Kada je Donald Trump postao američki predsjednik, a zapravo dosta prije toga, palo mu je na pamet kako riješiti brojne američke probleme, a tiču se ponajprije odnosa s trgovinskim partnerima. Zatvaranje tvornica i pražnjenje američkih gradova, suludo visok trgovinski deficit u odnosu na Kinu, nepoštena kineska praksa u trgovini...
Kako se boriti protiv toga, zapitao se taj borac protiv establišmenta koji je nedavno postao političar. Trump je pogledao u američku povijest, poslušao svoje instinkte poslovnog čovjeka i zaključio: trebaju nam carine i protekcionizam. Samo tako možemo riješiti sve probleme. Prije desetak dana Trump je podigao carine na 200 milijardi dolara vrijednu kinesku robu s 10 na 25 posto što je nova etapa trgovinskog rata. Kina je uzvratila povećanjem carina na robu vrijednu 60 milijardi dolara.
No nije Trump ni prvi ni jedini. Povijest Zapada prepuna je primjera ekonomskog nacionalizma i protekcionizma koji je uz različite argumente uvodio carine i kvote na uvoz, najčešće uz tvrdnju da će to ojačati domaću proizvodnju. No ekonomisti koji se razlikuju u svemu, od stava prema minimalnoj plaći do uloge koju u gospodarstvu namjenjuju vladi, tijekom prošlih godina gotovo su se potpuno slagali: carine su gotovo bez iznimke loše te zbog njih gube svi. No kako se moglo dogoditi da mjeru protiv koje se zalažu gotovo svi ekonomisti, lijevi i desni, toliko često prihvaćaju političari?
“Kukuruzni zakoni”
Carine su, u osnovi, porez na uvoz i glavni su alat zemljama za ograničavanje uvoza na svoje tržište.
Možda i najpoznatiji primjer ekonomskog protekcionizma u povijesti došao je iz zemlje koja je simbol uspostave slobodne trgovine. Bili su to “kukuruzni zakoni” (eng. corn laws) koje je Ujedinjeno Kraljevstvo uvelo 1815. i bili su na snazi do 1846., a njima su uvedene visoke carine na sve žitarice. To je znatno povećalo cijene britanskih žitarica, jer ih je zbog ograničavanja uvoza bilo premalo, i pogodovalo zemljoposjednicima. S druge su se strane našli urbani konzumenti koji su morali plaćati previsoke cijene hrane, a oni najsiromašniji među njima bili su i gladni. Neki te zakone okrivljuju i za nastanak Velike gladi u Irskoj koja je od 1845. do 1849. ubila oko milijun ljudi. No 1846. ti su zakoni ukinuti i uslijedilo je prosperitetno vrijeme slobodne trgovine za Veliku Britaniju.
Ali tom se trendu nije pridružila rastuća sila SAD-a jer je ona u većem dijelu 19. stoljeća provodila protekcionističke politike. U drugoj polovici tog stoljeća, kada se Sjeverna Amerika industrijalizirala, carine na uvoz industrijskih proizvoda bile su 40-50 posto. Ocem američkih carina smatra se jednog od osnivača SAD-a Alexandera Hamiltona koji ih je predlagao kao dobru mjeru za zaštitu domaće proizvodnje i pomaganje “mladoj industriji”. Neki smatraju da je to i pomoglo američkoj ekonomiji u 19. stoljeću.
Sljedeći je znameniti primjer u SAD-u bio vrlo negativan. Nakon što se u listopadu 1929. dogodio slom burze u New Yorku, 1930. administracija republikanskog predsjednika Herberta Hoovera uvela je carine prema Smoot-Hawleyevu zakonu, nazvanom prema dvojici republikanaca koji su ga predložili, a koji je ponovno povećao carine na uvoz dobara iz ostatka svijeta na oko 40 posto. Tako su visoke ostale do poslije Drugog svjetskog rata. Ekonomski su povjesničari ocijenili taj potez vrlo negativno za američko gospodarstvo te misle da su visoke carine još dobrano odmogle ekonomiji koja se nalazila u krizi.
Također, neki ekonomski analitičari upozoravaju da je protekcionizam SAD-a, Francuske, Njemačke i drugih sila bio jedan od glavnih razloga za netrpeljivosti koje su dovele do Prvog svjetskog rata.
No kasnijih su godina u SAD-u carine smanjene te je to pomoglo razvoju američkog gospodarstva, u posebno prosperitetna tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Sve do Donalda Trumpa nije bilo uvjerenog protekcionista među američkim predsjednicima, a globalizacija i uspostava institucija poput Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koje su smjerale stvaranju uvjeta za povećanje međunarodne trgovine i smanjivanju protekcionizma, promijenile su globalnu sliku svijeta. Nakon pada Berlinskog zida i uspona Kine kojoj je međunarodna trgovina daleko najvažniji generator rasta carine su postajale sve više argument zastarjelih ekonomista i političara.
Kako je 20. stoljeće odmicalo, sve se manje govorilo o potrebi zaštite domaće industrije, a najutjecajniji su ekonomisti redom preuzeli stavove onih liberalnih, da je međunarodna trgovina najbolji generator rasta. Ekonomist Milton Friedman, kasnije nobelovac, u svom se poznatom skupu eseja “Kapitalizam i sloboda” (knjiga je prevedena na hrvatski 1992.) još 1962. zalagao da države same ukinu sve carine, čak ako druge zemlje to i ne učine. “Naše carine štete nama koliko i drugim zemljama”, pisao je Friedman.
No, i Paul Krugman, daleko ljeviji ekonomist od Friedmana, 1987. govorio je da, ako se od ekonomista nešto očekuje, to je da usvoje politiku slobodne trgovine. Kasnije je on ponešto promijenio svoju poziciju, čak je predlagao i uvođenje carina na uvoz iz Kine kada je u Bijeloj kući sjedio Barack Obama, no nakon Trumpova pokretanja trgovinskog rata s Pekingom, Krugman je ponovno zauzeo poziciju zagovornika slobodne trgovine.
Prije godinu dana, u ožujku 2018., Reuters je anketirao više od stotinu ekonomista, a 80 posto ih je reklo da smatraju da će carine nanijeti gospodarstvu više štete nego koristi. Trump je te carine uveo, a kasnije ih je proširio i na uvoz metala iz Kanade, Europske unije i Meksika što je vodilo rastu protekcionizma. Zanimljivo, i američka javnost smatra da Trumpov protekcionizam neće uspjeti. Prema anketi koju je Fox News proveo prije samo desetak dana, 34 posto Amerikanaca misli da će Trumpovo povećanje carina na proizvode iz Kine poboljšati gospodarsku situaciju, a čak 45 posto misli da će joj štetiti.
Iznimku trenda smanjivanja carina najvećeg gospodarstva svijeta prekinuo je George W. Bush koji je 2002. povećao carine na čelik s osam na 30 posto što je vodilo velikom povećanju cijene proizvoda u kojima je kao sirovina korišten čelik.
Fenomen (ne)vidljivog
Upravo je taj slučaj poslužio znamenitom ekonomistu Walteru E. Williamsu da opiše zašto političari toliko često posežu za carinama iako se malo koji ekonomist slaže s njihovim uvođenjem. To je fenomen vidljivog i nevidljivog. Koristeći studiju Peterson instituta koja je pokazala da je Bushovo uvođenje carina sačuvalo oko 1700 radnih mjesta u industriji proizvodnje čelika, ali je zbog porasta cijena u automobilskoj industriji te proizvodnji teških strojeva izgubljeno oko 4500 radnih mjesta u barem 16 različitih saveznih država, a 19 tisuća izgubljeno je samo u Kaliforniji. Williams dalje kaže da su Amerikanci morali izdvojiti čak 800 tisuća dolara godišnje više zbog rastućih cijena po radnom mjestu u industriji proizvodnje čelika. Bilo bi znatno jeftinije, kaže Williams, jednostavno svakom od tih radnika koji proizvodi čelik dati sto tisuća dolara godišnje da ne radi ništa.
Oni kojima odgovara porast carina uvijek su vidljivi, to su radnici, sindikati, dioničari i poslodavci koji se pojavljuju u medijima i daju zahtjeve. Žrtve tih politika raspršene su i nisu vidljive. A političari to vole. Razlog je jednostavan: oni koji profitiraju znaju kome dati svoj glas. Žrtve pak ne znaju na koga biti ljute.
Trump je dosad uveo carine na 250 milijardi dolara kineske robe. Nedavno ih je udvostručio. Uveo je carine saveznicima na čelik i aluminij, a prošlog ih je petka, kao pravi biznismen, pristao ukinuti, barem prema Meksiku i Kanadi, kako bi se ratificirao trgovinski sporazum koji je potpisao s tim zemljama. Prijeti Kinezima novim carinama, spominje i one na uvoz automobila. Američki predsjednik samo se može nadati da će carine pomoći dovoljnom broju građana koji će glasati za njega. Da samo ekonomski teoretičari glasaju 2020., šef Bijele kuće bio bi među onim predsjednicima koji su odradili tek jedan mandat.
Veliki leftardski ekonomski stručnjaci, nešto poput našeg Grčića koji je zakucao 4 godine hrvatsku ekonomiju zajedno s onom crvenom štetočinom iz Reke... Amerikanci provodili stoljećima protekcionističku politiku i postali najmoćniji i najbogatiji, a kad su krenuli liberalnim putem ovih nobelovaca industrija im se preselila u Kinu, tehnološko znanje pokradeno, a proračun desetke tisuća milijardi u minusu... Što u anketama misli prosječni Amerikanac vrijedi koliko i g*vno, jer jedino g*vno i mišljenje svatko ima. Trump je doktor nauka za ove nobelovce, zna što radi i libtardi mogu samo nastavit arlaukat kad dobije još jedan mandat...