Čak 80.000 hrvatskih vojnika ratovalo je na istočnoj fronti za slavu Habsburške Monarhije

“Draga moja mala ženice! Šaljem ti fotografiju tri ‘junaka iz starih dana’, samo što smo sada dobili kacigu na glavu da si barem nju očuvamo. Nije niti tako teška kako izgleda, te je za topničku vatru jako dobra protiv šrapnelskih kuglica ili odlomaka od granate. Ne znam kaj buš rekla, kak tvoj mali mužek ima tak veliki lonac na glavi. Ne mene jako ismjehavati! Veliku pusicu šalje ti tvoj jako ratoborni mužek”, napisao je krasopisom satnik Stjepan Sertić na crno-bijeloj razglednici koja je tog ljeta gospodnjeg 1916. stigla na adresu milostive gospoje Natalije u Aninoj ulici u Varaždinu.

Gotovo stoljeće kasnije, deseci razglednica koje je satnik Sertić pisao svojoj ženi ostali su sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ali i duboko skriveni od očiju javnosti, koja malo ili premalo zna o životu i smrti u Galiciji, gdje su živjeli i umirali naši domobrani, topovsko meso koje će diljem istočne fronte ratovati u slavu Habsburške Monarhije.

Točan broj Hrvata koji su ondje ostavili svoje kosti možda se nikada neće znati, no spominje se i do 40 tisuća duša. Zna li se da je ondje ratovalo njih 80 tisuća, tada je jasno da se svaki drugi vojnik nikada nije vratio kući. Grobovi su im razasuti diljem istočnog bojišta pa je to važnije znati, jer je do prije dvije godine bilo gotovo posve nepoznato, da ukrajinsko selo Glibivka, nedaleko od grada Ivano-Frankivska, krije jedino sačuvano groblje hrvatskih vojnika. Selo koje broji jedva tisuću duša dugo je čuvalo spomen na njihovu žrtvu, a priča o Hrvatima, koji su kod žitelja ostavili neizbrisiv trag, ovdje se prenosila s koljena na koljeno, sve dok 2014. ondje nije stigla prva delegacija iz Hrvatske. Obećali su tada da duše naših poginulih vojnika neće ležati tek na brizi i savjesti mještana Glibivke, i to su obećanje ispunili. U samo dvije godine, sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture, vojno groblje je potpuno obnovljeno.

Dva očuvana bunkera

I ne samo to: zahvaljujući angažmanu posebnog povjerenstva Grada Zagreba danas su poznata imena 42 vojnika sahranjena na groblju gdje se još donedavno uzdizalo zaraslih 30-ak humaka, vječna počivališta pripadnika 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pukovnije, čije je zapovjedništvo živjelo i ratovalo upravo u tom selu.

– Sada smo uredili i simbolično obilježili to groblje, u znak zahvale i u spomen tim davno izginulim ljudima – otkriva dr. sc. Ivica Pančić koji je predvodio peteročlanu hrvatsku delegaciju koja je, u društvu naših veleposlanika Tomislava Vidoševića i Andreje Bekić, u tri dana, obilazeći stratišta Hrvata u današnjoj Ukrajini i Poljskoj, prešla 2500 kilometara.

Groblje hrvatskih domobrana u Glibivki nalazi se u neposrednoj blizini grkokatoličke crkve, a uzdiže se ondje i spomenik hrvatskim vojnicima na kojem stoji natpis “Slava junacima zagrebačke 25. i karlovačke 26. domobranske pukovnije – Bog i Hrvati, za kralja i domovinu, 1916.-1917.” U neposrednoj blizini nalaze se i dva dobro očuvana bunkera, podignuta na samoj liniji fronte prema ruskim snagama, a nešto poviše na brdu uzdiže se kapelica koju su 1916. sagradili hrvatski vojnici: izgorjela je 70-ih godina, ali su je stanovnici obnovili.

Ratni put naših postrojba na istočnoj fronti počinje nakon što se 1915. povlače s balkanskog ratišta i stižu u Bukovinu, dok dio vojnika nastanjuje Glibivku.

– I danas su ostale priče o vrlo lijepom odnosu hrvatskih vojnika s mještankama, sličnih mentaliteta, kao i priča o ratnoj djeci koja se ipak tako rado ne prepričava – tumači dr. Pančić, pa potom govori kako su Hrvati na sve načine brinuli o domorocima gradeći u selu prve zidane bunare (na jednom od njih uklesan je natpis “Kraljičin zdenac”) iz kojih vodu nije crpila samo vojska nego i stanovnici, a višak hrane svakodnevno su dijelili s djecom, koja su bosonoga stajala u dugim redovima pokraj kazana.

I tako sve do krvavog ljeta 1916. kada je ruski general Aleksej Brusilov krenuo u snažnu ofenzivu kojom je prisilio austrijske i njemačke snage na povlačenje, kada su hrvatski domobrani pokazali zašto je 42. divizija, u čijem su sastavu ratovali, nosila epitet “vražja”. Ne zato što je u njima bilo išta demonsko – već zbog iznimne hrabrosti. No, većina ih je izginula iste godine, otkad datiraju i humci na groblju hrvatskih vojnika u Glibivki. Posljednje dvije godine bilo je to jedino poznato hrvatsko groblje u Galiciji, sve dok nedavno u Zagreb nije stigao poziv Andreje Bekić, hrvatske veleposlanice u Poljskoj, a s pozivom i glas o novom otkriću: vojnom groblju u Ujscie Jezuitske kod Tarnowa, gdje među 352 austrougarska i ruska pala vojnika leži 130 Hrvata.

Ukrajinci vraćaju dug

– Spomen na Hrvate pronašli smo na još nekoliko lokaliteta u ukrajinskom dijelu Galicije, poput spomenika u Dobrinovcima, a pronašli smo i jedan ozidani grob s imenom podoficira Postružnika. Imamo i informaciju da se na lokalitetima Lavov i Drohobič također nalaze masovne grobnice u kojima su sahranjeni Hrvati. To tek treba istražiti, cijela se priča širi i neprekidno stižu neka nova saznanja – kaže Ivica Pančić, koji uime Grada Zagreba posljednjih godina užurbano prikuplja sredstva za obnovu groblja i spomenika, ali i povijesnu građu za kojom traga po arhivima nekoliko europskih metropola slažući kockicu po kockicu mozaika koji će pomoći rasvijetliti taj gotovo zaboravljeni dio hrvatske povijesti.

Istodobno, Ukrajina je iznimno zainteresirana za obnovu groblja hrvatskih vojnika, štoviše, spremna ga je uvrstiti u mrežu vojnih turističkih putova pa i u zaštićene spomenike kulture, na taj način vraćajući svojevrsni dug Hrvatima za sve što su za njih učinili njihovi preci.

Upravo u vrijeme dok cijeli svijet obilježava stotinu godina od Prvog svjetskog rata, tim ljudima i Hrvatska, barem na simboličan način, pokušava vratiti dug. 

>>VIDEO Šalje li Hrvatska vojnike na granicu s Rusijom? Evo što su rekli iz Ministarstva obrane