Ovogodišnja proslava obljetnice Oluje drukčija je od većine dosadašnjih. Oslobođenje generala dalo joj je dodatni svečarski i patriotski ton. Čak i više od toga, oslobođenje Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka iz haaških uza legitimiralo je Oluju kao pravednu, čistu i osloboditeljsku ratnu operaciju, možda i najvažniju u hrvatskoj povijesti. Bez Oluje sigurno ne bi bilo ni Hrvatske. No pritom se zanemaruje i zaboravlja da ni bez tadašnjega državnog vodstva ne bi bilo ni Hrvatske ni Oluje. Jer, da prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman nije proglasio hrvatsku samostalnost i odvajanje od Jugoslavije, ne bi bilo ni Oluje. Ona je nastala kao posljedica njegove odluke da Hrvatska ne traži svoju budućnost unutar Jugoslavije, kao što su svi tadašnji hrvatski političari radili, nego da krene svojim putem, da postane samostalna država koja više neće imati nikakve veze s Jugoslavijom. Srpska je pobuna bila logična posljedica takve Tuđmanove odluke i pristanka i slijeđenja koncepta Jugoslavije kao Velike Srbije, odnosno ideje Slobodana Miloševića.
Dok su svi hrvatski političari trabunjali o Jugoslaviji i Hrvatskoj unutar jugokonfederacije, Tuđman je imao i viziju, pa i hrabrost ustrajati na ideji samostalne Hrvatske. Dio hrvatskih Srba zaluđenih miloševićevskom megalomanijom nisu mogli ni smisliti hrvatsku državu. Jednako kao što nekada nisu mogli zamisliti i dopustiti Banovinu Hrvatsku te socijalističku Hrvatsku koja bi imala obilježja barem neke državnosti. Čak i u ono turobno ratno vrijeme kada su okupirali trećinu Hrvatske, nisu bili zadovoljni planom Z4, koji im je zapravo nudio državu u državi. Ni tada ih nije zanimao nikakav život unutar državno-pravnih okvira Hrvatske. Nakon što priglupi milicajac Mile Martić – zapravo oličenje tako zavedenih i zavođenih Srba – nije prihvatio od tzv. međunarodne zajednice ponuđeni mu plan, Oluja je bila jedini logični i mogući način rješenja hrvatskih pat-pozicija. U ratu je primitivni ratnički dio Srba srušio pola Hrvatske. Da bi ovih dana Hrvatska javno pozivala nosioce nekadašnjih stanarskih prava da podnesu zahtjev za njihovu realizaciju! Još prije toga Hrvatska je srpskim izbjeglicama izgradila kuće, koje danas, nakon što je u njih ulupano milijarde kuna, zjape prazne! Iz Hrvatske su pobjegli bez ikakvih posljedica, ali su pribavili dokumente države koju nisu podnosili. Na temelju tih dokumenata u Hrvatsku dolaze na svake izbore kako bi glasali za neku od srpskih stranaka i tako hrvatsku političku realnost činili njezinim surogatom. Tijekom svake proslave Oluje imamo istu situaciju, da iz Srbije njihovi politički predstavnici hrvatsku temeljnu ratnu operaciju proglašavaju nečasnom i isključivo protusrpskom. Poslije bivšega srpskoga predsjednika, obrazovanoga i kultiviranoga Borisa Tadića, ove se godine takve uloge dohvatio ratnim četnikoidima bliski potpredsjednik srpske vlade Aleksandar Vučić. Kada je nedavno bio u Zagrebu, cijeli naš državni vrh kao da se natjecao tko će ga primiti i s njime razgovarati. Hrvatska servilnost kao da nema granica, čak i prema takvim političkim tipovima kao što je Vučić. Uostalom, nedavno se u Brdu kod Kranja naš predsjednik valjda u znak takve defektne hrvatske dobrodošlice tri puta izljubio s nekadašnjim četnikom, a današnjim srpskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem. No ni to Hrvatskoj kao da nije dosta. U znak “dobrosusjedskih odnosa”, a vjerojatno i po preporuci bruxelleskih eurokrata, Hrvatska je takvoj Srbiji ponudila prijevode svih najvažnijih dokumenata za ulazak u EU! Kao da je Hrvatska sve to dobila besplatno, pa eto džabe daje i demokratski zahvalnoj Srbiji. I izbjegli hrvatski Srbi kao da samo čekaju takve besplatne pakete iz Hrvatske. Kao da u Hrvatskoj iza sebe nisu ostavili ništa loše i nečasno. A ostavili su spaljenu zemlju i milijune u njoj posijanih mina, vađenje kojih danas plaća Hrvatska. Sada bi se prema njihovu mišljenju Hrvatska trebala odreći čak i slavljenja Oluje. Čak i unatoč tome što je Haaški sud presudio da je Oluja bila vojno i politički čista.