Kad slušamo Hrvate u BiH, njihov govor izgleda kao govor ljudi bez jasne vizije, iako su konstitutivni narod. Osjećaju kako konstitutivnost sve više i više gube, kako u političkom životu, tako i presudim stvarima, kao što je školstvo i jezik. Bolji poznavatelji tvrde kako u Ministarstvu prosvjete na državnoj razni, koje djeluje protuustavno, nema Hrvata ni na petoj poziciji. Kao da se čeka nekoga sa strane tko će im odrediti temeljne nacionalne ciljeve u BiH.
Kivni su na predstavnike Međunarodne zajednice jer smatraju da im je cilj što više poniziti Hrvate i učiniti da ih što manje bude u BiH. Gube povjerenje i u Republiku Hrvatsku. Smatraju da bi državne institucije Republike Hrvatske trebale više pomoći, ne toliko novčano koliko politički, organizacijski, kulturno... Hrvatima u BiH kao da je nestalo volje i znanja organiziranja. Sve manje i manje imaju volje i želje za rad u političkim strankama, udrugama i nevladinim organizacijama. Kao da će netko doći sa strane i organizirati ih ili učiniti nešto za njih bez njih.
Trebalo bi podučavati djecu i mlade potrebi i znanju organiziranja. Svako dijete, svaki učenik, student ili mlada osoba trebala bi biti u nekoj organizaciji, sportskoj, karitativnoj ili kulturnoj udruzi. Kao što se pojedinac, u svakom trenutku života, treba odgovorno odnositi prema sebi i svome životu, isto se tako i Hrvati u BiH trebaju odgovorno odnositi prema sebi, danas više nego jučer.
Posebno ta odgovornost treba biti vidljiva kad je riječ o jeziku, kulturi i sveučilištu. To su područja na kojima se njeguje svijet o narodnom identitetu. Ne može se dopustiti da hrvatski jezik ne bude u javnim medijima i školstvu. Sveučilište bi trebalo biti jednom narodu "svetinja". Predstavnici naroda na svakoj razini trebali bi poticati ekonomski razvitak mnogih ljudi, a ne dopuštati da se i onaj mali broj dobrostojećih šikanira po različitim institucijama. Odgovornost je za budućnost Hrvata u BiH prije svega u njihovim rukama.