Carstvo mobbinga - policajci prema kolegicama poput nasilnika

Samoubojstvo Borisa Bahuneka, 29-godišnjeg policijskog narednika, koji si je u šumi u Žuncima kraj Vrbovca službenim pištoljem pucao u glavu, tragedija je kojoj uzroci ni nakon tri mjeseca nisu jasniji. Nemir i sumnja u uzroke smrti njegova sina, Borisova su oca nagnali da se otvori javnosti i ispriča kako je Borisa na očajnički potez natjeralo maltretiranje na radnome mjestu. Očeva je priča, po kojoj je nesretni 29-godišnjak u dvije godine poslao 14 molbi za premještaj u bilo koju policijsku upravu u Hrvatskoj jer više nije mogao izdržati u policijskoj postaji Buzet, te da je navodno vodio dnevnik svega što mu se na poslu događalo, na reakciju je potaknula udrugu Mobbing.

– Ovaj suicid u policiji nimalo nas nije iznenadio, naprotiv, da me se krivo ne shvati, ali nemojmo se čuditi bude li još takvih slučajeva! Mobing u policiji prisutan je u iznimno velikoj mjeri, a posebno je strašno i u ovom slučaju najupečatljivije što ga se istodobno ignorira. Iz policije su tri osobe na psihijatrijskom liječenju zbog zlostavljanja na poslu, a ništa se ne poduzima. Dolaze nam ljudi iz policije, zbog čega se mi obraćamo policiji, međutim, ni na jedan naš dopis nije odgovoreno, niti se što poduzima.

Učestale prijave

– To su ljudi sa službenim oružjem i nije dobro da ih se ovako drži pod pritiskom i oglušuje se na to što ih se na poslu maltretira, ugrožava im se dostojanstvo ili ih se uznemirava – optužuje Ivan Hranj, odvjetnik Mobbinga, navodeći kako trenutačno imaju dvadesetak prijava zaposlenih u policiji iz različitih područja Hrvatske: riječkog, ogulinskog, dubrovačkog, karlovačkog, zagrebačkog...

Policija je, kažu u Udruzi, na vodećem mjestu po ignoriranju mobinga, u usporedbi sa svim državnim tijelima, tvrtkama i ustanovama, ali i privatnim poduzećima! Ima slučajeva da se osoba koja se žalila, prođe još gore zbog toga, bude raspoređena na još gore ili udaljeno mjesto.

– U posljednjih godinu dana prijave iz policije su učestale. Čudimo se da se ništa ne rješava jer svake godine etički povjerenik i povjerljivi savjetnik, osobe koje su zadužene za povrede dostojanstva i uznemiravanje na radnom mjestu svake radne sredine s više od 20 zaposlenih, prisustvuje edukaciji o mobingu – kaže Jadranka Apostolovski. Navodi primjer spolnog uznemiravanja policijske djelatnice koju je nadređeni opsjedao sms-ovima. Odbijala ga je i izbjegavala, nastojeći ostati pristojna: “Molim vas, ne pišite mi više!”, “Na terenu sam” i sl., a to ju je na kraju koštalo. Požalila se povjereniku, no slučaj je odbačen uz obrazloženje da je komunikacija bila obostrana i da nema elemenata zlostavljanja. U drugom slučaju nadređeni je u četiri oka pipkao policajku i nabacivao joj seksualne aluzije i pozive, unatoč činjenici da joj i suprug radi u policiji. U ovom je pak slučaju ipak došlo do premještanja – premještena je ona, ne on.

– U jednom slučaju su radni kolege seksualno uznemiravanoj policajki savjetovali: “Pa daj mu kad toliko navaljuje, da ne bude tako nervozan i da i mi ne nadrapamo!” Pitam se, kako će policija provoditi istrage kad mobing odnosno zlostavljanje na poslu postane kazneno djelo prema Zakonu o kaznenom postupku od 1. siječnja 2013. godine? – pita se Hranj.

U sjedištu MUP-a, kažu, nije bilo prijava za mobing, dok su u Ravnateljstvu policije imali dvije, ali su obje odbačene jer je utvrđeno da nema elemenata za zlostavljanje. Postoji li takvo što u dvadeset policijskih uprava – nemaju podatke na jednom mjestu.

U Sindikatu policije kažu da prijave koje dobiju i rješavaju, pa tako navode primjer dviju policajki koje su kolege omalovažavali, ponižavali i vrijeđali po spolnoj osnovi. Ti su slučajevi nakon sindikalnog angažmana riješeni i policajke su premještene.

– Godinama se borimo da se svi slučajevi diskriminacije prijavljuju i po svakoj prijavi postupamo, međutim, nema ih tako puno. Ni u slučaju nedavnog samoubojstva kolege nismo imali nikakvu prijavu – navodi Dubravko Jagić, šef Sindikata policije.

Ophodnja u zabačenu mjestu

Policajka, majka malog djeteta koje je još dojila, raspoređena je da sama kontrolira promet na autocesti, a potom i u noćnu patrolu, uz obrazloženje da u Zakonu o radu više nema članka po kojem majka djeteta do tri godine starosti ne smije raditi u noćnoj smjeni. “Nije mi bilo nimalo ugodno raditi sama u patroli, svjesna činjenice da sam tako izložena”, piše među ostalim druga policajka u dopisu kojim je, nakon što su je kolege dugotrajno ponižavali i maltretirali, potražila sindikalnu zaštitu.

Nije se uklapala u svakodnevne priče o seksu, a nije ni prihvatila kad joj je seks ponuđen, što ju je vrlo brzo dovelo u nezavidan položaj i praktički izoliralo u muškoj sredini. Uslijedili su tračevi kojima su je kvalificirali kao drolju, arogantnu i drsku. “Znači, tako završava čovjek kad ima čvrste stavove i to daje do znanja. Osjećala sam se kao najveća budala na svijetu, potpuno izbačena iz svega, a nisam to zaslužila. Noćima nisam spavala zbog svega”, piše. Nakon što se pročulo da se netko požalio sindikatu, sumnja je pala na nju pa je “nagrađena” ophodnjom na zabačenom, nenaseljenom dijelu autoceste, gdje je opet sama radila po osam sati, četiri mjeseca tijekom ljeta.

Jednom prilikom, kolega kojeg je upozorila da ne puši u službenoj prostoriji, bijesno se okomio na nju. “Što te boli k.... za to?! Ako želiš pušiti, klekni ispod stola i popuši!”, urlao je na nju. Poniženoj kao nikad u životu, preostalo joj je samo da napusti prostoriju. Ali službu ne želi napustiti nego je pravdu potražila na mjerodavnim instancijama.