Kad je u pitanju kadrovska politika, u samom vrhu vlasti na balkanskim prostorima sasvim su sigurno zapuhali neki potpuno novi vjetrovi. Kriza i neizvjesnost očigledno su toliko duboke da sada i u Hrvatskoj i u Srbiji govore ponajprije o dovođenju vrhunskih profesionalaca, pa i stranaca, u vladu i na savjetnička mjesta. Znanje i izvrsnost najednom su jako dobili na cijeni. Nažalost, jedan od čvrstih bastiona ideje da vlade trebaju voditi isključivo političari, a ne eksperti ljudi su u Milanovićevoj vladi i, može se reći, čak i šire, u cijeloj koaliciji. Zoran Milanović i Vesna Pusić, kao ključni ljudi Vlade, ponavljaju tezu da su oni kao političari dobili legitimitet na izborima te da ga čak na neki način sada nemaju pravo prepustiti tamo nekim profesionalcima/znalcima. Za razliku od njih, iz srpske vlade na sve strane odašilju poruke da žele vrhunske stručnjake u vladi te najavljuju dovođenje najboljih imena u savjetnički tim. Isto tako, u glavnoj hrvatskoj oporbenoj stranci HDZ-u potpuno su otvoreni ideji o traženju pomoći vrhunskog kadra, pa i iz inozemstva. Hoćemo li zakasniti za Srbima u ideji da se angažiraju znalci?
Kasnimo za Srbima
Aleksandar Vučić, drugi čovjek srpske vlade u rekonstrukciji, već je ispalio kojekakve probne balone sa strancima. Već su tako uspjeli odustati od Dominiquea Strauss-Kahna (ipak ne žele seksualnog predatora), spominjali su Schroedera, definitivno dovode bivšeg austrijskog kancelara Gusenbauera... Da žele odlučno ići putem Singapura (odnosno meritokracije), potvrdili su imenovanjem Lazara Krstića “Mesije”, 29-godišnjeg diplomanta Yalea s fenomenalnim referencijama, za ministra financija.
Dok u Srbiji već rade, u HDZ-u kažu da točno znaju koga i zašto žele, ali i priznaju da su tek počeli razvijati tu ideju. Do javnosti su već stigla ugledna imena Josea Pinere i Britanca Robina Harrisa kao HDZ-ovih potencijalnih akvizicija. Pinera je poznati čileanski reformator iz vremena diktatora Augusta Pinocheta, a i Robin Harris, član vlade Margareth Thatcher, pobornik je također pragmatičnih rješenja neoliberalne ekonomske misli. I Čile i Britanija iz njihova vremena bili su jako uspješni.
Međutim, dobro upućeni sugovornici iz vrha HDZ-a kažu nam da je njihova strategija kadrovskog akviriranja zapravo bazirana na staroj Tuđmanovoj ideji nove integracije domovinske i iseljene Hrvatske. Tu Tuđmanovu ideju, kažu nam u HDZ-u, žele prilagoditi potrebama suvremenog trenutka, vremenu interneta, društvenih mreža, 21. stoljeću. Tuđmanov pristup integraciji domovinske i iseljene Hrvatske, iako to u HDZ-u ne žele priznati, ipak je više bio romantičarski, primjereniji 18. stoljeću.
Tko su ljudi na koje računaju? Ukratko, to je hrvatska intelektualna krema na koju bi trebala računati bilo koja vlast jer su se neosporno dokazali u svojim poljima. Dosad su kontaktirali s tek rijetkima od njih, ali su si zacrtali da će uspješne u inozemstvu ili njihove potomke pokušati privući pod svaku cijenu u uloge savjetnika, a možda čak i ministara te ih povezati s aktualnim gospodarskim trojcem Njavro-Milošević-Dalić. U HDZ-u pucaju na zaista puno uglednih imena. Među prvima je na listi za koje su zainteresirani Siniša Krajinović. On, s trenutačnim prebivalištem u Stockholmu, potpredsjednik je Ericssona i odgovoran za više od 7000 vrhunskih stručnjaka u desetak istraživačkih centara u svijetu te nas sigurno može uputiti putem znanja i konkurentnosti. Drugo je pitanje možemo li ga privući i dovoljno dobro platiti ili ćemo samo računati na njegov patriotizam?
Nadalje, u Hrvatskoj lako zaboravljamo da kao glavni financijski direktor velike divizije Deutsche Banka za fiksne prihode u New Yorku radi naš Krešimir Marušić. On je sasvim sigurno naučio baratati iznosima kao što je hrvatski proračun i vjerojatno ima jako dobre ideje što bi s njim napravio. Školovao se na newyorškom sveučilištu i završio Leonard N. Stern School of Business. Može li on postati hrvatski Lazar Krstić? Ili samo savjetnik?
Na listi žarkih HDZ-ovih želja nalazi se, naravno, i prokušani menadžer Hyundaia na pečalbi u Njemačkoj Franjo Akmadža, a simpatiziraju i Josipa Glaurdića. On je ekspert političke znanosti koji je diplomirao i radi na Cambridgeu. Posebno se zanima za pitanja raspada Jugoslavije i sudjeluje u projektu “Politika EU (dis)integracije”. Međunarodna politička ekspertiza tog mladog stručnjaka također bi mogla dati dodatnu težinu stručnosti HDZ-ove vlade, bilo u ulozi savjetnika, bilo u ulozi ministra.
U svakom bi slučaju HDZ, ali vjerojatno i bilo koja druga vlast, mogao zatražiti pomoć nekadašnjeg stručnjaka HNB-a, a sada ekonomista u MMF-u Ive Krznara koji se bavi pitanjem monetarne politike i kapitalnih tržišta. Sa 17 godina iskustva u MMF-u u igri je zasigurno i Helena Lenac. A sjeti li se netko mladog Krznara, onda svakako treba zvati i vrlo uglednog i afirmiranog ekonomista Dubravka Mihaljeka iz baselske Banke za međunarodna poravnanja. Kad su makroekonomisti u pitanju, izvjesno je da će HDZ za suradnju zvati i Krešu Žigića u Prag.
Lista 50 mladih menadžera
Hrvatska bi jednog dana lako mogla iskoristiti i specifična znanja o korporacijskoj i društvenoj odgovornosti koja ima visoki dužnosnik Svjetske banke Bartol Letica, inače magistar prava i diplomacije na američkom sveučilištu u Medfordu. Tu negdje, na listi želja za eksperte u vladi i oko vlade, cijeli je niz menadžerskih imena koja su se dokazala u domaćim kompanijama – od Krunoslava Cerovečkog iz Kotke do Dine Dogana iz HT-a koji je samoinicijativno već napisao vrlo kvalitetnu, bolje rečeno izvrsnu strategiju razvoja Hrvatske. Ukratko, što se HDZ-a tiče, možemo slobodno pogledati listu 50 najboljih mladih menadžera. Za sve su zainteresirani.
Poseban dojam ostavljaju uvjeravanja sugovornika da će stubokom promijeniti odnos prema kapitalcima među intelektualcima. Zašto, primjerice, ne pitati jednog Ivana Đikića ili Davora Pavunu da se priključe timu koji će osmisliti strategiju hrvatskog preporoda?
Sve u svemu, ideja je jako jednostavna. Jaka skupina vrlo pametnih i dokazano sposobnih profesionalaca neće samo skovati dobre planove i uspješno ih provoditi nego će u strukture vlasti privući sebi slične. Ključni je pak problem da na privlačenju najsposobnijih u vlast počinjemo raditi prekasno i to u vladi iz sjene. Usto će se pobornici ove ideje suočiti s nekoliko možda nepremostivih poteškoća. Prva je, naravno, demagoški niske razine plaća na najvišim upravljačkim razinama. Taj obmanjivački populizam koji hrvatske vlasti provode već desetljećima, tobože propagirajući odmjerenost i štedljivost (kojih zapravo nigdje nema), već je navikao najsposobnije menadžere u Hrvatskoj da uopće ne gledaju na javni poziv kao na možebitnu stubu u karijeri. Usto se prosječne njemačke plaće (više od 2000 eura) u Hrvatskoj tretiraju kao da su bogataška primanja te ih se kasapi drakonskim progresivnim porezom i doprinosima.
Kapitalizam umro?
Nadalje, vrlo je vjerojatno da će na podloj i podmukloj hrvatskoj političkoj sceni mnogi angažiranje vrsnih, ali vjerojatno skupih stručnjaka iz inozemstva iskoristiti za najniže destruktivne oblike političkih podmetanja. Pitanje je i kako će reagirati široka javnost koja je zbog krize sve podložnija raznim antiposlovnim pa i antimeritokratskim idejama. U hrvatskim mainstream medijima čak se sve češće može pročitati da je kapitalizam umro te da nam treba neki drugi sustav, a da nam se pritom ne govori kakav bi to trebao biti sustav. Komunizam, socijalizam... Nešto treće. U takvu opću društvenu atmosferu teško ćemo privući najkompetitivnije, koji su se jako dobro naučili natjecati po oštrim i zahtjevnim pravilima upravo tog kapitalizma, koji je kod nas možda zaista umro jer – nikada nažalost nije ni zaživio.