Bunjac se rasplakao poput djeteta - sad se vidi da je Živi zid bio društvo slabića

Subota 6. srpnja

Beograd mami Hrvatsku da bi je poslije opanjkao

Srbija u Vijeću Europe nije glasovala za Mariju Pejčinović Burić u izboru glavnog tajnika toga tijela, ali je Ivica Dačić na skupu tzv. Berlinskog procesa izrazio oduševljenje što će Hrvatska predsjedati Europskom unijom od 1. siječnja 2020. godine te rekao kako od tog predsjedanja Srbija puno očekuje. Tipično za srbijansko vodstvo, ponavlja se Sanaderovo iskustvo otprije desetak godina. Srbiji je hrvatski premijer zbog EU bio potreban pa su ga uspjeli domamiti u posjet Beogradu, čemu je Bruxelles pljeskao. Ali za nekoliko mjeseci, kad je trebao biti određen početak pregovora EU – Hrvatska ili tako nešto, srbijanski su se dužnosnici razletjeli europskim metropolama ne bi li to spriječili.

Tada su iz Sanaderova ureda mediji bili zamoljeni da pišu o toj srbijanskoj opačini, kao što su koji mjesec prije bili zamoljeni da što jače poprate njegov posjet Beogradu. Kad mu Hrvatska treba, srbijansko se vodstvo rastapa od umilnosti i grli sa Zagrebom, ali gdje god može u Europi i svijetu opanjkat će nas i poslužiti se najgorim optužbama. Nasuprot tome, Bruxellesu servilna i mentalno Beogradu podložna hrvatska politička vodstva daju “odlučnu potporu” ulasku Srbije u EU.

Nedjelja 7. srpnja

Hranu uvozimo, a za izvoz imamo – korupcije i afera

Već neko sam vrijeme u svom rodnom imotskom kraju i kadšto prošećem poljem koje je u doba moga djetinjstva cvalo. Sve je zemljište bilo obrađeno, bujale su loze, kukuruz, pšenica, djetelina..., a na livadama i po travnatim pojasevima uz putove paslo je stotine krava. Sada je gotovo cijelo polje zapušteno, obraslo u divlju travurinu, a poveselite se ako vidite bar jednu kravu. No mesa se nikad nije toliko jelo kao danas, naravno, uvoznoga. U vitrini mesnice jedne poveće imotske trgovine na kartončićima uz staklo napisali su podrijetlo svakog mesa: junetina iz Nizozemske, teletina iz Rumunjske, svinjetina iz Poljske, janjetina iz Bugarske... Ni po poljoprivredi ni po trgovini Imotski nije reprezentativan, ali je slika stanja u Hrvatskoj. Prema najnovijim podacima, lani smo uvezli mesa za oko 375 milijuna eura, a to je više nego godinu prije. Nerazmjer između izvoza i uvoza stalno se povećava. Ali iz zemalja iz kojih najviše uvozimo ne možemo uvesti nešto što proizvodimo u golemim količinama – korupciju, zapošljavanje po rodbinskim i stranačkim kriterijima, kriminal i afere ministara koje vrh vlasti štiti, a zaštiti domaće proizvodnje ni traga.

Ponedjeljak 8. srpnja

Briše se još jedan biljeg našeg identiteta – kuna

Ministri financija EU odlučivat će o hrvatskom zahtjevu za uvođenje eura, nakon što su nedavno pismo namjere poslali ministar financija Zdravko Marić i guverner HNB-a Boris Vujčić. Gledam tu dvojicu na slici kako se vesele, nasmijane, zadovoljne što brišu još jedan istaknuti biljeg hrvatskog identiteta i ostvaruju još jedan “strateški cilj” u podređivanju bruxelleskim gazdama. Podosta vrsnih ekonomista već godinama napada protuhrvatsku monetarnu politiku HNB-a, njezinu uslužnost stranim profiterima i uvoznom lobiju te ponavljaju kako Hrvatska narodna banka nije ni narodna ni hrvatska, pa zato njezino vodstvo i dobiva nagrade i priznanja u Londonu i drugim centrima velike ljubavi za Hrvatsku. Među kritičarima HNB-a žestinom se dugo isticao sadašnji ministar državne imovine Goran Marić, ali pošto je postao vlast, o tome nije ni pisnuo i svira u iste svirale kao i svi drugi bruxelleski podložnici. Možda čovjek i nema vremena jer je svakodnevno zauzet objašnjavanjem ili pobijanjem otkrića o svojem bajoslovnom imetku. Najavljuje se da bi u Hrvatskoj euro mogao zamijeniti kunu do 2022. godine, no možda do tada Plenkovića, Marića, Vujčića... zamijeni netko kome je i do Hrvatske i do kune.

Utorak 9. srpnja

Bedemi za poslušnike otporni na svako oružje

Ode Kuščević! Na mjestu političkog tajnika stranke bio je zamijenio Stiera. Kojega je staljinistički šutnuo Plenković, ali ne zbog prenamjene zemljišta, korištenja političke moći za bogaćenje, korupcije ili čega sličnoga. Pošto-poto premijer je nastojao zaštititi na sve strane kompromitiranog ministra uprave, ali je uklonio na sve strane poštenog Stiera koji nije kukavički i ulizički krio svoje protivljenje njegovu lijevo-liberalnom skretanju (Istanbulska konvencija itd.) i čiju moralnost baš nitko nikada nije porekao. Kad si odan vođi, kad ga bespogovorno slušaš, mogu te mediji i politički protivnici dok god im ne dosadi sumnjičiti za najgora nedjela, objavljivati nepobitne dokaze i preslikavati najvjerodostojnije dokumente, ali ništa ti ne mogu dok te gazda štiti. Bedemi koji su vođe gradili oko odanih podanika bili su čvršći od svih utvrda i otporni na najrazornije oružje, a iza takvih bedema u cijeloj su se povijesti stvarale mreže povlaštenih poslušnika koji su upravljali državama. I nije ih bilo briga što se o njima govori danas, pogotovo što će se govoriti u budućnosti. Obraz kao opanak.

Srijeda 10. srpnja

Kad Titov pionir zaprijeti predsjedniku SAD-a

Ponavljam – ako itko sruši američkog predsjednika Trumpa, učinit će to hrvatski ljevičari. Evo, jedan mu je došao sasvim blizu, dopisnik je jednog crvenog portala u Hrvatskoj, prokrijumčario se na Dan nezavisnosti u Washington među Trumpove pristaše, i uvjerio se u ono što je već znao. To jest da Trump “birački bazu ne hrani rezultatima, nego retorikom i mahanjem zastavom”. Da su njegovi glasači, kako im je komplimentirala gubitnica Hillary Clinton, “vrijedni žaljenja”. Da ga podsjećaju na devedesete u Hrvatskoj jer “dijele karakteristike s dobrim dijelom birača HDZ-a”. I ne glasaju za Trumpa zato “što je on mizogini rasist i lažljivac, nacionalist i neznalica; glasaju za njega baš zato što su i oni u dobrom dijelu mizogini rasisti, nacionalisti i neznalice koji vole kad im se govori što žele čuti”. I po nekim imenima, i po obiteljskom naslijeđu, i po političkim stavovima taj portal vuče podrijetlo iz komunizma, iz vremena kad su zatvori bili krcati političkim osuđenicima, kad su ubijani politički emigranti, kad se Hillary ne bi trebala bojati birača “vrijednih žaljenja” ni natjecati s Trumpom, nego bi bila doživotna predsjednica pa bi Trump najviše trebao strepiti od Titovih pionira.

Četvrtak 11. srpnja

Sad se vidi: Živi je zid bio zapravo društvo slabića

Bivši istaknuti član Živog zida i bivši saborski zastupnik Branimir Bunjac poput djeteta se rasplakao na Facebooku – iznenada ga je poslije 18 godina veze ostavila žena koju je, kaže, obožavao, beskrajno volio, svake godine sve više, sanjao svake noći, s kojom je sagradio kuću, dobio dva sina, koju i dalje voli i kojoj želi svu sreću. Premda mi se njegove egoistične svađe u stranci u posljednje vrijeme nisu sviđale, ne mogu zamisliti da se taj hrabri saborski zastupnik koji je kao nitko u Saboru razbjesnio Plenkovića rekavši mu da je “bruxelleski projekt” pretvorio u plačljivka kojemu treba utjeha publike. I koji bez imalo muškog ponosa i dostojanstva razglašava svoje poniženje, razmeće se svojim najosobnijim osjećajima koji zapravo prestaju biti istinska bol ili sreća kad ih izvrgnemo zluradoj javnosti. Svašta ćemo doživjeti od političara, pa i umišljenost da oni zaslužuju sućut kao nitko drugi, kao da svaki dan nema na tisuće bolnih rastava, gubitaka, životnih udaraca koji se hrabro trpe i ne traži se rame za plakanje, pogotovo ne javno. Pokazuje se da je nekad najjunačkija stranka, Živi zid, bila zapravo društvo slabića.

Petak 12. srpnja

Je li HNS ideološki ili samo partner za većinu?

Kuščević ode, HNS ostade! Andrej Plenković je bio i ostao jako odlučan. Odlučno je štitio “nedužnog” ministra uprave, a onda je odlučno prihvatio njegovu ostavku. Odlučno je odbio ultimativni zahtjev HNS-a da Kuščević ode, a onda ga je odlučno prihvatio. Podosta je ljudi mislilo kako će s tom strankom raskinuti savez i tako se pred nemalim brojem konzervativnih birača bar donekle iskupiti za Istanbulsku konvenciju, Marakeški sporazum i druga lijevo-liberalna skretanja, ali je ta stranka, koja u anketama nije ni blizu izbornog praga i sama ne bi nikad ušla u Sabor, bila jača i od predsjednika Vlade i od HDZ-a. Plenković bi lako mogao imati većinu u Saboru i bez nje, ali mu je HNS potreban kao ideološki partner više nego kao broj zastupnika. Kao uljezu, kao stranom tijelu u HDZ-u, očito mu imponira stranka koja je bila najžešći protivnik Tuđmanu, koja je relativizirala Domovinski rat, izjednačavala krivnju Hrvata i Srba za taj rat, hrvatsku vlast optuživala za agresiju na BiH..., i to ponajviše u najosjetljivijim devedestim godinama kad on ionako nije bio u HDZ-u. I zacijelo HNS osjeća u koaliciji kao svoje društvo više nego HDZ u kojem ga podupiru uglavnom samo dodvorice i ulizice.