Buffetov poučak za porezni dogovor

Dogovor o uvođenju minimalne stope korporativnog poreza za čitav svijet zvuči na prvu kao globalna uravnilovka, i to iz usta najžešćih protagonista liberalne ekonomije. Međutim, iz pozicije država, pogotovo onih koje reguliraju najveća svjetska tržišta, globalno ujednačavanje poreza ima itekako smisla.

Vlada Sjedinjenih Država podržala je ideju koju otprije gura Međunarodna organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), čiji je krajnji cilj dokinuti praksu multinacionalnih kompanija koje godinama lijevak svojih globalnih financija usmjeravaju u porezne oaze u egzotičnim destinacijama ili u zemlje poput Irske, koje su minimalnim porezima privukle milijarde dolara stranih investicija i tako pokrenule svoja gospodarstva.

No gdje netko dobiva, drugi gube. A taj gubitak prihoda od poreza posebno je došao do izražaja tijekom pandemije koja je, među ostalim, napregnula zdravstvene sustave, paralizirala ekonomiju, ispraznila državne budžete i stvorila rupe koje sad treba nekako popuniti. Ne treba nimalo sumnjati da će vodeći svjetski kapitalisti upregnuti sve svoje resurse kako bi spriječili svjetski dogovor o ujednačavanju najniže stope korporativnog poreza, pogotovo u vrijeme kada većina njih bilježi pad prihoda. Međutim, izgubljene milijarde i dalje ostaju u džepovima najvećih, a njima, sudeći prema Forbesovoj listi najbogatijih svjetskih tajkuna, ne ide loše ni u vrijeme pandemije.

Najbogatiji među njima, Jeff Bezos, bogatiji je danas u usporedbi s prošlom godinom za 64 milijarde dolara, Elon Musk, osnivač Tesle, istodobno je zaradio 126 milijardi dolara, vlasnik Louis Vuittona Bernard Arnault svoje je bogatstvo udvostručio na 150 milijardi dolara, u istom je rangu i Bill Gates, a slijede redom rodovnici gig ekonomije poput vlasnika Facebooka, Oraclea i Googlea. Nitko od njih ne živi niti trguje u Belizeu, na Djevičanskim i Kajmanskim otocima, u Monaku, Sejšelima ili u Panami. Većina s Forbesove liste najbogatijih dolazi iz Sjedinjenih Država (724), Kine (698) i iz Europe (628).

Svoje su bogatstvo stekli i podebljali uglavnom zahvaljujući porastu vrijednosti dionica svojih kompanija, a uređena tržišta na kojima se zarađuje kapital nalaze se u New Yorku, Londonu, Frankfurtu i Tokiju. Ne čudi stoga da odljev kapitala i poreznih davanja sada najviše žulja američku i europske vlade, bez čijeg tržišta svi ti međunarodni milijarderi ne bi postojali. Amerikancima su se pridružili Nijemci, Francuzi i Britanci pa je inicijativa uvođenja minimalne stope poreza na dobit dobila zeleno svjetlo na sastanku G20.

Nelogičnosti u poreznom tretmanu bogatih najbolje opisuje čuvena anegdota s Warrenom Buffettom, još uvijek jednim od deset najbogatijih kapitalista na svijetu, kada je Baracku Obami obznanio da će te godine platiti manji porez od svoje tajnice. Buffett, za razliku od svojih kolega kapitalista, nije bio zadovoljan činjenicom da se kapital u Sjedinjenim Državama oporezuje po puno nižim stopama nego rad.

Ne radi se tu o Buffettovu altruizmu, već o zabrinutosti za budućnost društva čiji je brižno stvaran ekonomski sustav njemu omogućio stjecanje enormnog bogatstva. Logika mu je sasvim jasna. Buffettu koji je stekao imutak spretnim burzovnim mešetarenjem na Wall Streetu, u interesu je da se to tržište i dalje razvija. Kako je tada Obami objasnio, nije pretjerano fizički spretan i brz pa, da se rodio u nekom lovačkom društvu u Africi, odavno bi umro od gladi ili postao lovina nekog lava. Ovako je on lovac, a da bi to mogao biti i u budućnosti, potrebno je da sustav funkcionira i dalje.

Stoga je logično da oni koji u takvom sustavu najviše zarađuju, najviše i pridonose. Pa ipak praksu da bogati daju najmanje desetljećima su gurali Amerikanci i tako poticali svjetsku utrku s poreznim stopama. Sada bi tome trebao doći kraj. Globalni porezni dogovor, do jučer utopija, postaje realnost zahvaljujući pandemiji, a postavka da je svaka kriza prilika za poboljšanje sustava ponovno se potvrđuje.