Bugarski rolingstonsi na europskom meniju

Kao sasvim mali i nedozreli avanturist, strastveno sam željela putovati u daleku zemlju Bugarsku. Dojahati na vrh Stare planine na žilavom divljem vrancu u bugarsku pustopoljinu  bio je moj djetinji san obojen mirisom bugarskih ruža i zaslađen pričama o arhetipskom jogurtu s prastarih planina. Te jogurte pravila bi mi neka tračanska pra-prabaka, koja je grleno pjevala i plela prsluk od domaće bijele i crvene vune što bi je bojili u špiljama naši simbiotički prijatelji Vukodlaci i Vampiri, mijenjajući vunu za hladni jogurt u toplim ljetnim mjesecima.  

Pa to je - Europa!   
Neobično, kao što to uvijek biva, zemlju Bugarsku posjetila sam nepuna dva mjeseca nakon što je primljena u EU, a moj san o dalekoj egzotičnoj zemlji bio je ostvaren u iznenađujuće toplom mjesecu veljači. Ulazak u Sofiju, u deset navečer, bio je iscrpljujući, jer cesta od granice sa Srbijom (Kalotina) do Sofije u svakom je smislu neodržavana i puna rupa.
Iako je samo 48 km od granice, Sofija se nakon gradića Dragomana pojavljuje sasvim nestvarno u mraku i podsjeća na "fusion couisine" europskih gradova.

U državi koja je vlasnica planine Balkan, izraza koji Hrvati doživljavaju s prezirom iako nikad nisu uzjahali vranca na gordu planinu, izraz koji je sačuvan u turkmenskom jeziku kao Balkhan, uzbečkom Barkhon i na turskom, Balkan - izvorno znači kotrljajuće kamenje ili kotrljajuće dine. I tako, ni krivni ni dužni, bugarski rolingstonesi žive na egzotičnom balkanskom poluotoku, beru mirisne ruže i sade lozu za fina vina.

Danas, život na planetu Zemlji postao je pitanje stila i opredjeljenja, a ne vlasništvo nad stvarima i vlasništvo nad predrasudama. Pa tako, kao što je nekome Balkan neciviliziran i južno od raja, tako je nekome i Afrika egzotična i rajska zemlja.

A kao što se mudrost slabo uzgaja na brdovitom Balkanu, tako se Sofija, koja na grčkom znači mudrost, ugnijezdila u dolinu kao neka stara rimsko-tračanska prabaka koja nježno grli svih svojih 1,200.000 stanovnika. Serdika u rimsko doba, Sredec na slavenskom, ta prijestolnica južnih Slavena prostire se južnim dijelom Sofijske doline.

U svakom slučaju, najuzbudljiviji su uvijek oni gradovi u tranziciji ili oni koji preko noći mijenjaju svoje "agregatno" stanje, baš kao i ljudi miješani od više vrsta osjećajnih stanja. Sofijci su ljubazni i susretljivi, gotovo svi govore engleski ili neki drugi europski jezik. Često jedni druge pozdravljaju s "merci", ili samo "ciao", upravo ovih dana kupujući ulicama šarene "martenice" koje daruju jedni drugima svake godine prvog ožujka.

Male crveno-bijele figurice od vunenih niti simbol su rođenja, proljeća, zdravlja i sreće, poganski ostatak u  istočnom kršćanskom carstvu. Centar grada pun je štandova na kojima se mogu kupiti knjige na bugarskoj ćirilici, engleskom i francuskom jeziku. Ovdje je knjiga u pravom smislu "roba". Ljudi vole čitati, pismenost je 99 posto, a  nedjeljom se čeka u redovima ispred gradskih muzeja.

Nakon što ogladne od umjetnosti, prehranjuju se banicom,  bugarskim jogurtom, banskim kapama, rodopskim čevermima, dunavskom ribljom juhom i sozopolskim dagnjama. O šopskoj salati ispjevale su se već i narodne pjesme izvan granica Bugarske, no uz salatu, uvijek su spremni narezati malo kobasice lukanke te zasladiti cijelo iskustvo s baklavama.


Kad bi se neki Nijemac ili Francuz upitao gdje je raj, sigurno bi pomislio da je upravo u Bugarskoj  jer s plakata vas gledaju nevjerojatno privlačne pjevačice turbo folka. Nacionalne heroine pjevaju mješavinu raznih istočnih melosa. Dok u zgradi Društva bugarskih likovnih umjetnika pokušavate naći lift  da biste pogledali izložbe "hudožetnika i hudožetnica", ljubazni sofijski ljubitelj umjetnosti Kalin Angelov uputit će vas na ascenseur (lift), a konobarice u poznatom restoranu i cafeu Bulgarija ljupko će vam zahvaljivati s "merci".

Povratak kroz Balkan   
No nakon kratkog esspresa i Sacher torte, dodatni dokaz da je ovo istinska Europa putniku namjerniku bit će odlazak u nacionalni Teatar "Ivan Vazov" koju su gospoda austrijski arhitekti Fellner i Helmer također projektirali kao i zagrebački HNK. U parku ispred kazališta gomila ljudi igra šah, nacionalni sport u Bugarskoj. Dok oni u šahovnicu gledaju kao na teren za borbu  bijelog i crnog kralja, neki euroskeptik pomislio bi da provociraju turiste afinitetom prema intelektualnim igrama.

Vratiti se u Hrvatsku značilo je ponovno proći putovima Karla Maya, kroz Sičevsku klisuru, kroz Pirot i Niš, autocestom kroz Beograd, kroz slavonske šume  ukratko, samo 800 kilometara kroz Balkan. Vraćajući se, u ranu zoru vozili smo širokim sofijskim avenijama, u mutnoj svjetlosti istočnog sunca pokušavala sam prepoznati grad koji nisam poznavala, a prastara je Sredica na vrućim mineralnim izvorima u svojem loncu dalje kuhala neku novu juhu koja će biti dodana na najnoviji "europski meni".