Čak 10 posto djece dobiva odgodu upisa u školu, a 147 prvašića ove je godine ponavljalo razred

Više od 4000 djece dobilo je ove godine odgodu upisa u prvi razred zbog psihofizičke nezrelosti, loše grafomotorike, izostanka potrebnih govorno-jezičnih vještina... Ponukalo je to stručnjake da se okupe na panelu “Kako kretanje potiče motoričke i kognitivne vještine kod djece” na zagrebačkom Kineziološkom fakultetu. Među njima je bio i dr. sc. Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala Instituta Ivo Pilar i posebni savjetnik ministra obrazovanja te jedan od autora cjelodnevne škole.

S njim smo razgovarali o razlozima povećanja udjela djece s odgodom upisa u školu, o važnosti kretanja za djecu te promjenama u školskom sustavu. Burušić ističe da je prijevremeno oslobođenje od upisa u prvi razred osnovne škole regulirani postupak u kojem sudjeluju stručnjaci u školi, izvan škole i roditelji.

Problem u sustavu

– Javnost polazi od toga da bi se svako dijete trebalo upisati bez odgode jer je najbolje za dijete da je s vršnjacima u školi. Unutar brojki od deset posto djece godišnje s odgodom upisa u prvi razred nije moguće jednoznačno za svu djecu pripisati iste razloge odgode. Na temelju procjene stručnjaka određena djeca neće napredovati u mjeri u kojoj bi trebala i za njih je bolja odgoda i zasigurno je njih najviše među onima koji su dobili odgodu upisa u školu. Sustav bi trebao znatno više poraditi na tomu da se svoj djeci osigura pripremna godina vrtića, na čemu se sada intenzivno radi putem reformi, te razvojni, školski i rehabilitacijski programi za djecu s odgodom. Godina odgode nije godina u kojoj dijete čeka doma sljedeću da bi se ponovno provjerilo je li zrelo i spremno za polazak. To je godina u kojoj se treba intenzivno raditi s djetetom da bi ga se pripremilo za polazak u prvi razred, što je danas prilično manjkavo. Nužna je i detaljnija analiza o tome koliko se na zahtjev roditelja donose i odluke o odgodi, koje se mogu temeljiti na iskustvima kako starija djeca pri polasku u školu lakše svladavaju školske izazove. Nije dobro ni da djeca zbog tog roditeljskog uvjerenja kasnije kreću u školu jer će im, ako su zrelija od vršnjaka, biti dosadno na nastavi. Sustav će morati raditi i na velikim promjenama u razrednoj nastavi unutar koje će se uskladiti prijelaz iz vrtića u škole, učiniti promjene vezano uz opravdanost postojanja nastavnih predmeta u početnim razredima škole, ocjenjivanja i sličnih praksi, koje utječu na povećanje broja odgoda upisa – kaže Burušić.

POVEZANI ČLANCI:

Primjerice, u Finskoj i Švedskoj djeca se ne ocjenjuje do V., odnosno VI. razreda. U Hrvatskoj druga krajnost – ove godine čak 147 prvašića mora ponavljati razred iako su ta djeca prošla potrebne preglede. Nije li onda odgovornost na učiteljima koji ih nisu osposobili za osnovne stvari, a i pedagoški je sporno rušiti prvašiće?

– Istinski zvuči nevjerojatno podatak da toliko učenika koje upisno povjerenstvo pregledalo i procijenilo te su krenuli normalno školu, pada prvi razred. Među njima je zasigurno velik broj učenika s dugotrajnim bolestima i izostancima, pa i razlozima socijalne prirode, te se procijenilo da je bolje za dijete da ponavlja razred. Jednostavno je teško pristati na to da je neko dijete palo prvi razred jer nije naučilo pisati? Nešto je tu krivo i zahtijeva žurne promjene. Unutar reformi cjelodnevne škole s razlogom se stavlja naglasak na potporu učenicima i više vremena za rad s njima kako bi se u razrednoj nastavi riješili i ovi izazovi – govori Burušić i dodaje da se razmatra prijedlog da se djecu u razrednoj nastavi ne ocjenjuje.

Struka dugo upozorava na problem smanjenog kretanja djece i prevelikog boravka pred ekranima, što negativno utječe na kognitivni razvoj djece, koja i doma i u školi previše sjede.

– Izazov smanjenog kretanja i prevelikog sjedilačkog životnog stila današnje djece izazov je današnjeg čovječanstva. Obrazovni sustav kroz model cjelodnevne škole pristupio mu je na studiozan način te očekujemo kako ćemo znatno poboljšati dobrobit djece. Cjelodnevna škola promiče cjelovit razvoj djece. Povećana je obvezna satnica tjelesne i zdravstvene kulture (TZK) koju će izvoditi kineziolozi. Poboljšanju zdravstvene i tjelesne dobrobiti učenika mora pridonijeti i novi raspored sati i dulji odmori, a uvodi se i obvezna aktivna rekreacijska pauza za sve učenike od 25 minuta na otvorenom. Unutar programa potpore, učiteljima se postavljaju zahtjevi metodičkog izvođenja svih oblika podučavanja učenika kroz koje je moguće uključiti tjelesnu aktivnost, kretanje i pokret, odnosno sve aktivnosti koje pridonose zdravlju i dobrobiti učenika. A te su metodičke mogućnosti brojne. Cjelodnevna škola mora osigurati i da svaki učenik ima najmanje jedan školski sat tjelesnih aktivnosti na dan u sklopu škole, čemu pridonosi i program izvannastavnih aktivnosti. U razrednoj nastavi uveden je i novi predmet – praktične vještine – gdje učenici rukama izrađuju različite predmete i rukotvorine s ciljem unapređenja psihomotoričkog razvoja djece – kaže Burušić, dodajući i da će se u svim školama izgraditi sportske dvorane.

GALERIJA Škola - središte društvenog života

Od 2013. znatno je povećan broj djece s teškoćama u razvoju te je, ovisno o županijama, kod nas najmanje dvaput do triput veći broj djece s teškoćama od prosjeka EU što ukazuje i na probleme i nelogičnosti u školama koji se neće riješiti administrativnim povećanjem djece s teškoćama. Bode u oči da je Međimurska županija rekorder s oko deset posto djece s teškoćama dok ih je na jugu zemlje dvostruko manje. Za rad s djecom s teškoćama učitelji dobivaju dodatak, no, unatoč tome npr. mali broj romske djece završi srednju školu. Ako je zbog socijalnih razloga slab uspjeh djece u školi puko svrstavanje u TUR, očito, nije rješenje?

Previše ih s teškoćama

– Na temelju dostupnih podataka moguće su brojne pretpostavke koje potiču na sustavno djelovanje. Objašnjenja koja se temelje na socijalnim obilježjima učenika zasigurno su zastupljena, ali za sobom povlače opravdano pitanje u kojoj mjeri se takvim praksama suštinski ostvaruju primjereniji oblici školovanja i osigurava djeci postizanje boljih odgojno-obrazovnih ishoda. Također, otvaraju pitanje pristupa unutar obrazovnog sustava djeci s teškoćama. Svaka generacija djece nosi sa sobom nešto novo. No, zahtjev za škole uvijek je isti – trebaju osigurati odgojno-obrazovne programe i aktivnosti koje su u funkciji dobrobiti djece i optimalnog psihomotoričkog i psihosocijalnog razvoja. Današnja škola mora biti za današnju djecu, a ne za onu od jučer te stoga mora biti spremna za stalne promjene, brza u prilagodbi i odgovoru na izazove – napominje Burušić.