Ne žele oni veliku koaliciju zato da bi proveli reforme, da bismo mi živjeli bolje, a oni imali stabilnost (koju ne uspijevaju održati ni u vlastitim strankama). I HDZ i SDP u taj će interesni brak ući s računicom kako zadržati stečene, a nezaslužene privilegije, zadržati vojsku stranačkih uhljeba u državnim ustanovama, institucijama, uredima i poduzećima koji ih svojim glasovima drže na vlasti te zacementirati svoje povlastice. A ta velika koalicija košta i ona nas čeka.
Andrej Plenković u Dnevniku HTV-a prije dva dana, šireći optimizam je rekao kako je ovo politička utakmica između stranaka matice, među kojima je najvažniji i najodgovorniji HDZ i populističkih stranaka prosvjednog karaktera, konkretno udruge Željke Markić, Mostu, Hasanbegovićevim Neovisnima za Hrvatsku, Živom zidu... Nazvao ih je ekipom koja želi fragmentiranu Hrvatsku i koja će nas dovesti do talijanskog scenarija. SDP nije spomenuo ali je iz svega jasno da ga gleda kao maticu. “Ljudi trebaju izabrati!” poručio nam je aktualni premijer. On je očito izabrao. Nakon HNS-a, na redu je SDP, bude li se njega pitalo.
Veliku koaliciju zaziva Ivo Sanader “navijač HDZ-a”, kako je sebe nazvao bivši premijer i bivši predsjednik stranke, sada dugogodišnji optuženik koji je ostario i oćelavio u sudnicama, a njegova krivnja još nije dokazana. Gledajući kako je on prošao, ćaćine savjete nije uputno slušati, posebno kada je do spoznaja došao u Remetincu u kojem nije bio izletnički već zato što ga terete za milijunsku pljačku države. Ali HDZ, a pogotovo Andrej Plenković, nema više izbora. O SDP-u, naročito Davoru Bernardiću, da i ne govorimo. Velika koalicija je zapravo posve prirodan nastavak svega što nam se događalo. Obje stranke “matice” poniknule su iz iste partije, a Andrej Plenković sa svoje se strane trudi HDZ što više približiti SDP-u pa čak budućim partnerima daje golove na njihovom terenu, kao što je bilo s Istanbulskom konvencijom koju su bratski usvojili.
A to je samo jedan od slučajeva kada smo se uvjerili da velika koalicija već postoji. HDZ i SDP lako se dogovore kada se biraju ustavni suci (jedan moj drugi tvoj), kada ne daju svoje visoke plaće, a zajedno ovih dana vrište protiveći se promjeni izbornog zakona. Njima odgovara samo ovakav po kojemu među sobom mogu podijeliti saborske, a nakon toga i sve ostale dobro plaćene fotelje u državi. Sustav u kojemu reizbor saborskih zastupnika ne ovisi o zadovoljstvu građana nego stranačkih šefova stvara političku i društvenu klimu kao stvorenu za podobne klimoglavce u kojoj Jandroković, kao simbol ulizištva, postaje prvi čovjek Sabora. I onda kada im dvije trećine ljudi koji su otišli iz države kažu da su to napravili zbog njih i dalje nas uvjeravaju da su samo oni, stožerni, u stanju voditi napaćeni narod. I ne daj Bože da netko drugi, odnosno treći dođe na vlast. Tko zna kakvo bi nam se zlo dogodilo? Možda nas opljačkaju, međusobno posvađaju i pošalju na rad u inozemstvo? Dakle, što je sigurno, slušat’ ćaću pa smo sigurni da će sve ostati kako je i bilo.
Pogledajte i galeriju: Sjednica Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a
Vlada nacionalnog jedinstva nije uopće loša stvar - ali samo u teoriji. Praktično je to neprovedivo. Niti ima jedinstva, a niti ljubavi prema naciji i stanovnicima Lijepe Naše. U svim tim strankama nemaš dva normalna lika koji nekaj kuže, kojima bi cilj bil napredak države u kojoj žive. Jedini interes njih svih, sto posto "političara", je da od te države dobro žive. A oni koji znaju ne žele se baviti politikom jer im je naprosto ispod časti biti u takvom društvu egoističnih nesposobnjakovića, narcisa, uhljebljenih prepotentnih i gluhih lupetala... Žalosno.