Andrej Plenković zasigurno je odahnuo u noći nakon prvog kruga predsjedničkih izbora, nakon što se HDZ-ova predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović “ugurala” u drugi izborni krug. Iako je za HDZ krajnje zabrinjavajuća činjenica da je trećeplasirani Miroslav Škoro duboko zagrizao u njihovo biračko tijelo na desnici, tijesna razlika od 40-ak tisuća glasova ipak ih je spasila od scenarija u kojemu bi se uz Zorana Milanovića u drugom krugu našao Škoro.
Rezultat takvog scenarija bio bi instantni pad Plenkovića s čela stranke, no za stranku bi puno neugodnija bila činjenica da bi Škoro i njegova opcija u nastajanju time dobili snažan vjetar u leđa i pitanje je bi li se HDZ ikada oporavio od takvog raspleta. Svojih više od 460.000 glasova Škoro prije svega može zahvaliti činjenici da je Plenkovićev HDZ dobrano iziritirao tradicionalne birače HDZ-a na desnici svjetonazorski im neprihvatljivim potezima poput ratifikacije Istanbulske konvencije, ali i neprincipijelnom koalicijom s “vječnim neprijateljem” HNS-om.
Peglanje poraza
Plenkoviću trenutačno olakšanje može donijeti to što su se u završnici kampanje za prvi izborni krug angažirali i neki od njegovih unutarstranačkih oponenata, poput Milijana Brkića, koji je sada, u drugom krugu, i formalno kooptiran u izborni stožer Kolinde Grabar-Kitarović. Do izborne nedjelje može se očekivati i pojačan angažman Plenkovićevih izazivača Davora Ive Stiera i Mire Kovača iako se sa strane može činiti da bi njih dvojica profitirala gubitkom predsjedničkih izbora budući da je Plenković doista snažno stao iza kandidature aktualne predsjednice, što implicira i njegovu odgovornost za eventualni izborni poraz. Uključivanjem svojih izazivača u završnici kampanje Plenković će tu odgovornost podijeliti s onima koji ga žele izgurati s čela HDZ-a, a njima dvojici ne preostaje ništa drugo doli da prihvate tu odgovornost jer bi im odbijanje izbornog angažmana za HDZ-ovu kandidatkinju stranka teško oprostila. Plenkovićevi izazivači očito su svjesni da im se taktika “što gore, to bolje” ne isplati jer bi u pitanje mogla dovesti budućnost same stranke.
U slučaju izbornog neuspjeha Plenković sada mirne duše može reći da se radi o zajedničkom neuspjehu. Dodatno mu je opravdanje da u predsjedničkim izborima osobnost kandidata uvijek igra znatno važniju ulogu od stranačke mašinerije, a Kolinda Grabar-Kitarović, koju se kao aktualnu predsjednicu nije moglo zaobići, u izbornoj kampanji se, najblaže rečeno, nije dobro snašla. Za unutarstranačke prilike moglo bi to biti solidno “peglanje” eventualnog poraza. U slučaju pobjede Plenković će, doduše, s oponentima dijeliti i zasluge, ali s porukama poput “pokušat ćemo pronaći formulu” predsjednik HDZ-a ne djeluje previše uvjereno u takav scenarij. No ono što je za HDZ u ovom trenutku presudno nisu unutarstranačke “borbe prijestolja”. Stranka je duboko svjesna težine izazova koju je pred nju stavio Škorin izborni rezultat, zbog čega su već u izbornoj noći prema tom taboru poslane pomirljive poruke.
Karamarkov krah
Škoro je od “dezertera” odjednom postao “sukandidat”, a njegovi birači pribrajali su se onima Kolinde Grabar-Kitarović kako bi se zaključilo da je “pobijedila desna opcija”. U HDZ-u očito kalkuliraju s tim da bi im novo približavanje desnici vratilo i odbjegle birače, pri čemu Plenković riskira da se kao logično rješenje nametne puka zamjena predsjednika stranke, što je HDZ u više navrata “vraćalo u život”. Stranka bi se zbog toga na unutarnjim izborima mogla okrenuti kandidatima koji najavljuju povratak HDZ-a svjetonazorskim korijenima iako je svjetonazor HDZ-a fluidna kategorija od samog osnutka stranke, kada je odlučeno da će se zvati zajednica, a ne stranka. HDZ je stvoren kao pokret, kao takav se sve vrijeme održavao na vlasti i veliko je pitanje bi li im značajniji otklon prema desnici mogao osigurati uspjeh.
Takvu formulu je 2015. godine primijenio Tomislav Karamarko, okupivši oko HDZ-a sve desnije opcije, no eksperiment je završio neuspjehom jer je HDZ ostao bez glasova na centru. Prostor se otvorio Mostu, koji je tada još uvijek slovio za centrističku opciju, a s brojem birača koji su ih podržali ova je platforma imala temelje za uspjeh. Prokockali su ih, međutim, u dvije koalicije s HDZ-om, što je birače “stožerne stranke” na neko vrijeme vratilo “materi”.
Treba reći i kako ozbiljno načimanje desnog centra nije hrvatska specifičnost, nego trend koji Europa bilježi dulje vrijeme. Kada te stranke odu previše u centar i ne artikuliraju interese desnih birača, rastu nove opcije na desnici. Takav razvoj događaja iz sedla je za dulje vrijeme izbacio HDZ-u srodne stranke u Poljskoj, Italiji i Španjolskoj, a bok je s desna već neko vrijeme otvoren i moćnom njemačkom CDU. No, za razliku od desnog centra u Italiji i Španjolskoj, CDU se zasad uspješno odupire napadima s desna, prije svega zato što se ova stranku nije uprljana krupnim aferama kakvih, primjerice, Berlusconijevoj Forza Italiji nije manjkalo. A definitivno ih ne manjka ni HDZ-u, kojemu svako malo iz Vlade odstupaju ministri suočeni s optužbama za sukob interesa. HDZ bi mogao počiniti kobnu pogrešku kad bi zaključio da mu se odljev glasova događa isključivo zbog “identitetskih skretanja” Andreja Plenkovića. Ovu stranku je, više nego svjetonazor, zasigurno koštalo paktiranje bez ikakvih kriterija s HNS-om, odbjeglim SDP-ovcima pod USKOK-ovom optužnicom i Bandićevi “žetončići”.
Ovakva politika među biračima pojačava osjećaj nepravde, a HDZ ničim ne pokazuje da joj namjerava stati na kraj. Jer, da postoji ozbiljna volja za to, njihova većina ne bi neki dan na čelo saborskog Odbora za medije imenovala Gorana Marića, niti bi njihova vlada protiv volje DORH-a išla u nagodbu sa slavonskim “kraljem pršuta” Markom Pipunićem, tešku gotovo 80 milijuna kuna, o čemu su informaciju prošlog tjedna donijela 24 sata, a Vlada je zasad niti potvrđuje niti demantira.
Protestne opcije
HDZ-u je sve teži uteg i koalicija s Milanom Bandićem, kojega su u zadnje vrijeme ozbiljno načeli medijski izvještaji o “muljanju” s adventskim kućicama, ali i angažman Darija Juričana, koji je upravo pohodom na Bandića na predsjedničkim izborima privukao teško zanemariv broj protestnih glasova na ljevici i centru, pogotovo u urbanim sredinama.
Broj Juričanovih birača trebao bi pak biti putokaz SDP-u, koji ni sam nije imun na Bandićev šarm. U ovu se stranku neprekidno upire prstom upravo zbog koketiranja s vječnim gradonačelnikom, čemu sami itekako daju povoda.
Jer, kako drugačije protumačiti činjenicu da je stranka u svoje redove prihvatila sve članove stranke bivšeg predsjednika države Ive Josipovića, a na vratima je, koliko je poznato, ostao jedino Renato Petek. Ovog gradskog zastupnika SDP-ov ogranak Trešnjevka-jug odbio je ponovo primiti u stranku, bez posebnog obrazloženja pa se kao jedini logičan zaključak nameće da mu je krimen to što u Gradskoj skupštini “prekomjerno granatira” Bandića. Petek je, međutim, sada udružio snage s Juričanom pa Bernardićev SDP, nastavi li ovim smjerom, riskira da bude načet s ljevice, onako kako je desnica načela HDZ.
Protestne opcije na ljevici su, doduše, još uvijek razmrvljene, što su pokazali i ovi predsjednički izbori, na kojima je, uz Juričana, dio kolača uzela i Dalija Orešković, nešto manje, ali ne posve zanemarivo i Katarina Peović. SDP-ov kandidat Zoran Milanović u drugom izbornom krugu sada mora vratiti te birače, što nije posve izvjesno. Manji kandidati na ljevici već su dali do znanja da im ne pada na pamet svoje birače pozvati da u drugom krugu glas daju Milanoviću, što je i logično ako i dalje namjeravaju razvijati vlastite opcije nudeći se kao alternativa biračima na lijevom centru i ljevici.
Iz sličnih je razloga izostala i podrška Miroslava Škore Kolindi Grabar-Kitarović u drugom krugu. Dok predsjednički kandidati HDZ-a i SDP-a mogu računati na to da će ih dio birača zaokružiti “sa začepljenim nosom” kao svjetonazorski manje zlo, preživljavanje ovih opcija, kako na desnici tako i na ljevici i centru, ovisi o tome hoće li uspjeti uvjeriti značajan broj birača da između HDZ-a i SDP-a nema prevelike razlike i da im je nužna alternativa. A kolike su im šanse za to?
Najbliži uspjehu je, očito, Miroslav Škoro. Broj birača koji su ga podržali definitivno predstavlja ozbiljan politički potencijal, posebno kada se uzme u obzir da je do parlamentarnih izbora preostalo svega nekoliko mjeseci. No Škoro sada ne smije gubiti vrijeme. On što prije mora okupiti čelnike stranaka koje su podržale njegovu predsjedničku kandidaturu i dogovoriti model suradnje, prije nego što se njegova priča “ispuše” i doživi sudbinu ORaH-a Mirele Holy ili Laburista Dragutina Lesara, koji su kratko vrijeme “žarili i palili” među biračima na ljevici.
Otrovne strelice
No preduvjet za bilo kakav uspjeh ove opcije je brzo djelovanje. Škoro nema previše vremena za odmor i ne smije dopustiti da otezanjem ubije entuzijazam koji je nakon neočekivano dobrog rezultata ponio njegove birače. On je, ipak, odlučio uzeti predah, a za to vrijeme stranke koje ga podržavaju počele su razmjenjivati “otrovne strelice” pa Suverenisti već postavljaju uvjet Mostu da se za buduću suradnju mora jasno ideološki pozicionirati. Most je, podsjećaju, ostao podijeljen u glasovanju o ratifikaciji Suverenistima omražene Istanbulske konvencije.
Iz Mosta neformalno uzvraćaju da su Suverenisti ostali s Plenkovićem i nakon preslagivanja s HNS-om pa cijela priča ponovo nalikuje na “sajam taštine”, kakav je već viđen u brojnim pokušajima okupljanja desnice. Ipak, ovdje će glavnu riječ voditi Škoro jer dobar izborni rezultat pripada isključivo njemu, a stranke na desnici koje su ga podržale griješe ako misle da je 460.000 glasova nešto što bi mogli dostići inzistirajući isključivo na nacionalnim i konzervativnim temama. Stoga bi im, žele li doista da se Škorin izborni rezultat dobrim dijelom pretoči u platformu koja će moći ozbiljno zaprijetiti HDZ-u, bilo uputno da barem privremeno zatome vlastite ambicije i pričekaju da im Škoro otkrije smjer kojim namjerava krenuti. Naravno, pod uvjetom da doista ima volje i snage uhvatiti se u koštac s izazovom kakav su parlamentarni izbori.
Video: Božo Skoko komentirao je rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora
Kako reče Milojko "mi ili oni". Ja kažem "mi" jer svaki domoljub zna tko su "oni" !