Prošlotjedni nagovještaj japanskog cara Akihita da bi zbog lošeg zdravlja mogao napustiti tron, poruka je daleko veće važnosti koja se ne može sagledavati bez dubljeg povijesnog uvida. Činjenica je da Akihito zapravo ne može abdicirati, dvorski pravilnik to jednostavno ne dopušta. Taj pravilnik iz 1947. godine regulira nasljeđivanje trona, članstvo u obitelji, te još nekoliko stvari važnih za održavanje dvora.
O poštovanju pravilnika brine se posebna agencija. Prema nekima, ta agencija ponajviše određuje kako će izgledati život Akihita i njegove obitelji. No, kada se pobliže zaviri u život carske obitelji, čini se da to i nije baš tako.
Prije Akihita jedino je car Kokaku odstupio 1817. godine, inače japanski car s prijestolja silazi jedino kad premine. Iako Zemlja Izlazećeg Sunca pamti i osam carica, danas je jedino moguće da cara naslijedi nasljednik, a ne nasljednica. Već se dugo priča o promjeni jer je bojazan što će biti ako ne bude muškog nasljednika.
Obitelj je od 1965. godine čekala na prijestolonasljednika, mlađi je Akihitov sin, Akishino, konačno dobio sina. Cijela ta situacija iščekivanja ostavila je traga i na obitelji. I Akihitov je sin Naruhito uzeo suprugu iz puka, nekadašnju diplomatkinju Masako Owada. Njoj je 2006. godine dijagnosticirana psihička bolest za koju se vjeruje da je doista bila uzrokovana pritiscima da se dobije muškog nasljednika.
Iako je sasvim moguće da je carevo zdravlje doista narušeno s obzirom na to da je preživio rak testisa 2003. godine, to svakako to ne bi bilo prvi put da Akihito prekrši neku staru japansku tradiciju. Objava je dopustila da javnost vidi o kakvom je to posebnom vladaru riječ.
Njegova supruga Michiko Shoda nije plave krvi, Akihito je prvi japanski prijestolonasljednik nakon 1500 godina koji je na tron doveo ženu iz puka. Podjednako je intrigantan i način na koji je Michiko upoznao. Njihova je ljubav počela na teniskom terenu. I nije sve to prolazilo tako lako.
Nakon smrti carice Nagako, Akihitove majke, objavljivalo se kako je ona Michiko tjerala u depresiju govoreći joj kako nije prava za njezina sina. Obitelj Shoda dobila je policijsku zaštitu zbog prijetnji smrću. Jasno je da je to uzbudilo i dalje konzervativnu japansku javnost, no možda čak i ne toliko koliko Akihitovo odbijanje da posjeti hram Yasukuni gdje leže poginuli japanski vojnici iz Drugog svjetskog rata.
Učinio je to zato što su u međuvremenu, 1978. godine, tamo pohranjeni ostaci 14 japanskih osuđenika za najteže ratne zločine. Zato je 2005. posjetio Saipan i njegovih nekoliko monumenata, odajući počast ne samo poginulim japanskim već i američkim vojnicima, korejskim i lokalnim prisilnim radnicima. Bio je to prvi posjet japanskog monarha nekom bojnom polju nakon rata. Posjetio je ratne spomenike i u Tokiju, Hirošimi, Nagasakiju i Okinawi.
Bijes je nacionalista još i pojačan kada je Akihito javno priznao da doista postoji jaka povijesna povezanost Koreje i Japana. A onda je uslijedio i apel na japansku javnost koja bi trebala “proučiti i naučiti povijest Drugog svjetskog rata počevši od Mandžurskog incidenta 1931.”, čime je praktično odbacio tvrdnje kako su ti prvi upadi japanske vojske na tlo Kine bili motivirani samoobranom.
Jednostavno, Akihitovu vladavinu obilježava stalno žaljenje za događajima iz rata i u njemu poginulima, što je ponovio i prošle godine. I ovaj potez sada usmjeren je protiv umjerenije liberalno-demokratske vlade Shinza Abea. Abe je konačno uspio prikupiti podršku za promjenu ustava koji je na snazi još od kraja rata. Izrađen je po američkom nacrtu, odnosno prema zamislima generala Douglasa McArthura prema kojem japanski car više nije “božansko biće”.
Shinzo Abe u svojoj je ideji promjena najvažnijeg dokumenta zamislio da Akihito ponovno bude bogom koji hoda po zemlji i aktivno njome vlada. Više se od toga Akihitu nije svidjela ideja da se iz ustava izbriše članak o univerzalnosti ljudskih prava, gdje bi se ona zamijenila pravilom prema kojem se njihovo poštovanje ne smije kositi s javnim interesom i redom.
Da ne govorimo i o izmjenama članka 9. kojim se u sadašnjem ustavu Japan odriče rata kao metode, odnosno jačanja i upotrebe vojnih snaga. Ništa se od toga Akihitu ne sviđa, pa prema mnogima poruku o mogućoj abdikaciji treba gledati i u tom svjetlu. Jednostavno i zato što izravno takvu poruku i ne može poslati jer mu je isti taj Ustav pravo oduzeo.
Očito je da Akihito ne želi poništiti sve ono što je radio u gotovo 30 godina svoje vladavine, a to je da carsku obitelj, koliko je moguće više, približi narodu. Demonstrirao je to više puta. Za jednog posjeta školi fotografirala ih je jedna od štićenica, nešto što bi u “redovnim” uvjetima bilo nezamislivo. I još je fotografija završila na Twitteru.
I dok su starije generacije to smatrale skandaloznim, mlađi su to tretirali kao nešto normalno. A car i carica nisu imali nikakva prigovora. Tek je 2011. godine imao svoje prvo javno obraćanje, jedino prije ovoga prošlotjednog, ali s jasnim povodom.
Bilo je to i treće ukupno u povijesti carske obitelji, jedno Hirohitovo i dva Akihitova. Izrazio je sućut žrtvama tsunamija i katastrofe u Fukushimi. Kao i u ovom posljednjem govoru, bilježe mediji, učinio je to na normalnom japanskom jeziku, ne onom službenom kakav se koristi na dvoru, a nitko ga više ne razumije.
Gestu je upotpunio otišavši na mjesto nepogode i pridružio se izbjeglima. Narodu se približio poučen valjda i činjenicom da je većina japanskog stanovništva glas svojega cara Hirohita, Akihitova oca, prvi put čula kada je putem radija objavio kapitulaciju svojeg carstva u Drugom svjetskom ratu. I sam je prolazio nešto slično. Kao nasljednik najdulje aktivne monarhije na svijetu, on je njezin 125. vladar, odrastao je odvojen od majke i oca već nakon druge godine, već kako je to carska tradicija od 2600 godina nalagala.
A ona potječe još iz 600. godine prije Krista kada ju je utemeljio car Jimmu za kojega je legenda tvrdila kako je potekao od božice Sunca Amaterasu. Iako se o životu prvih 25 careva zna malo, puno je povijesnih dokaza kako je loza doista neprekinuta. Postoji uza sve to i jedna zanimljivost. Svakome se japanskom caru, kada premine, promijeni ime. Akihito će se tako zvati Heisei, što bi u nekom izravnom prijevodu značilo “mir posvuda”.
Bez obzira na sve to, Akihito je prekinuo tradiciju odgoja odlučivši da će svoju djecu on i Michiko odgajati sami. Carica je djecu, a imaju ih troje – prijestolonasljednika Naruhita, princa Fumihita i princezu Sayako – čak i dojila. Sayako više nije dio carske obitelji nakon što se udala za poznatog japanskog dizajnera Yoshikija Kurodu.
Samog je Akihita odgojila američka spisateljica Elizabeth Gray Vining, ne po naputku novih okupacijskih vlasti, već prema želji samog cara Hirohita. Od nje je Akihito doznao ponajviše o zapadnim vrijednostima te tečno naučio govoriti engleski. Osim toga, Akihito je vladar koji je puno putovao te se susreo s više svjetskih vođa nego bilo koji od njegovih prethodnika. Riječ je o 18 svjetskih zemalja i svih 47 japanskih prefektura. Uključilo je to i susret s kraljicom Elizabetom 1998. unatoč protestima Britanaca, nekadašnjih zatočenika japanskih logora.
Osim Michiko, došao je u prigodu svoja teniska umijeća pokazati i jednom svjetskom lideru. Protiv Georgea Busha starijeg igrao je dva puta, oba ga puta pobijedivši. Kada je to učinio drugi put, u Tokiju, Bushu je starijem na večeri koja je uslijedila nakon toga toliko pozlilo da se ispovraćao po tadašnjem japanskom premijeru Kiichiju Miyazawi.
Ima japanski car koji želi abdicirati i još jednu veliku vrijednost. Znanstvenik je s posebnim zanimanjem prema pomorskoj biologiji. Strast je vjerojatno naslijedio od oca kojeg je još kao dječak pratio u njegovim istraživanjima.
Njegovi su radovi objavljivani raznim utjecajnim znanstvenim magazinima, a uključivao se i u druga posebna istraživanja, pogotovo u pomorskoj biologiji. Napisao je ukupno 38 radova iz tog područja, a time je zaslužio da se prema njemu nazove i jedna riba. Stručan je za glavoče pa je jedna njihova vrsta nazvana Exyrias Akihito.
Kao i njegovi prethodnici, i Akihito živi u Carskoj palači, imanju nalik parku koje se smatra jednom od najskupljih nekretnina na svijetu. I ako doista ostane ustrajan u svojoj namjeri da abdicira, njegov će nasljednik sjesti na Krizantemino prijestolje u Carskoj palači u Kyotu, po kojoj se i zove japanska carska dinastija. Prema legendi, u Japan je ovaj cvijet stigao iz Kine, gradića u kojem ljudi navodno žive i više od stotinu godina pijući vodu s izvora okruženog krizantemama.
No, kako se stvari razvijaju, pitanje je hoće li Akihitov nasljednik, kao i sam Akihito, moći sam izabrati svoj vladarski put i dobiti takvo časno posmrtno ime kao što će ga jednom, kada napusti ovaj svijet, dobiti sam Akihito. Mir posvuda.
>> Car Akihito, veliki reformator, zamolio da ga puste u mirovinu