Carla u Sheratonu

Političari su se opet pokazali kao svojevrsna avangarda. Ono što su već na svoj način obavili Stipe Mesić, Zoran Đinđić, Ivo Sanader, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, sada najavljuju hrvatski i srpski filmaši. Njihova najava snimanja jednog starog filma vjerojatno će i njima biti prilika da se sretnu, srdačno pozdrave, te i oni najave svoju buduću suradnju.

Dok su političari preporuke za međusobna sretanja i razgovore nalazili u ideji “regionalne suradnje”, glumci i ina filmska čeljad poticaj su dobili sjećanjem filma “H 8”, pokojnog Nikole Tanhofera. Dok se filmaši još dogovaraju kako bi, što bi i kada bi, u doprinosu obnavljanja zagrebačko-beogradskih i regionalnih veza pretekla ih je i Carla Del Ponte, koja je valjda po prvi put došla u Zagreb a da netko nedugo potom za njom iz Hrvatske ne bi došao u Haag, nego da bi u hotelu Sheratonu sudjelovala na regionalnom skupu “o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba”.

Nakon vala raznoraznih retromanija, od jugo rock antologija do “Ko to tamo peva” i “Salaša u Malome Ritu”, sada se netko podsjetio da bi se nanovo mogao snimiti i stari Tanhoferov film. I da se kani činiti u hrvatsko-srpskoj produkciji! Nije neuobičajeno, ali ni posebno originalno, snimati novu verziju starog filma.

Ali zašto baš remake filma “H 8”? Da li stoga što on – kako tvrde zagovornici njegova snimanja – “metaforički govori o početku građanskog rata u Jugoslaviji”? Ako bi to bila ideja filma, on bi ponudio “istinu o ratu”, kakvu vjerojatno neće ponuditi ni zagrebački skup s Carlom Del Ponte. Jer, nedavni rat svesti na “građanski” krivotvorenje je njegove biti. Ako je to u pozadini mogućeg snimanja, onda je za očekivati hrvatsku rezerviranost spram njega.

Do sada je već viđeno nekoliko hrvatsko-srpskih filmskih poslova. U ovdašnjim televizijskim sapunicama redovito se, iako logički i dramaturški neutemeljeno, pojavi i neki beogradski glumac. Vjerojatno producenti računaju da će tako lakše i skuplje svoje “Vile Marije” i “Obične ljude” prodati u Beogradu. Mogućnost “širenja tržišta” vjerojatno je i Rajka Grlića vodila da s mješovitom hrvatsko-srpskom (“i šire”) ekipom snimi “Karaulu”.

Ako je tu posrijedi (i) želja za zaradom, onda je hrvatska verzija nekadašnjeg beogradskog “Pozorišta u kući” (i) manjak vlastite filmske pameti. Veći manjak te dragocjenosti viđen je jedino prilikom javnog slinavljenja “velikih prijatelja“ Borisa i Bate, voljnih da poližu ne samo što su do tada jedan o drugome lupetali, nego i više. Zapravo, taj se princip “bilo pa ga nije” pojavljuje ili kao neka nostalgična ili kao zaboravljiva konstanta. Tako se krivotvori istina, pa se umjesto nje podmeću jeftini sentimenti.

Hrvatska je i srpska realnost da je rat završio, da nije bio “građanski” i da živimo jedni do drugih. Bez priznavanja te realnosti spoticat će se politička, gospodarska i kulturna suradnja. Pa i filmska. Može se pred time žmiriti i nešto patetično deklamirati. Kao što je svojedobno ushićen učinio jedan ovdašnji “kulturni radnik”, oduševljeno poručujući da “hrvatski put u Europu vodi jedino preko Beograda”!

Nerealno je pak očekivati da će takav “hrvatski put” na hrvatskoj strani proći bez negodovanja samo zato što je takvo “razvijanje regionalne suradnje” (i) briselski “uvjet za hrvatsko članstvo u EU”. Ako nakon zagrebačkog skupa umjesto istine o nedavnoj prošlosti bude ponuđena dogovorena “istina o ratu”, onda će i eventualne hrvatsko-srpske filmske i ine koprodukcije na hrvatskoj strani vjerojatno biti motrene s podozrenjem. Ako pak ovdašnja sjećanja nisu “pojeli skakavci“.