Bugojanska skupina: Tajno skrivan do 1978. i ubijen

Otkako je skinuta prašina s policijsko-pravosudno-političko-udbaškog spisa o Bugojanskoj skupini hrvatskih domoljuba koji su 1972. pokušali prodrmati tadašnju Jugoslaviju zbog sustavnog zatiranja Hrvata, u javnost su procurile i nove pojedinosti koje su počeli iznositi akteri davnih zbivanja o velikoj potjeri, likvidaciji, ali i višegodišnjem skrivanju u tajnome zatvoru jednoga od aktera ove najveće pobune u bivšoj Jugoslaviji.

Rasvjetljivanje istine
Večernjak je došao u posjed potpuno novih dokumenata koji nikad u javnosti nisu objavljeni, a koji će najvjerojatnije pomoći da se tijela četvorice članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, čiji su članovi činili okosnicu Bugojanske skupine, konačno pronađu i dostojno pokopaju. Riječ o dokumentima bivše zloglasne Udbe i zapisnicima koje je osobno potpisao tadašnji ministar unutarnjih poslova SR-a BiH Franjo Herljević.

Kako se uz pronađenu dokumentaciju pojavio i veliki broj svjedoka čije informacije uvelike mogu pomoći u otkrivanju grobnice u koju su bačena tijela Đure Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića, prema riječima don Ante Jelića, predsjednika Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva, veliki broj kockica u mozaiku Bugojanske skupine prilično je složen, što znači da bi se uskoro mogla saznati i sudbina ostale petorice pripadnika HRB-a, Vinka Kneza, Ivana Prlića, Nikole Antonca, Vilima Eršeka i Ilije Lovrića, o čemu je dosad bilo malo informacija.

Naime, najveće otkriće predstavlja policijski zapisnik iz kojeg je razvidno da je jedan od spomenute petorke držan u zatvoru sve do 1978. godine i tek tada pogubljen. Dostupnih zapisa o tome o kojem je članu Bugojanske skupine riječ, kojem očito nije niti bilo suđeno, kao i o tome kakva je bila njegova uloga, nema. Zahvaljujući jednom živom svjedoku, pronađeno je i mjesto gdje je pokopan. Prema riječima don Ante Jelića, dosada su mnogi članovi obitelji likvidiranih pripadnika Bugojanske skupine dali DNK, što će pomoći u identificiranju njihovih zemnih ostataka.

Strijeljanje iza ponoći
Kada su u pitanju poginuli i zarobljeni iz skupine Feniks, desetorica su izgubila živote na različitim mjestima u BiH tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena. Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću “suđeno” je u Sarajevu.

Prva trojica osuđena su na smrt, a Ludvig Pavlović, najmlađi član Bugojanske skupine, osuđen je na zatvorsku kaznu. No, ono što dosada nije bilo poznato i što dokumenti otkrivaju jest datum i vrijeme egzekucije. Dana 17. ožujka 1973. godine, pet minuta iza ponoći, prvi je strijeljan Đuro Horvat, zatim Vejsil Keškić te u 3.05 sati Mirko Vlasnović.

Strijeljanje je izvršeno u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici, pokraj Sarajeva. Streljački vod činilo je osam pripadnika vojne policije i njihov zapovjednik. Polovina je u svojim cijevima imala manevarsko streljivo, a ostala četvorica bojevo.

Imena egzekutora i njihova zapovjednika su poznata, ali zbog daljnjeg otkrivanja istine o sudbini ostalih pripadnika skupine Feniks, njihova imena će biti izostavljena, kao i imena mrtvozornika, liječnika koji je liječio ranjenike iz obje sukobljene strane. U policijsko-partijskom dokumentu, koji je i Večernjaku predstavljen na uvid, predstavljena je detaljna analiza koju su sastavili tadašnji članovi Saveza komunista, a koja se odnosi na sam završetak akcije.

Naime, nakon završetka akcije “Raduša”, kako ju je bivši režim nazivao, sastali su se članovi SK i svi akteri koji su sudjelovali u akciji, a riječ je o predstavnicima vojske, policije i tadašnje teritorijalne obrane. U akciji potjere protiv 19 pripadnika HRB-a bilo je angažirano više od 30.000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane. - Među postrojbama na terenu vladao je veliki strah, tako da su u nekoliko navrata pucali jedni na druge ... stoji u dokumentu koji otkriva i kako su jugoslovenski stratezi imali loše organiziranu vojsku.

Do jeseni bi trebao biti završen i drugi dio dokumentarnog filma o skupini Feniks, a do lipnja, kada će biti obilježena 37. godišnjica Bugojanske akcije, iz tiska će izaći knjiga. Oba projekta financirali su Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo i Klub povratnika Hrvata. To je spomen na skupinu hrvatskih revolucionara, pripadnika tajne organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB) koji su u drugoj polovini lipnja 1972. pokušali podići ustanak na planini Raduša, između Bugojna, Uskoplja i Rame, protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, s ciljem uspostave samostalne i demokratske hrvatske države. Još šest članova HRB-a UDBA je likvidirala zbog sudjelovanja u pripremi, a među njima je bila i devetogodišnja kći jednoga od organizatora otpora jugoslavenskoj vlasti.

U ranijim istupima u javnosti isticalo se da je akcija “Raduša” bila uspješna te da je poginulo samo nekoliko pripadnika bivšeg JNA, od kojih su najpoznatija imena kapetana Miloša Popovića, zamjenika specijalne vojne policije, i vojnog policajca Branka Blečića. Međutim, u analizi se navodi da je tijekom akcije poginulo 13 osoba i na desetke ranjeno, a dvije osobe su poginule u međusobnom okršaju s pripadnicima teritorijalne obrane. Zbog toga su jugovlasti bile dodatno okrutne prema zarobljenicima.