne stranačke infrastrukture. Kako zna i umije mora iznaći formulu za revitalizaciju spaljene zemlje koju je u stranci ostavio njegov prethodnik i, naposljetku, uvjeriti ionako inertne pa i rezignirane glasače ljevice da dogodine u svibnju iziđu na birališta. Mobilizirati mase. S Iblerova trga spustiti se među birače, pojaviti se na svakom iole važnijem građanskom prosvjedu, podržati studente Filozofskog fakulteta. Stranku transformirati u pokret koji je kadar parirati HDZ-u. Pronaći put za povratak socijaldemokraciji koja gubi bitke diljem Europe. Skeptična ljevica u njemu, barem zasad, ne vidi taj kalibar.
No, iz biografije novog šefa SDP-a dade se iščitati da će životnu partiju pokera odigrati upravo s loše podijeljenim kartama. Njegov ljevičarski background s aklamacijom bi prihvatio i sam kubanski El Comandante. Posla se uhvatio od svoje 14. godine. Kako bi pomogao prehraniti obitelj, na zagrebačkim bauštelama radio je kao pomoćni radnik, prenosio vreće kukuruza i graška, radio u marketinškim agencijama, školarce podučavao fizici i matematici. Najprije mu je, od posljedica PTSP-a, preminuo otac, hrvatski branitelj, a tijekom studija izgubio je djeda i baku koji su ga podizali, suočio se s bolešću majke i brata. Pa, ipak diplomirao je na PMF-u s prosjekom 4,93 i postao asistent na kvantnoj statistici pa upisao magisterij na Ekonomskom fakultetu. U stranci je također krenuo od ništice, lijepeći plakate, dijeleći letke, noseći transparente. Ni onda kad je izabran u Gradsku skupštinu Nove godine nije dočekivao na čuvenim tulumima u Pepermintu ni ručao u sljedovima u Taču. Iduće četiri godine čeka ga dug put od “dečka koji obećava” do potencijalnog premijera, bude li na svakoj stanici toga puta osvijestio da je iznikao iz blata u kojem i danas žive njegovi birači.
>>Bernardić i Ostojić otišli na tulum pa zagrljeni otpjevali 'Ružu Crvenu'
>>Bernardić otkrio koji će mu biti prvi potezi u ulozi šefa SDP-a
tipični titov pionir