Rijetko je koji reprezentativac prošao takve uspone i padove kao Hrvoje Milić, dijete osječkoga Gradskog vrta koje nikada nije igralo za seniore Osijeka, čiji je talent eksplodirao u Istri, a potpuno se afirmirao u jakoj ruskoj ligi.
– Prošao sam Osijekovu školu, a kad sam igrao za starije kadete, slomio sam nogu i pauzirao tri-četiri mjeseca. Iako sam prošao sve uzraste i uvijek bio među boljima, trener juniora Tomislav Priegl nije me imao u svojim planovima – prisjeća se Milić, dečko iz osječkoga Donjega grada, danas reprezentativac i potencijalno Kovačev džoker za Brazil.
Nakon Osijeka okušao se u Hajduku, prvi put. Splićani su ga pratili pa ga pozvali na probu i nakon tri dana rekli su mu – ostaješ. Igrao je najprije za mladu momčad bijelih (14 nastupa, 12 pogodaka kao vezni igrač), a za prvu momčad debitirao je 8. ožujka 2008. godine, u derbiju protiv Dinama u Maksimiru.
Zaigrao je u posljednjih 20 minuta zamijenivši današnjeg dinamovca Duju Čopa. U suparničkim redovima tada su igrali Milićevi današnji suigrači iz reprezentacije – Modrić, Vukojević i Mandžukić.
– Hajduk je bio moja dječačka simpatija budući da mi je otac iz Zagvozda. No ljubav baš nije bila obostrana. Kada sam trebao potpisati profesionalni ugovor, Hajduk nije bio voljan Osijeku platiti 75.000 eura odštete. Možete misliti kakvo je bilo moje razočaranje – prisjeća se Milić neugodne splitske epizode, za vrijeme koje je u dvije godine odigrao samo tri seniorske prvoligaške utakmice.
Švedska je bila pun pogodak
Sljedeća postaja bio mu je Djurgardens, odabran kao najbolje rješenje između Valenciennesa, Standarda i Sturma.
– Smatrao sam da je za mladoga igrača u tom trenutku najbolje doći u klub u kojemu ću sigurno igrati. Šveđani su me također zvali na probu i vrlo brzo pristali platiti Hajduku i Osijeku po 75.000 eura. Bio je to pun pogodak za mene; bio sam najbolji asistent kluba i dijelio sam prvo mjesto na klupskoj listi strijelaca.
U Švedskoj je ostao dvije godine. Kao jedan od najboljih igrača, očekivao je transfer u ligu petice. Imao je i čvrsto obećanje menadžera...
– A zamislite, taj čovjek, kojemu ne želim spominjati ime, 31. kolovoza u dva sata poslijepodne, dakle posljednjega dana prijelaznoga roka, obavijestio me da za mene nema ništa! Usto Djurgardens nije više želio igrača koji se cijelo ljeto spremao otići pa sam opet ostao bez kluba, izvisio...
Uslijedila je nova borba, novo dokazivanje, mjeseci iščekivanja. Treninzi u rodnome Osijeku pa proba u ukrajinskom Krivbasu koja nije iznjedrila transfer (“Nije mi jasno kako nisam ostao, jer ostavio sam dobar dojam”) pa još jedan neuspješan pokušaj na Poljudu. Milić kaže:
– Trener je tada bio Ante Miše, mislio sam da ću ovaj put ostati i nametnuti se, no još se jednom izjalovilo. Za predsjednika je došao Hrvoje Maleš i on me nije imao u planovima. Tako je Hajduk ostao moja neostvarena želja.
I tada se dogodio ključni iskorak u Milićevoj karijeri – poziv iz Pule...
– Došao sam u ruke Igora Pamića i on me prvi put u karijeri stavio na poziciju lijevoga braniča. Sjećam se njegovih proročanskih riječi: “Jednoga dana bit ćeš lijevi bek reprezentacije!” Zaista, bio sam mu jedan od najstandardnijih igrača, zaista sam se preporodio i na tome ću Pamiću uvijek biti zahvalan. On je, uz Roberta Jarnija, trener koji mi je najviše pomogao u karijeri.
Nakon Istre trebali ste u Dinamo, pregovarali ste s Mamićem?
– Dinamo i Istra dogovorili su se o uvjetima, ali ja nisam. Iako je Dinamo u tim razgovorima bio korektan, moja ambicija bila je otići u inozemstvo. I tada se dogodio Rostov.
Igrao s Vidom u juniorima
Hrvoje Milić danas je jedan od najboljih lijevih braniča u ruskoj ligi, standardan i u konstantom usponu. Toliko da je krajem prošle godine otvoreno prozvao izbornika – dokad ćete me zaobilaziti?
– Nikada nisam ispalio nijednu otrovnu strelicu prema izborniku. Sve je bilo preuveličano, što izbornik i zna jer smo se nedugo poslije njegova imenovanja i čuli. Naravno da sam sretan što me Niko Kovač prati, što mi je dao minutažu protiv Švicaraca. To mi je veliko ohrabrenje da ću možda i vidjeti Brazil. No neka o tome govore moje izvedbe u Rostovu, one su jedino mjerilo.
Od reprezentativaca najbliskiji je s Pletikosom, kao i s nekadašnjim suigračem iz Osijekovih juniora Domagojem Vidom.
– Stipe mi je puno pomogao u prilagodbi kada sam došao u Rostov, na čemu sam mu jako zahvalan. On mi je kapetan, pravi lider momčadi – naglašava Milić.
Potencira i kvalitetu ruske Premier lige...
– Svrstao bih je uz bok ligama petice, ona je odmah do njih. Sve su to vrlo teške, zahtjevne utakmice, ni u jednoj ne možeš biti siguran da ćeš pobijediti. Udaljenosti između gradova ne predstavljaju veliki problem. Najdulji nam je let do Tomska, četiri sata...
Može li Ćorlukin moskovski Lokomotiv izdržati pritisak i ostati na vrhu?
– Najbolju momčad ima Zenit, no upao je u krizu što je Lokomotiv dobro iskoristio. U pretposljednjem kolu Lokomotiv dolazi k nama u Rostov. U Moskvi su nas pobijedili sa 5:0, bio nam je to najteži poraz pa imamo veliki motiv – zaključio je Hrvoje Milić, o čijemu se ljetnome transferu naveliko priča.
Trenutačna mu je tržišna vrijednost po Transfermarktu 700.000 eura, no transfer bi trebao biti mnogo veći od toga iznosa. Moglo bi se dogoditi da Hrvoje već prije SP-a promijeni klub...
Izbornik Kovač mu je i te kako sklon budući Milić može pokriti dvije pozicije, lijevoga braniča i veznoga. U ovom trenutku njegovo ime nalazi se na popisu za Svjetsko prvenstvo...
Milić je osječanin koliko i Niko Kovač. Milić je hajdukovac i to veći od mene. A Hajduk , Hajduk je izgubio igračinu.